a sad cu ja malo kontru

zasto ga forsiras da te drzi za ruku?

Toma otkad je prohodao nije ni u ludilu htio dati ruku, osim ako se nekud nije mogao sam popeti, ali onda bi ga pitali "trebas pomoc" i on bi sam dao ruku.

preko ceste smo oduvijek isli preko zebre, pa i on sad vec zna i vice "zeba", ako treba preci neku cesticu di nema zebre onda mu kazemo stani, gledaj dal ima auti i onda polako s njim preko ceste. s nekih 16 mjeseci je skuzio onaj zvuk od semafora kad je crveno i zeleno do te mjere da sam dođe do semafora, stisne gumbić, s prstom pokaže ne,ne i čeka zvuk za zeleno svjetlo - kad ga cuje, nema sanse da ga netko zaustavi (ovo imam i snimljeno, ziva je fora za gledati).

hocu reci, nikada ga nisam forsirala da me drzi za ruku, da bi on sam nedavno počeo sam tražiti ruku kad se šetamo :D

jasan mi je strah kad se prelazi cesta, ali probati ga nauciti da se ide preko zebre, kad nema auta i biti dosljedan u tome. imali smo i mi situacija (i jos uvijek ih ima) gdje bi se on igrao nasred ceste ili gazio po lokvici ili nesto deseto - tu nema razgovora - jednom mu kažem, toma to je cesta idemo brzo, ako ne reagira u roku miliseknude ide na ruke pa skičao on kolko mu drago. i sve ovo ne znači da sam sigurna da moje dijete zna stati kod ceste - iako na svim označenim mjestima (semafor, zebra,..) stane, ipak jurim za njim čim je blizu ceste.

no poanta priče je - ne forsiram držanje za ruku, super mi je kad on sam traži, ali ne kužim zašto bi se tijekom šetnje stalno morao držati za ruku.

(šetnja određenim redom, stajanje na određenim njemu zanimljiv postajama i sl - oooo, da, al probam se ne uzbuđivati i ako idemo van uzmem si vremena).