pročitah topik u jednom dahu
malo mi je sada lakše...
moje dijete (starije) iako OVAN (moram ih malo braniti) do prije 3 mjeseca je bilo milo i drago, zaista bez ikakvih tantruma, znao je imati lošijih dana pa je bio cendrav i to je bilo to...uspijevali smo se bez puno uvjeravanja dogovarati i zaista kad smo nas dvoje bili sami sve je bilo pjesma

a onda je počelo, vjerujem i zbog trudnoće
ipak ne u tolikoj mjeri u kakvoj može biti (na neke situacije ovdje opisane sam ostala :shock: i nadam se da me još ne čekaju)
ono na što ja poludim je cendranje
i ovu "ne" fazu, jer još nisam ni završila rečenicu on viče ne i neću
i zaista poludim kad je agresivan u igri sa svojim bratićem, (s drugom djecom je o.k.) kako se oni mlate!!! ne smiju biti sami ni sekunde, evo baš sinoć sam se ja igrala s njima kad su šake sjevnule nisam stigla reagirati, pograbiše se kao veliki, to me zaista baca u očaj, a s druge strane do prije par mjeseci moj ivan ne bi vratio udarce koje je konstantno dobivao od malog već bi plakao i tražio moju zaštitu, ni to mi se nije sviđalo

kako ja reagiram? u tim najgorim sit. izgubim kontrolu pa urlam i jedva se suspregnem od po guzi, sad pokušavam cendranje ignorirati, a situacije u kojima dolazi do agresije svoditi na minimum

najgore je postalo staviti ga na popodnevno spavanje, nakon priča i pjesmica i zajedničkog ležanja on milijon puta traži piškiti, kakati, onim ultra cendrajućim glasom, a zapravo ne mora ni jedno ni drugo, onda hoće medu, ja mu ga donesem on ga zavitla na pod pa ga opet traži...ufff evo i sad sam se unervozila dok samo pišem o tome...