luna, dijete mi je ovan, ja sam ovan...mislim...kužiš
do jedno njegove godine i pol dana, on mene stvarno, ali stvarno ničim nije mogao izbaciti iz takta, ali onda....krenule su ove fore koje radi i kaleb, i još puno novih koje ćeš vjerojatno iskusiti; tantrumiranje, inaćenje i raznorazne stvari tipične za 2-godišnjake, koje stvarno roditelje mogu dovesti do ruba.
u tim situacijama se tješiš da su to sada takve faze i da će to proći i da je to normalno, ali bude stvarno teško, pogotovo ako je dijete samo po sebi temperamentnije.
znam točno situacije kad on šizne negdje vani, a oko tebe pogledi i komentari "razmaženo derište, trebalo bi ga po guzici", ili druga krajnost tipa "namajko jedna, što mu to radiš da se tako dere jadan.."

najgore nam je bilo oko druge godine, i meni i M-u je bilo jako teško - naravno ispočetka te zateknu takve situacije i tvoji osjećaji i reakcije u tom trenutku /"ajme, pa gdje smo pogriješili..?"/, ali trudiš se postupiti ispravno - bez deračine /jer time ne postižeš ništa/, a ipak želiš biti jasan i odlučan u svojim stavovima, postavljanju granica.
uglavnom ne popuštamo i čekamo da se smiri, razgovaramo i objašnjavamo kad se "ohladi", kasnije.
najviše me izbacuje iz takta kao i zdenku 2: deračina, vrištanje, žicanje.