Ova se tema usko nadovezuje na drugu temu koju sam otvorila, o izlascima izvan kuće.
U prvih godinu i pol Kalebova života nisam došla u situaciju u kojoj bi me on u toj mjeri iznervirao da bih se morala maknuti od njega ako se želim skulirati. Kužila sam da se ljudima događa da ih djeca toliko izlude, prisustvovala sam situacijama u kojima bih sama pukla na mjestu neke mame (tipa, dijete joj pljuje u lice ili je šamara), ali sama donedavno to nisam iskusila.

U zadnja 2 tjedna, Kaleb je u šetnjama nemoguć (vidi drugi topic). Neće dati ruku preko ceste niti se da uzeti. I tako je došlo do toga da smo se već tri puta našli u situaciji da krenemo preko ceste, ja mu kažem da mi da ruku, uzmem ga za ruku, on krene - i na pola zebre baci se na pod na leđa. :shock:

Ljudi moji, sve sinapse su mi pregorile, sva tri puta. Nisam, srećom, reagirala spontano (jer bih ga udarila 100%), uzela sam ga na ruke (silom , jer se otimao svom snagom) i odnijela na sigurno, ali sad definitivno znam koji je to osjećaj kad ti se zamrači koliko te dijete izbaci iz takta...Uh.

Budući da se ne znam baš nositi s tim novim osjećajem, zamislila sam ovaj topic kao mjesto na kojem bismo iznosili svoje konfliktne situacije u kojima nam je pregorio fitilj i u kojima smo imali poriv reagirati impulzivno (i loše) i onda napisati dobru alternativu. Možda tuđa iskustva budu dragocjena u trenucima kad sami ne znamo kako reagirati, a preblizu smo onom najlošijem rješenju.

Baš sam se prepala sebe u tim situacijama. Ne želim ih više dočekivati tako nespremna.

Dakle - u kojim ste vi situacijama imali blackout i kako ste reagirali? Smatrate da je vaša reakcija bila primjerena ili vam hladne glave na pamet pada nešto bolje?