Mi smo baš u centru, na samoj cesti, tako da baš i ne prakticiramo slobodu hodanja, osim, iznimno ako idemo do kioska i imamo za prijeći jednu malu ulicu. Opirao se jedno vrijeme, ali ne znam, valjda imam takav stav, u smislu "nema zahebancije", tako da je odustao od toga.

Kad nam se nekamo žuri, a on zvjera okolo i hoda u suprotnom pravcu, onda ga ili dignem na ruke i prekidam aktivnosti, tutanj mjesto gdje smo trebali ići ili ga stavim u kolica. Šizi, vrišti, povraća. Milijun puta sam mu rekla, "Žalim slučaj stari, žali se upravi vodovoda, ali tako će bit'". Totalno hladno, kažem mu da sam ljuta i ignoriram dok se ne pribere, pa mi kaže, "Mama, dođi" Dođem, i onda mi da pusu i napravi draga (rukom po licu) .
Naučio je. Toliko da sad kad počne padati u afan, dovoljno je da vidi kamo to vodi i već mi kaže, "Vodojoda" (Upravi vodovoda ).

Ne toleriram afane. Ja njemu ne skačem po glavi, neće ni on meni. Volim ga više od svega, ali imam svoje granice i pravila koja se moraju poštivati. Ne vjerujem u nasilje, ali vjerujem u odgoj.