Što vas dovodi na sam rub strpljenja?

[Luna Rocco]

Ova se tema usko nadovezuje na drugu temu koju sam otvorila, o izlascima izvan kuće.
U prvih godinu i pol Kalebova života nisam došla u situaciju u kojoj bi me on u toj mjeri iznervirao da bih se morala maknuti od njega ako se želim skulirati. Kužila sam da se ljudima događa da ih djeca toliko izlude, prisustvovala sam situacijama u kojima bih sama pukla na mjestu neke mame (tipa, dijete joj pljuje u lice ili je šamara), ali sama donedavno to nisam iskusila.

U zadnja 2 tjedna, Kaleb je u šetnjama nemoguć (vidi drugi topic). Neće dati ruku preko ceste niti se da uzeti. I tako je došlo do toga da smo se već tri puta našli u situaciji da krenemo preko ceste, ja mu kažem da mi da ruku, uzmem ga za ruku, on krene - i na pola zebre baci se na pod na leđa. :shock:

Ljudi moji, sve sinapse su mi pregorile, sva tri puta. Nisam, srećom, reagirala spontano (jer bih ga udarila 100%), uzela sam ga na ruke (silom , jer se otimao svom snagom) i odnijela na sigurno, ali sad definitivno znam koji je to osjećaj kad ti se zamrači koliko te dijete izbaci iz takta...Uh.

Budući da se ne znam baš nositi s tim novim osjećajem, zamislila sam ovaj topic kao mjesto na kojem bismo iznosili svoje konfliktne situacije u kojima nam je pregorio fitilj i u kojima smo imali poriv reagirati impulzivno (i loše) i onda napisati dobru alternativu. Možda tuđa iskustva budu dragocjena u trenucima kad sami ne znamo kako reagirati, a preblizu smo onom najlošijem rješenju.

Baš sam se prepala sebe u tim situacijama. Ne želim ih više dočekivati tako nespremna.

Dakle - u kojim ste vi situacijama imali blackout i kako ste reagirali? Smatrate da je vaša reakcija bila primjerena ili vam hladne glave na pamet pada nešto bolje?

[ninet]

Na ovo cu ti odgovoriti kad vise ne budem trudna jer me sad SVE dovodi na rub i sva sam u black outu....pa me stid.

[Luna Rocco]

Samo da napomenem da je mene dosta teško izbaciti iz takta - npr. na prolijevanje vode po namještaju i podu, bacanje stvari, gnjecanje hrane i sl. ni ne trepnem. Ali ovo :shock: :shock: :shock:

[ninet]

Ma to ni mene ne izbaci....@$$#$% i namjestaj i sve...
Nego me izbaci kad se uplasim za njega ili kad je ono bas naporan....npr po 1899. put mi pobjegne dok ga presvlacim ili takve idiotarije

[mamma san]

Lovro je u osnovi stvarno lako odgojivo dijete. No, ima svoje minute...

Te minute šize se pojavljuju iz čistog inata...ili dosade (nije mu dosadno, no BAŠ mora učiniti slijedeće):

1. meni - obično se radnja zbiva pred spavanje kad je najumorniji, a ne želi spavati. Ja pokušavam smiriti igru, a on iz inata jer ZNA da ću eksplodirati učini slijedeće: svom snagom me namjerno udari. I druga stvar, namjerno se popiški po parketu / tepihu ...

2. tati - vrijeme zbivanja je uvijek isto - kronični umor- tatu izbaci iz takta isto sa piškenjem, i gologuzim / bosim trčanjem kroz stan...

A ovo u šetnji..tati je negdje proljetos četveronoške hodao preko zelenog vala.....

[vitekova mamuška]

Za početak, Vito je jedan jaaako temperamentan samosvjestan dvogodišnjak. Izbaci me iz takta jaaako često, posebno otkada je dobio brata. Sve je super dok se bavim s njim 100%, ali čim skuži da hranim/nosim/bilo što radim s Janom ili mu nešto nije po volji, počne tulum: baca igračke, telefon, vrišti, baca se po podu,...
Problem je što ništa ne djeluje na njega u takvim trenutcima, samo me gleda u oči i "onim laganim smješkom" izrazom lica me provocira. Ne reagira na "ne", ne reagira na objašnjenje, ne reagira kad podignem glas, ne reagira na ignoriranje,...
Evo jedne situacije od prekjučer: vrišti, baca igračke, kažem mu da prestane-baca i dalje, podignem glas i kažem da prestane i da me to ljuti-baca i dalje, puknem i prvi put primijenim time-out metodu, kažem mu da ode iz dnevnog i da se vrati kad se smiri-vrati se i opet baca igračke, kažem mu da se nije smirio i da se vrati kad se smiri, ode, vrišti i plače u hodniku,vrati se iposloži igračke, sve je super. Sve bi ovo bilo super da se danas nije dogodila sljedeća situacija: baca igračke, vrišti,baca se po podu, kažem mu da se smiri-i dalje šizi, pitam ga hoće li u hodnik da se malo smiri, a moj sin kaže sa smješkom: MOŽE!, ode u hodnik,malo glumi da vrišti, vrati se i smije se :shock: + :smajlić koji vrišti i čupa kosu: aaaaaaaaaaaaaaaaaa
Ima li tko savjet?

[Sun]

Ima li tko savjet?

imam ja - take it easy, proći će

vi ste njega odgajali do sada jako popustljivo, niste mu baš ništa branili, baš je ono bilo sve po njegovom. Sad je došao brat i mora se malo po malo učiti djeliti mamu, tatu i sve ostalo. To je proces. A još je k tome u fazi nemogućeg dvogodišnjaka. Što više smijeha, što manje nerviranja, ionako nema baš pomoći

[ninet]

Za početak, Vito je jedan jaaako temperamentan samosvjestan dvogodišnjak. Izbaci me iz takta jaaako često, posebno otkada je dobio brata. Sve je super dok se bavim s njim 100%, ali čim skuži da hranim/nosim/bilo što radim s Janom ili mu nešto nije po volji, počne tulum: baca igračke, telefon, vrišti, baca se po podu,...
Problem je što ništa ne djeluje na njega u takvim trenutcima, samo me gleda u oči i "onim laganim smješkom" izrazom lica me provocira. Ne reagira na "ne", ne reagira na objašnjenje, ne reagira kad podignem glas, ne reagira na ignoriranje,...
Evo jedne situacije od prekjučer: vrišti, baca igračke, kažem mu da prestane-baca i dalje, podignem glas i kažem da prestane i da me to ljuti-baca i dalje, puknem i prvi put primijenim time-out metodu, kažem mu da ode iz dnevnog i da se vrati kad se smiri-vrati se i opet baca igračke, kažem mu da se nije smirio i da se vrati kad se smiri, ode, vrišti i plače u hodniku,vrati se iposloži igračke, sve je super. Sve bi ovo bilo super da se danas nije dogodila sljedeća situacija: baca igračke, vrišti,baca se po podu, kažem mu da se smiri-i dalje šizi, pitam ga hoće li u hodnik da se malo smiri, a moj sin kaže sa smješkom: MOŽE!, ode u hodnik,malo glumi da vrišti, vrati se i smije se :shock: + :smajlić koji vrišti i čupa kosu: aaaaaaaaaaaaaaaaaa
Ima li tko savjet?

I dobro upamti savjete i taktike ....jer cu ti ih ja dogodine traziti...

[vitekova mamuška]

Ima li tko savjet?

imam ja - take it easy, proći će

vi ste njega odgajali do sada jako popustljivo, niste mu baš ništa branili, baš je ono bilo sve po njegovom. Sad je došao brat i mora se malo po malo učiti djeliti mamu, tatu i sve ostalo. To je proces. A još je k tome u fazi nemogućeg dvogodišnjaka. Što više smijeha, što manje nerviranja, ionako nema baš pomoći

Hvala sun
Uf, nadam se da će proći.Nekad mi se čini da mu previše dopuštamo, a nekad da smo prestrogi, da prečesto govorimo ne. Teško je to ocijeniti. U biti, mislim da je problem što je do sada imao skroz ispunjene dane, stalno smo bili 100% posvećeni njegovim potrebama, šetnje, igranje,...a sada je to nemoguće pa mu to smeta, privlači pažnju na sve načine. Mene brine to što ne reagira na ništa kad radi gluposti, ne znam koji mi je još način ostao (osim udaranja naravno) :/

[Sun]

ignoriranje. To je moja tehnika. I ne mislim pod tim da ignoriram dijete u smislu zanemarivanja, nego ignoriram glupost koju izvodi (osim ako naravno nije opasna, tad spriječavam bez obzira na tantrume). Na taj način mu prije prestane biti zanimljivo. A stvari koje volim da radi i koje ne smatram glupostima hvalim i radujem se skupa s njim i ludujem tako da shvati što mi je prihvatljivo a što ne. Step by step. danas sam jako kul

[tučica]

I ja se ne dam izbaciti iz takta na "bezazleno"proljevanje,bacanje hrane itd..Nije mi se jednom dogodilo da mi iz hranilice zafitilji čitavu zdjelicu ručka natrag u kuinju i iako sam mislila da ću eksplodirati jednostano to pokupim,obrišem i kažem joj da je mama ljuta jer se hrana ne baca. Preskočimo obrok dok ne ogladni i onda većinom drugi put pojede jer već ogladni. Mene najviše izluđuju situacije vezane za noćno spavanje jer sam do navečer već poprilično umorna od cjelodnevnog igranja, jurcanja i svega sličnog i jedino što želim da "mirno" odemo na spavanje. Zara je djete koje je od 4 mj. svog života najnormalnije spavala u svojoj sobi i nije bilo nikakvih problema. Kako je prije mjesec i pol bila 5 dana u Zaraznoj ja i muž smo najviše zbog straha stavljali je kod sebe u krevet i tako je spavala mesec dana. Naravno da se nitko od nas nije mogao naspavati jer smo svi malo egocentrični po pitanju prostora u krevetu ali nekako je išlo do prije para dana kad sam je pokušala vratiti u njezin krevet. Ne moram ni reći da je to živa histerija, urlikanja kad se približimo sobi (ne moramo ni ući u nju)plakanje, gušenje,balci cure na sve strane. Tri večer za redom nisam mogla podnijeti tu histeriju i vratila bih je k nama i sve ok,zaspe nakon 10 minuta.
Sinoć sam jednostavno imala totalni black out-mislila sam si vrišti koliko hoćeš, urlaj....Nisam reagirala (u smislu da sam popustila i otišla po nju) već sam u sebi kuhala. Urlanje je trajalo cca 15-tak minuta i odjednom je prestala i zaspala i spavala jutros do pola 7 :shock: Zaboravila sam reći da ovih mjesec dana nas je i tražila čokolino u lude noćne sate 2-3-4 ujutro i što je najbolje pojela bi ga čitavog, popila vode i nastavila spavati)Noćas nije bilo buđenja ni za čokolino.
Problem je da se ja osjećam pos.... jer sam ju ostavila da vrišti i plače i doziva "Mamice dođi po mene,uzmi me..! i sl. što sam jednostavno morala otići na doljnji kat da se skuliram jer u tom trenutku sam imala osječaj da bi je mogla i namlatiti (što naravno mi nikad nije i neče pasti na pamet ma koliko bila izbačena iz takta)
Razgovor i objašnjavanje ne pali, uspavljivanje i onda prenošenje u njezin kindač isto tako.
Imate li vi cure kakvo riješenje za ovu situaciju i da li bi drugačije regirale i kako?

Luna Rocco ja bi na tvom mjestu ispalila na živce u takvoj situaciji, jer em što je opasno da se tako baca bilo gdje a kamoli nasred ceste toliko je i neugodno.
Nadam se da im je to samo brzoprolazna faza jer teško je djeci od 20 mjeseci objasniti da je tajo nešto stvarno opasno a i uz sve to i ružno.
Jer doma se toliko trudimo, objašnjavamo im,razgovaramo,učimo i bezbroj puta ponavljamo neke stari a nasred ceste te dovedu u situaciju da si ljudi misle "gle kakvi mali divljaci!

[Mony]

Uh, i ja bas htjedoh neki dan otvoriti slicnu temu.

Imali smo raznih faza, mozda cak i slicnu ovoj tvojoj Luna, no ne sjecam se vise (to ti je znak da ce i to proci - nije neka utjeha, al eto) - evo protekli me tjedan (dok je bio bolestan) do ruba zivaca dovodilo to sto nece uzet lijek (homeopatski - a znam da obozava kuglice koje mu daje teta doktorica, i to je jos bio dodatan razlog da me ljuti to ponasanje).

Znam da mu moze biti bolje, da ce mu pomoc, vidim kako ga kasalj muci, a on onako iscrpljen jos ima snage za: necu :shock: :/

[Luna Rocco]

Komentare sa strane uopće neću spominjati. Briga me što babe misle, ali mi dignu živac u tom trenu - kao da mi sama ta situacija nije dovoljno stresna, još sa strane čujem zgražanja i komentare o tome kako je zločest i da ga treba po guzi.

tučice, nemam pametnog rješenja, mi spavamo svi skupa u krevetu oduvijek. Kinderbet, a kamoli druga soba, mi je SF. A nije da ne bih bar jednom mjesečno voljela odspavati cijelu noć zagrljena s MD-om, kao nekad...

[white_musk]

to ćeš vjerovatno dočekat kad omiljeni unuk ode kod omijljenog dide na konak

[leonisa]

jao Luna...kad cu imati vremena dodjem opet na ovaj (i onaj) topik (sad pisem stojecki drzeci nju u narucju...)....moje dijete je "tesko odgojivo" i vec smo prosli x bacanja po cesti, travi, parku, vodi, blatu......ruku ne daje ili je da pa je na pol ceste baci...do sada smo imali 1 (slovima: jedno) uspijesno prelazenje preko ceste, drzeci se za ruke

[clumsy mom]

Nemoj to da radiš. Nemoj to da radiš. Čuješ? Nemoj, molim te. Mooolim te. Čuješ? Nemoj to da radiš. N e m o j t o d a r a d i š. NEMOJ TO DA RADIŠ. NEMOJ TO DA RADIŠ! N E M O J T O D A R A D I Š!!! (a on me sve vreme gleda kao telac i nastavlja po svom)

Obično Matija ima takve fore. I obično me izbaci iz takta jer to radi baš zato da bi me izbacio iz takta. Nikad neće uraditi nešto blago već baš baš ono što zna da ne sme - da udara pesnicom u staklo, da vuče kabl od monitora (komp nam visi na zidu ispod TV-a i ubio bi ga da padne), da gađa/udara brata...

Pokušavam da budem strpljiva uvek iako tačno znam gde to vodi. I strpljiva sam kod dovoljnog broja ponavljanja. A onda mi krene para na uši i urlam kao sumanuta. I uvek popije time out :/ . I uvek zaziva tatu u pomoć Mama veštica

[Loryblue]

meni se svaki dan zacrni nekoliko puta, pa mi pobili, pa opet pocrni - tako da sad sve vidim sivo
maloprije me toliko izbacila iz takta da sam se došla smirit na forum i onda naletim na ovu temu. auuuuuu.
a najviše me izbaci iz takta bezrazložno urlanje jer joj je dosadno. pa kad nema šta pametnije radit ona počne plakat i urlat.
neću pričat o urlanju u dućanu:dajjjjj mi, kupiiiiii mi.
neću pričat o urlanju u parku: nećuuuu doma, oću se ljuljat.
neću pričat o urlanju na ulici: nećuuuu livo, oću desno........
i takvim i sličnim zgodama.

srića još se nije nikad bacila nasrid ceste, ali....nikad ne reci nikad.

[tanja_b]

I mi još povremeno imamo tantrume, i iako primjećujem da mi je strpljenje sve bolje i bolje, ipak ponekad gubim živce... večeras, npr. :/
A pukli smo (prvo on, onda ja) jer smo se lijepo dogovorili kad gasimo kompjutor, a kad je došlo vrijeme, on je počeo zavijati kao sirena, gurati me, malo je falilo da mi zvekne šamar (ali ipak nije ). Nastavilo se sa zavijanjem ranjene zvijeri za vrijeme kojeg nije percipirao ništa i nikog, onda ga je MM uspio obrlatiti pričom i lagano skulirati, ali ostao je razdražen, pa se nastavilo oko *&%$!* štoperice jer je htio s njom spavati (i MM i ja dreknuli smo NE MOŽE - zamislite da nas u ponoć probudi štoperica svojim milozvučnim pi-pi-pi-piiiip ), pa opet tuljenje, opet ranjena zvijer, urlikanje... i tako je to trajalo i trajalo i trajalo i pomislila sam si kako je dobro što smo ipak dvoje, pa ako ja gubim živce, uvijek može MM ostati uz urlajućeg i smiriti ga, što je na kraju i učinio...

I na kraju, kao šlag - ohladili smo se svi, i on me pita: mama, jesi li ljuta?
Ja: pa, loše sam volje i tužna sam.
On: ali nije ti to dobro da si ljuta. Naravno da to nije dobro.

[maria71]

ja imam dobro dijete ,lako odgojivo i suradljivo

a opet sam živčana


ovo što vi pišete mi je sf

naravno u pubertetu može evoluirati u 100 kilaša koji će 24/7 gledat tv

[maria71]

marko može evoluirati

[Zdenka2]

Mene izbacuje iz takta urlanje i krikovi, kao i žicanje.

[sorciere]

ovo što vi pišete mi je sf

sad mi je lakše...

[white_musk]

I mi još povremeno imamo tantrume, i iako primjećujem da mi je strpljenje sve bolje i bolje, ipak ponekad gubim živce... večeras, npr. :/
A pukli smo (prvo on, onda ja) jer smo se lijepo dogovorili kad gasimo kompjutor, a kad je došlo vrijeme, on je počeo zavijati kao sirena, gurati me, malo je falilo da mi zvekne šamar (ali ipak nije ). Nastavilo se sa zavijanjem ranjene zvijeri za vrijeme kojeg nije percipirao ništa i nikog, onda ga je MM uspio obrlatiti pričom i lagano skulirati, ali ostao je razdražen, pa se nastavilo oko *&%$!* štoperice jer je htio s njom spavati (i MM i ja dreknuli smo NE MOŽE - zamislite da nas u ponoć probudi štoperica svojim milozvučnim pi-pi-pi-piiiip ), pa opet tuljenje, opet ranjena zvijer, urlikanje... i tako je to trajalo i trajalo i trajalo i pomislila sam si kako je dobro što smo ipak dvoje, pa ako ja gubim živce, uvijek može MM ostati uz urlajućeg i smiriti ga, što je na kraju i učinio...

i mi prolazimo trenutno kroz istu vrstu ispada u ponašanju

I na kraju, kao šlag - ohladili smo se svi, i on me pita: mama, jesi li ljuta?
Ja: pa, loše sam volje i tužna sam.
On: ali nije ti to dobro da si ljuta. Naravno da to nije dobro.

i mi prolazimo trenutno kroz istu vrstu ispada u ponašanju
samo što moj meni značajno, na kraju balade,kaže:
samo da znaš da sam ljut i ti moraš mene da razumiješ
A JEL DE DA SI POGRIJEŠILA?
Ja: :shock: ja pogriješila?
On:pa da si mi odmah dala niko ne bi plakao i bio ljut

(MM-u je rekao:i sad samo fali da me zaboli glava )

[sorciere]

Nemoj to da radiš. Nemoj to da radiš. Čuješ? Nemoj, molim te. Mooolim te. Čuješ? Nemoj to da radiš. N e m o j t o d a r a d i š. NEMOJ TO DA RADIŠ. NEMOJ TO DA RADIŠ! N E M O J T O D A R A D I Š!!! (a on me sve vreme gleda kao telac i nastavlja po svom)

pa i ja bi na to po svom...

[white_musk]

sorci,daj meni savjet za ovu navedenu situaciju.

Mislim, nije meni svejedno što to on nama govori,ali to tako smješno izgleda(naravno, ne smijemo mu se,jer bi tek tad pošizio )

[šnapi]

ja poludim kad me lupi (tipa samar) ili ugrize. par puta mi se zbilja zamracilo i imala sam poriv da mu vratim istom mjerom sto i nije bas neka odgojna metoda :/ onda sam se "privikla" na te sitiuacije i mogu ih ocekivati tako da se i pripremim mirnim glasom i uvijek kazem: ne lupati, samo draga mama i puse. i mogu reci da se ne sjecam kad me zveknuo. inace je to radio kad je bio ljut (ne dozvolim mu nesto sta si je zacrtao).

[sorciere]

sorci,daj meni savjet za ovu navedenu situaciju.

a kakav savjet da ti dam? :? očito mu na kraju balade popustiš. baš kao što je napisala suzyem...

nisam postavila granice kad sam trebala, previše sam i pričala i objašnjavala u situacijama kad u biti to nije bilo potrebno, kad sam se trebala čvrsto postaviti, sad mi se to definitivno obilo o glavu....

[Romy]

Dobijem urtikariju kad pokušava srušiti ogledalo, paliti/gasiti televizor 1.574,000 puta za redom (isto i s kompjuterom - kojeg je tako pokvario), vaditi detergente i pokušavati piti Finish za sjaj suđa.

[ana.m]

Moram duboko udahnuti...
Ma ustvari je Janko jedno divno dijete, ali živo ko živo srebro.
A ono što me najviše izbaci iz takta je kad me ne posluša z abilo kaj nakon 10 puta kaj mu kažem da nekaj napravi, da dođe da ga obučem, da se spremimo jer žurimo ujutro na bus. Kad mi kaže NEĆU!
I da, poludim kad mi krene ispred svakog dućana cviliti da oće nekaj ili da mu kupim autić! I onda ja ispadam grozna majka koja dijetetu neće kupiti nekaj! Ali ja NE POPUŠTAM! Mada moram priznati sve je bolje i nekako lakše.

ninet čestitam

[maria71]

ovo što vi pišete mi je sf

sad mi je lakše...

pa ja sam ti jedan autoritativni dinosaur

[white_musk]

pa uvijek bude "po našem" i on uvijek posluša, jer zna da njegovo ponašanje vuče za sobom posljedice i da sigurno , ako se dere,urla i sl. neće dobit sve i neće moći radit sve što može kad se ponaša normalno .
Mi nikad nismo ustupili od svojih principa i on nekad sam zna(poslije napada urlanja) reći:jel de ništa od puzzle vešeras
Tako da ja nemam taj problem i nikad ga ne molim i kad me udari nikad ga nisam pitala:pa šta sam ti uradila ,jer to znači da postoji nešto i zašta bi me smio udarit.
Ne,to ne.
Ovo na kraju balade je najčešće narednog dana,ali on to kaže kao da je bilo maloprije (kao da hoće da skine svaku krivicu sa sebe :/ ),jer ja njemu obavezno još jednom objasnim zašto je bio uskraćen za nešto i zašto to nije uredu(naravno,kad se ohladi i kad me pažljivo sluša,mada se tu radi o par rečenica)

[paci]

već sam jednom pisala o meni najgoroj situaciji sa starijom curkom kada je, sa tek navršene dvije godine, maznula iz hlapićevog dućana gitu (koju naravno već ima doma) i bris po kaptol centru, uz nezapamćenu deračinu. ja sam bila osam mjeseci trudna, MM je jurio za njom, nemilosrdno smo joj gitu oteli i vratili u dućan, a onda ju je krenulo! do podzemne garaže već je cijeli shoping centar odzvanjao, ugurali smo ju u auto, ja sam mislila da ću roditi, njoj je pukla kapilara u oku od siline deranja, i kao šlag na kraju smo napravili sudar u garaži, izluđeni već od svega

ne znam kako smo drugačije mogli reagirati, mislim stvarno - krasti se ne smije ni kad imaš dvije godine, i ona je to vrlo dobro znala. jedino smo mogli možda onaj sudar izbjeći da smo malo otpuhali u autu, ali dobro, nije ništa strašno bilo.

mala curka je inače puno živahnije, znatiželjnije i "teže uhvatljivo" dijete, no za čudo s njom takvih ispada nije bilo, bar ne takvih koji se pamte, dok je kod starije, koja je povučena, sramežljiva i izuzetno emotivna, toga znalo počesto biti

[pipi1]

Mene trenutno kod malenog izbacuje iz takta histerično plakanje koja zna potrajati i potrajati

maloprije je to bilo jer mu jedna kapa nije odgovarala na glavi a inače je obožava i nosi uvijek samo nju

[Luna Rocco]

Ok, sad kad smo se svi fino izventilirali , mogli bismo prijeći na ovaj dio:

zamislila sam ovaj topic kao mjesto na kojem bismo iznosili svoje konfliktne situacije u kojima nam je pregorio fitilj i u kojima smo imali poriv reagirati impulzivno (i loše) i onda napisati dobru alternativu. Možda tuđa iskustva budu dragocjena u trenucima kad sami ne znamo kako reagirati, a preblizu smo onom najlošijem rješenju.

Dakle - u kojim ste vi situacijama imali blackout i kako ste reagirali ? Smatrate da je vaša reakcija bila primjerena ili vam hladne glave na pamet pada nešto bolje?

[pipi1]

Mene trenutno kod malenog izbacuje iz takta histerično plakanje koja zna potrajati i potrajati

maloprije je to bilo jer mu jedna kapa nije odgovarala na glavi a inače je obožava i nosi uvijek samo nju

evo ja sam se večeras glupirala sa kapom koja ga je ljutila,legla na pod četveronoške i tražila ga da ga nosim na leđima,glupirala se

ali ništa nije palilo dok nisam pokazala da sam tužna jer me gurnuo od sebe

malo sam kao plakala pa se on smirio

[tanja_b]

Pa ja sam ti napisala. Možda nisam bila dovoljno eksplicitna.
Dakle, odem se hladiti u drugu prostoriju, a za to vrijeme MM smiruje situaciju

(naravno, rješenje otpada ako sam sama s njim doma - onda se moram hladiti na licu mjesta i puno je teže, ali su u tim situacijama ispadi rjeđi jer su obično rezervirani za kompletnu publiku, tj. i tatu i mamu istovremeno)

[Mima]

Mene na rub strpljenja u principu dovode situacije kad Lea sebi nešto napravi ili skoro nešto napravi - tipa istrčavanja na cestu, ili recimo neki dan kad sam ju išla tuširati me namjerno zalila punim rukama vode :? ne znam što joj je došlo, ali se pritom okliznula i skoro gadno pala u kadi, ili npr. kad peremo zube uporno skače i u opasnosti je d se udari u lavabo - u takvim situacijama mi pregori fitilj, i onda vičem :/

[momtobe]

U situacijama koje nisu opasne kao ovo vaše prelaženje preko ceste, ja sam sebi uvela uzrečicu "ajme meni" koju kažem kada bi zapravo voljela reći "j....m ti $?%&%" i to kažem onako ljutito, ali odglumljeno, pa obično okrenem situaciju na smijeh.

Kada mi se desi "blackout", uzmem pauzu, nju ignoriram i udaljim se makar 5 sekundi, bude mi dosta da se saberem.

A do "blackouta" me dovelo 100-to noćno buđenje, bacanje sladoleda namjerno na pod, odbijanje hrane i tako neke stvari koje nisu same po sebi uopće problematične, ali ponekad se potrefi da sam umorna ili u žurbi i eto ga.

[ana.m]

momtobe lako tebi kad si ti jedna onak smirena žemska, bar tak meni djeluješ. .
A kaj s nama "živcima"?

[clumsy mom]

Nemoj to da radiš. Nemoj to da radiš. Čuješ? Nemoj, molim te. Mooolim te. Čuješ? Nemoj to da radiš. N e m o j t o d a r a d i š. NEMOJ TO DA RADIŠ. NEMOJ TO DA RADIŠ! N E M O J T O D A R A D I Š!!! (a on me sve vreme gleda kao telac i nastavlja po svom)

pa i ja bi na to po svom...

A šta bih trebala? Da mu lupim jednu zidarsku već kod pogleda koji nagoveštava buru

Ok, sad kad smo se svi fino izventilirali , mogli bismo prijeći na ovaj dio:

zamislila sam ovaj topic kao mjesto na kojem bismo iznosili svoje konfliktne situacije u kojima nam je pregorio fitilj i u kojima smo imali poriv reagirati impulzivno (i loše) i onda napisati dobru alternativu. Možda tuđa iskustva budu dragocjena u trenucima kad sami ne znamo kako reagirati, a preblizu smo onom najlošijem rješenju.

Dakle - u kojim ste vi situacijama imali blackout i kako ste reagirali ? Smatrate da je vaša reakcija bila primjerena ili vam hladne glave na pamet pada nešto bolje?

Pevam uglavnom

[pikulica]

LR, imamo i mi povremeno slične probleme s prelaskom ceste, samo mi pri odlasku u dućan moramo preći Horvaćanku i tramvajsku prugu u oba smijera, gdje stigneš na zeleno(do prvog otočića) jedino brzim hodom odraslog čovjeka, pa čekaš drugo zelano na prostoru širine nekih 80 cm i usput često preko pješačkog idu tipovi s motorićima
P se taj put nije dao u kolica, nije se htio nositi niti za ruku, htio je puzati po Horvaćanskoj :shock: ja vodim i N za ruku...
Zgrabila sam Peru ispod ruke, onako ko paketić i nekako dovukla P i N i kolica preko ceste. Bila sam tako (fali mi smajlić), da sam ga stavila da sjedne nasred trave i rekla dobro ako nećeš hodati/voziti se/nositi, mi ćemo sad doma a ti fino sjedni tu...
Na sve ovo se N žestoko rasplakao jer je mislio da ću fakat ostaviti P, a onda se i P raslakao jer braco plače...
Hajd sad da vas vidim savjete ja definitivno u toj situaciji nisam mogla smislit ništa drugo, osim što sam i sama htjela sjest na travu i plakat...
Napomena; ovo je situacija sa našim "lakše odgojivim djatetom"

[sorciere]

A do "blackouta" me dovelo 100-to noćno buđenje, bacanje sladoleda namjerno na pod, odbijanje hrane i tako neke stvari koje nisu same po sebi uopće problematične, ali ponekad se potrefi da sam umorna ili u žurbi i eto ga.

ja mislim da ti klevećeš svoje vlastito dijete ...

dakle, to dijete me vidjelo prvi put u životu. ja ju primim na ruke - u nepoznatom okruženju. mama sjedne u auto, i ode s autom dalje. a slatkica - ni "A"!!! :shock:

zaljubila sam se u nju

[Nina]

Kod nas nema puno takvih situacija.Vise ih je bilo prije.
Jedino pred spavanje zna biti kriticno.
Ja moram priznati da nisam andeo i da vicem.
Cesto pokazujem,molim i objasnjavam,ali kad ne djeluje,viknem glasno i ona zna da vise ne zelim da to radi/zelim da to pusti/da dode da ju obucem ili sl.
Vjerojatno nije najsretnije rijesenje no neznam na koji bih joj nacin objasnila da mi neke stvari nisu prihvatljive.

[sorciere]

Nemoj to da radiš. Nemoj to da radiš. Čuješ? Nemoj, molim te. Mooolim te. Čuješ? Nemoj to da radiš. N e m o j t o d a r a d i š. NEMOJ TO DA RADIŠ. NEMOJ TO DA RADIŠ! N E M O J T O D A R A D I Š!!! (a on me sve vreme gleda kao telac i nastavlja po svom)

pa i ja bi na to po svom...

A šta bih trebala? Da mu lupim jednu zidarsku već kod pogleda koji nagoveštava buru

pa klinci su znatiželjni. i mene bi zanimalo do kad mama može ponavljati jednu te istu rečenicu ...

btw - možda tvoje dijete ne "čuje" (ne mislim u zdravstvenom smislu)... možda "vidi" ili "osjeća", pa mu riječ "čuješ" ne znači baš puno :/ ...

i sama si napisala: ti pričaš - on GLEDA. gleda - ali očito ne reagira na zvuk.

opet primjer moje kolegice na poslu:
jel čuješ? da (i ništa ne napravi)
jel vidiš? da (gotovo u 10 minuta)

probaj koristiti druge riječi ...

[sorciere]

Ja moram priznati da nisam andeo i da vicem.

promijeni si avatar (da bude sličan mom), i sve ok
ponekad je to jedini način da skreneš pažnju na nešto.

[Luna Rocco]

Ja kad sam ljuta psujem i sikćem kroz zube. Meni se to čini još gore od deranja.

[tinkie winkie]

Na ovo cu ti odgovoriti kad vise ne budem trudna jer me sad SVE dovodi na rub i sva sam u black outu....pa me stid.

potpisujem..... trenutno mi je potrebna bezazlena sitnica da mi se zacrni pred očima

[leonisa]

a) lijepo molim, zamolim, objasim, ponovim, kazem, autoritativno i ozbiljno, koristim muski "ne", postajem nervozna, povisujem glas, rezem recenice i svodim ih na odresite rijeci, vicem.... uzimam je, ona mi se koprca u rukama ko riba na suhom, pri tome riskira jedno 4 puta da mi opasno ispadne iz narucja i pukne glavom tako da moramo na hitnu....doma je pustam nek se "istrese", ali vani ne jer ne moze lezati na sred parkiralista dok izbacuje iz sebe frustracije. prije nego je uzmem sam grozna, sama sebi sam grozna, prije nego napravim CUT sramim se sebe i onog sto u tom trenutku osjecam jer znam da je u pravu. mislim, znam da to sto sada radi i sta sada zeli da s razlogom zeli. no to joj sad ne treba i to sad ne moze. obicno se radi o razlicimtim smjerovima nekog puta- ja bi doma, ona ne bi, ja bi preko ceste jer smo negdje krenuli, ona bi bas u suprotnom smijeru, ja bi sto dalje od auta, ona bi pod njih. (ja sam vaga ona je ovan). dok je nosam sam vec smirena, duboko disem, mantram, tako da tada krivulja pop**tisa lagano pada.
b) lijepo molim, zamolim, objasim, ponovim, kazem, autoritativno i ozbiljno, koristim muski "ne", postajem nervozna, povisujem glas, rezem recenice i svodim ih na odresite rijeci, vicem.... ona me gleda i prasne u smijeh. ili vice nazad na mene (tipa- Lea! mama! Lea! mama!...) ili me pogleda, vragolanski se nasmijesi i napravi bas ono sto sam izricito zabranila. tada ONA radi CUT. dolazim do nje, sa osmijehom je uzimam u narucje, u pravilu je i zavrtim, izljubim i zagrljeni nastavljamo tamo di smo krenuli.

razgovarala sam sa zenom MM kolege koja je zavrsila psihologiju i veli kako ne trebam trcati za njom vec da velim "Lea stani. Lea vrati se". i kad joj ona to veli, Lea fakat stane i vrati se. nakon 10 min. treniranja, znaci da se ne micem sa mjesta i ne idem po nju vec cekam da mi dodje, makar bila 5m od ceste, Lea je fakat dolazila. ali cim je ona otisla i cim smo ostale nas 2 same, nije me fermala pola posto. ostala sam 30 min. duze vani jer nisam trcala za njom vec sam je zvala i cekala da se vrati. ali ona se nije vratila. cak su neki ljudi dosli pitati da li je to moje dijete koliko je otisla sama daleko od mene bez imale namjere da se odazove na moje "stani! vrati se!".
zasto je to tako? ne znam.

[ana.m]

Na ovo cu ti odgovoriti kad vise ne budem trudna jer me sad SVE dovodi na rub i sva sam u black outu....pa me stid.

potpisujem..... trenutno mi je potrebna bezazlena sitnica da mi se zacrni pred očima

Ajme tinkie čestitam i tebi.... :D .

[Nina]

Ok,ispravak-ne da nisam andeo.Vjestica sam
Sto je najgore-zapravo i nemam bas griznju savjesti zbog toga.
vidim da djeluje i da super suradujemo.Nakon toga se uvijek pomirimo izgrlimo i izljubimo i-idemo dalje( )
Ona npr.trga cvijece i nakon cijelog repertoara(objasnjavanja,molbe,skretanja paznje) se izderem,ona kao da se probudi iz svog transa u kojem nije dozivljavala sve ostale metode i onda veli pomirbeno-ne,ne i podraga i poljubi cvijet. Onda joj ja(normalnim tonom ) objasnim da to nije lijepo,pa se izljubimo.

Naravno,to je samo jedan od primjera i naravno da ne tece uvijek sve ovako,ali point je-kad nista ne pali,ovo kod nas djeluje.