Kako izgraditi povjerenje?

[Anemona]

E sad ili ja ne znam koristiti pretražnik, ili toga nema. Prije ovo prvo.
Moja beba je još mala (oko 6 mjeseci), uvijek kad razmišljam o odgoju muči me kako izgraditi povjerenje na način da dijete zna da se uvijek može osloniti na mene kao roditelja. Znači u bilo kojoj prilici, bilo kojem problemu, bezizlaznoj situaciji da zna da može mene pitati za savjet, pomoč, kako to postiči?
Do ove dobi od 6 mjeseci čini mi se da smo na povjerenju radili u smislu da odgovaram na svaki djetetov zov, da sam uvijek uz njega, a što dalje, kako se ponašati kad malo poraste, na što obratiti pažnju??? :?
Meni osobno se ta tema čini kao jedna od ključnih i najvažnijih u životu djeteta, a pogotovo djeteta u pubertetu. Gledam po sebi, imala sam veliko povjerenje u roditelje (i još imam), ali sada vidim da ne bi bilo loše da sam im se i više obratila, od onog što stvarno jesam. Nije nastala nikakva stvarna šteta, a možda je i mogla? (Psihički, fizički???)
Baš sam oduljila, ali baš me to brine.

[MGrubi]

http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=17621
ja sam odgovor na to našla u toj knjizi
-ne kažnjavam
- pazim da ne očekujem van njene trenutne razvojne sposobnosti
- razdvajam pogrešan postupak od njene osobe
ne reagiram: vidi šta si to napravila?! nego joj kažem: a šta ćemo sad .. i pokažem joj kako se stvari poprave
...
koristim osobni govor (ja hoću, ja neću, ja želim...) d i tako tražim od nje da poštuje moje granice, bez nametanja granica njoj (sklanjanje opasnih predmeta ne smatram postavljanje granica) , tako ju i učim kako se osobne granice brane i šta znači poštivati drugu osobu
primjerom.

npr. penje se na stolić u dnevnom boravku, ja je samo upozorim da pazi jer je može pasti .. i stojim u stavu: priprema-pozor u slučaju da izgubi ravnotežu
jako je bitno da joj ne kažem: pazi, pasti češ, jer je to osuda da je nesposobna i da će 100% pasti
...

[MGrubi]

da se nadovežem na tvoj naslov
tvoje dijete već ti daje svo svoje povjerenje
trebaš ga samo očuvati

[sorciere]

ja svojima nisam govorila ništa. da ne dobijem batina. nisam bila problematična, ali se iz svake situacije moglo izvući nešto što staroj nije bilo po volji...

kikica meni govori jako puno. ali ipak ne govori sve. kao ni ja njoj. smatram da svatko ima pravo na svoju dozu privatnosti.

drago mi je kad me nazove i kaže - ne znam gdje sam, sišla sam na krivoj stanici... ili - društvo mi ne valja, vraćam se ranije doma.

povjerenje?

kad je beba mala, odgovaraš na svaki kme. beba ti to ne zna reći - ali ona zna da si tu kad te treba. i to je nešto što si pospremi u neku ladicu svoje memorije za dugo dugo vremena.

kad je veća, i kad joj treba pomoć - ponudiš joj. uključiš ju u svoje aktivnosti da i ona pomaže tebi . bitno je da zna da i ona kao mala može pomoći nekom velikom (znaš ono o mišu i lavu ).

što god radila - garancije nema. ali vrijedi se truditi.

[Romy]

Sorciere, super.
Moj sin je još mali, ali nadam se da ću uspjeti dogurati do točke gdje si ti sada.

[Anemona]

MGrubi, dobro zboriš, naslov bi trebao biti kako očuvati povjerenje, to je ono što mene najviše muči, kako ne iznevjeriti povjerenje, osjećam da sada radim kako treba, (naravno uvijek može bolje), ali ponekad me brine kako će on rasti, da li ću ja biti dorasla novim izazovima? Moja formula je uvijek ljubavi, ljubavi, ljubavi, puuuno osluškivanja i naravno puuno povjerenja u njegove sposobnosti, ali uvijek me muči još to nešto, da u svemu tome ne zaboravim neki detalj. Naravno, nema savršenih roditelja, ali uvijek se može bolje. Hvala za link na knjigu, baš bih ju morala kupiti, mada dosta toga sam več pročitala u Kako odgojiti sretno dijete?, ali uvijek postoji još 100 pitanja.

[Pahuljica]

Meni je u odnosu s mojom mamom puuuno znacilo to sto je bas uvijek nasla vremena da me saslusa o mojim trenutnim problemima, dvojbama ili jednostavno o nekim novim razmisljanjima. Taman bila na drugom kraju svijeta (doslovce).

Nakon razgovora nikad nije dijelila lekcije. Pustala me da ih odradujem sama, da zivim svoj zivot onako kako sam si sama 'posijala' i nikada me nije pokusavala ukalupiti u svoje poimanje zivota. Unatoc svemu, uvijek je stajala iza moje odluke i bila mi bezrezervna podrska. Cak i onda kada je moja odluka bila losa. Posljedice smo prozivljavale zajedno. Jako postujem to sto me nikada u zivotu nije sputavala i veliko joj hvala sto me pustala da ucim na vlastitim greskama. Nije bilo lako, ali je bilo upecatljivo i duze se lekcija pamti, a i odnos je drukciji (vise prijateljski nego autoritativan). Valjda zato i danas rade o svojim problemima pricam s njom nego s najboljom prijateljicom.

Puno joj hvala sto nikada u zivotu nije izustila- 'rekla sam ti'.

Kada bih odlucila otici negdje navecer s prijateljima i ostati malo duze- nije njurgala zbog toga, vec je ponudila da nas doveze kuci ili nas je sve skupa pozvala kuci i napravila nam tulum i bila neprimjetna tih nekoliko sati dok sam uzivala sa svojim drustvom.

Mogla bih jos toga nabrajati jer imamo puno zajednickih, lijepih godina iza sebe i ono sto se toplo nadam jeste da cu barem djelomicno taj odnos uspjeti preslikati na svoj odnos sa svojom kceri.

[Anemona]

Za vrijeme mojeg odrastanja, odgajana sam na način da sam imala bezgranično povjerenje roditelja (barem se tako činilo), nije bilo nikakvih oštrih granica, e sad, to je kod mene očito palilo jer sam uvijek osjećala da ne smijem iznevjeriti to povjerenje i ponekad je to bio veči teret nego da sam imala 100 zabrana. Ponekad se lakše ravnati prema strogim pravilima, nego balansirati između onog što se jednoj 16-godišnjakinji snilo i što se bi stvarno smjelo. Samim time i ja sam imala veliko povjerenje u svoje roditelje i znala sam da će uvijek biti tu kad zagusti, a da ne govorimo da od svih prijatelja i prijateljica koje sam imala moji roditelji su bili najtolerantniji. Rezultat je bilo dakle obostrano povjerenje, ali ne znam da li takav pristup pali kod sve djece?!

[Anci]

Ja upravo (konačno) čitam ovu knjigu.

zasad mi je dobra, skužila sam neke svoje greške. tipa moraš spavat preko dana- mama, ne bih spavala, -moraš. bit ćeš poslije umorna

sad mi je : pa nek bude umorna, ići će navečer u pola 8 u krevet.

još ćemo i dvd pogledat :D

u biti, sve je u tome kako se mora slušati dijete i točno reagirati na potrebe. ne naravno napraviti sve što želi (pustiti ga da trči po parkingu i sl) ali u stvarima koja ga ne ugrožavaju ne smijemo im rušiti integritet i samopouzdanje

svaki dan MM-u dajem raport što sam novi pročitala, mislim da mu je već dosta knjiga i mojih filozofiranja

[MGrubi]

stiglo mi na mail:


Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,

''O, oprostite mi, molim vas!'' bio je moj odgovor.

On je rekao, ''Molim vas, oprostite vi meni;

nisam vas vidio.''

Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.

Otišli smo svojim putem i pozdravili se.



Ali kod kuće se pričala drugačija priča,

kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.


Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,

moj sin je stao iza mene vrlo tiho.

Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.

''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku.

On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.

Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.


Dok sam ležala budna u krevetu,

tihi Božji glas mi je progovorio,

''Dok si dijelila sa strancem

uobičajenu uljudnost,

tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.

Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,

naći ćeš cvijeće pokraj vrata.

To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.

Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.

Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,

nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.''



Tada sam se osjetila tako malenom,

i suze su mi počele kapati niz lice.

Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;

''Probudi se, maleni, probudi se,'' rekla sam.

''Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?''

Smiješio se, ''Našao sam ih vani, kod drveta.

Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.

Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.''

Rekla sam, ''Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;

nisam trebala vikati tako na tebe.''

Rekao je, ''O, mama, u redu je.

Svejedno te volim.''

Ja sam rekla, ''Sine, i ja tebe volim,

i volim cvijeće, posebno plavo.''

[Anci]

Daaaaaaaaaj, sad si me šmrc šmrc

[Rebbeca]

I meni su suze u očima, i idem odmah zagrliti svog sina koji piše zadaću

[MGrubi]

[yaya]

ne reagiram: vidi šta si to napravila?! nego joj kažem: a šta ćemo sad .. i pokažem joj kako se stvari poprave
...

Po meni je ovo ključno...Nikako ne svaljivati krivnju na dijete jer je i samo vjerojatno svjesno da je pogriješilo, nego pokazati kako se stvari mogu riješiti...Muž i ja smo to od samog početka prakticirali i Sonja danas stvarno ima povjerenja u nas. Recimo nekidan se dočepala crvenog laka za nokte i zalakirala je cijele ruke, nos i malo po licu, olahtu i parket...Prvo što je napravila kad je skužila da laka ima i po plahti i parketu došla mi je i rekla što je napravila...

[Anemona]

Evo kupih i ja Jaspera Juula (ne njega, knjigu), nadam se da uskoro stiže i da ću i tamo pronači puno dobrih savjeta. Mada kad vidim vaša konkretna iskustva, to mi nekako bolje sjedne.

[corny]

http://www.superknjizara.hr/index.php?content=&page=knjiga&id_knjiga=17621
ja sam odgovor na to našla u toj knjizi
-ne kažnjavam
- pazim da ne očekujem van njene trenutne razvojne sposobnosti
- razdvajam pogrešan postupak od njene osobe
ne reagiram: vidi šta si to napravila?! nego joj kažem: a šta ćemo sad .. i pokažem joj kako se stvari poprave
...
koristim osobni govor (ja hoću, ja neću, ja želim...) d i tako tražim od nje da poštuje moje granice, bez nametanja granica njoj (sklanjanje opasnih predmeta ne smatram postavljanje granica) , tako ju i učim kako se osobne granice brane i šta znači poštivati drugu osobu
primjerom.

npr. penje se na stolić u dnevnom boravku, ja je samo upozorim da pazi jer je može pasti .. i stojim u stavu: priprema-pozor u slučaju da izgubi ravnotežu
jako je bitno da joj ne kažem: pazi, pasti češ, jer je to osuda da je nesposobna i da će 100% pasti
...

još jedan

[mamasch]

Odgoj bez granica, pustiti dijete da u najranjivijoj dobi uči na svojim pogreškama... :/

Ja sam tako odgajana i trebalo mi je u odrasloj dobi puno vremena i trnja da se uhvatim ukoštac sa životom i shvatim da moje ponašanje i postupanje ima posljedice. A sve zbog toga što moji roditelji nisu znali da takav odgoj ima i drugu stranu medalje, da je i tada potrebno kontroliratišto se događa i reagirati pohvalom, prigovorom, granicama kad zatreba, podrškom...

Nekako se naježim kad pročitam "odgajanje bez granica".

Uh, kako je odgoj zapravo hodanje po tankom rubu...

[marinna]

Dobra vježba-igra je da dijete iz stojećeg položaja krene padati, a odrasli ga uhvati. To mu šalje jasnu poruku da se može osloniti na tebe. Ne sjećam se više gdje sam to pročitala, često se tako igramo.
Važno je i uvijek održati riječ, npr. ako ostavljaš dijete u jaslicama ne možeš mu reći da ćeš se vratiti po njega brzo ili odmah.

[Anemona]

Mamasch, kao što rekoh odgajana sam na način "odgoja bez granica", danas kad razmišljam o tome ne znam uopče kako je to kod mene funkcioniralo (mislim funkcioniralo je super, nisam radila nikakva sra**, bila sam vrlo odgovorna, za razliku od ostalih mojih vršnjaka nisam "zagrezla" u pubertetu u alkohol, drogu, cigarete, skakanje iz bezznačajne veze u vezu,...). Ja sam si taj "odgoj bez granica" uvijek tumačila ogromnim povjerenjem roditelja, koje nisam iznevjerila, a i ja sam i imala prema njima ogromno povjerenje. Znači funkcioniralo je, ali sada kad imam svoje djete nikada ga ne bih tako odgajala. Možda sam zato odrasla u osobu koja mora imati sve pod kontrolom!? :?

[Anemona]

Da dodam, mene su moji uvijek hvalili, podržavali u svim mojim odlukama, naravno ponekad su te odluke bile i pogrešne, hvala Bogu nije bilo nekih težih posljedica.

[MGrubi]

Odgoj bez granica, pustiti dijete da u najranjivijoj dobi uči na svojim pogreškama... .

nemoj mješati odgoj s povjerenjem i nebrigu o djetetu

Naravno da je istina da se majkama mnogo toga tolerira zato što one većinom zbilja vole svoju djecu, ali moje je profesionalno iskustvo da ljubav možda jest temeljna, možda i jest najvažnija u odnosu roditelja i djeteta, ali sasvim sigurno nije dovoljna za sve dječje potrebe, niti uključuje sve vrste roditeljskog angažmana na koji djeca imaju pravo. Roditeljska ljubav za djecu ima smisla samo ako je izražena ponašanjem koje djecu poštuje i ne povrjeđuje ih. Sasvim je jasno da ljubav u čije se ime ili pod čijim stijegom čini nasilje ima vrlo destruktivne posljedice. Možda je manje jasno da u tradicionalnim načinima podizanja djece postoje brojna roditeljska ponašanja koja ne pokazuju ni ljubav ni poštovanje, premda se navodno čine "iz ljubavi".

u Danskoj i u Hrvatskoj, danas se događa da roditelji često postaju sluge svoje djece, potpuno im se podrede. To je tipična reakcija na borbu protiv autoritarnog odgoja koji su dobili sami roditelji. Bilo bi netočno reći da u takvoj situaciji "djeca vladaju", jer djeca nemaju nikakve želje za vladavinom, ali ako se roditelji posve povuku i sve prepuste djeci, ja to zovem "nevidljivim" roditeljima, onda djeca iz nužde počnu upravljati čitavom obiteljskom situacijom. Kad su djeca u središtu pozornosti, kad se sve "vrti" oko njih, za njih je to jednako loše kao i za bilo koju slavnu osobu: ona postanu usamljena. Kad se nalazite u središtu, više niste dio grupe. Izolirani ste. I ljubavni odnosi u kojima je jedna osoba pijedestalizirana raspadaju se iz istog razloga. Djeca posebno dobro razumiju da ta vrsta asimetričnog odnosa nije ljubav, u njoj nema topline uzajamnosti, ali jedino što u njoj mogu napraviti je tražiti još, jer jedini jezik koji razumiju djeca permisivnih roditelja tiče se iziskivanja ili gomilanja, a ne izgradnje odnosa s vlastitim roditeljima. Ljubav koja se pokazuje tako da se djetetu daruje sve što god dijete želi stvara egocentrike, čiji je apetit naravno nemoguće zadovoljiti, pa roditelji počinju "pucati" i pokazivati sve veću agresivnost, okrivljujući dijete za obrazac ponašanja koji su sami proizveli.

http://www.zarez.hr/117/zariste3.htm

njegov pristup je iznimno težak, jer traži punu posvečenost, traži analiziranje i preispitivanje samog sebe ka roditelja

nemam sad vremena.. objasnim sutra

[MGrubi]

Mamasch, kao što rekoh odgajana sam na način "odgoja bez granica", danas kad razmišljam o tome ne znam uopče kako je to kod mene funkcioniralo (mislim funkcioniralo je super, nisam radila nikakva sra**, bila sam vrlo odgovorna, za razliku od ostalih mojih vršnjaka nisam "zagrezla" u pubertetu u alkohol, drogu, cigarete, skakanje iz bezznačajne veze u vezu,...). Ja sam si taj "odgoj bez granica" uvijek tumačila ogromnim povjerenjem roditelja, koje nisam iznevjerila, a i ja sam i imala prema njima ogromno povjerenje. Znači funkcioniralo je, ali sada kad imam svoje djete nikada ga ne bih tako odgajala. Možda sam zato odrasla u osobu koja mora imati sve pod kontrolom!? :?

razvila si osobnu odgovornost, i jaku samosvijest ..
ja volim imati sve pod kontrolom a odgoj mi nije bio ni blizu tvom ( šiba, nepovjerenje, pa čak i sad kad uz moje ime stoji dipl.ing. )
mislim da je želja za kontrolom vezana uz karakter osobe, prije nego li uz odgoj

[nataša]

Meni je u odnosu s mojom mamom puuuno znacilo to sto je bas uvijek nasla vremena da me saslusa o mojim trenutnim problemima, dvojbama ili jednostavno o nekim novim razmisljanjima. Taman bila na drugom kraju svijeta (doslovce).

Nakon razgovora nikad nije dijelila lekcije. Pustala me da ih odradujem sama, da zivim svoj zivot onako kako sam si sama 'posijala' i nikada me nije pokusavala ukalupiti u svoje poimanje zivota. Unatoc svemu, uvijek je stajala iza moje odluke i bila mi bezrezervna podrska. Cak i onda kada je moja odluka bila losa. Posljedice smo prozivljavale zajedno. Jako postujem to sto me nikada u zivotu nije sputavala i veliko joj hvala sto me pustala da ucim na vlastitim greskama. Nije bilo lako, ali je bilo upecatljivo i duze se lekcija pamti, a i odnos je drukciji (vise prijateljski nego autoritativan). Valjda zato i danas rade o svojim problemima pricam s njom nego s najboljom prijateljicom.

Puno joj hvala sto nikada u zivotu nije izustila- 'rekla sam ti'.

Kada bih odlucila otici negdje navecer s prijateljima i ostati malo duze- nije njurgala zbog toga, vec je ponudila da nas doveze kuci ili nas je sve skupa pozvala kuci i napravila nam tulum i bila neprimjetna tih nekoliko sati dok sam uzivala sa svojim drustvom.

Mogla bih jos toga nabrajati jer imamo puno zajednickih, lijepih godina iza sebe i ono sto se toplo nadam jeste da cu barem djelomicno taj odnos uspjeti preslikati na svoj odnos sa svojom kceri.

dakle, rasplakala si me! s toliko ljubavi i nježnosti govoriti o svojoj mami bilo je predivno pročitati! poptuno se slažem s tobom, vezano za moju mamu, ali ne znam to reći tako lijepo kao ti! hvala što si moje osjećaje sročila u riječi!

[Maslačkica]

Mamasch, kao što rekoh odgajana sam na način "odgoja bez granica", danas kad razmišljam o tome ne znam uopče kako je to kod mene funkcioniralo (mislim funkcioniralo je super, nisam radila nikakva sra**, bila sam vrlo odgovorna, za razliku od ostalih mojih vršnjaka nisam "zagrezla" u pubertetu u alkohol, drogu, cigarete, skakanje iz bezznačajne veze u vezu,...). Ja sam si taj "odgoj bez granica" uvijek tumačila ogromnim povjerenjem roditelja, koje nisam iznevjerila, a i ja sam i imala prema njima ogromno povjerenje. Znači funkcioniralo je, ali sada kad imam svoje djete nikada ga ne bih tako odgajala. Možda sam zato odrasla u osobu koja mora imati sve pod kontrolom!? :?

Vidiš kako si odrasla u skroz suprotno bez obzira na odgoj.... meni je to fascinantno i nevjerovatno...
Baš sam razmišljala....gledam sebe i svoje rođake i ne mogu vjerovati.. manje više smo imali različite odgoje, ali sada kada vidimo mame su nam u biti iste i fale nam iste stvari... ALI... mi se kao djeca znamo i neke navike koje su nam pokušali iskorijeniti na neke načine i napraviti nas boljima - ispravljati greške, pomagati nam, kuditi nas itd... ALI, sada kada se nađemo 30 godina kasnije skontala sam da smo mi svi ostali isti kao ona djeca od 5,7,10 godina... isti smo!!!!
Imamo rođaka kojeg je tetka bukvalno odgajala kao debila, ali on je super sada i izrodio se u nešto predivno!!! Bez obzira na njen kretenski odgoj i pitam se.... stvarno se pitam... koliko mi u biti imamo utjecaja na "odgoj" svoje djece.....i sve mi se čini da se mi rodimo "takvi i takvi" i zauvijek ostanemo "takvi i takvi"...
Negdje sam čitala da je cijelom odgoju najbitnije razdoblje DO 1. godine, a da sve ostalo samo dolazi, a da se dijete u tom dobu odgajalo... i meni se sve čini da je to tako....

Ne znam...

[Anemona]

Ne znam što dodati. Evo gledam danas svoje malo zlato i volim ga najviše na svijetu. Kad razmišljam da je nešto tako savršeno dano u ruke nama roditeljima, koji ipak imamo svojih mana znam da se moram truditi i truditi i stvarno se nadam da ću jednog dana u njegovim očima biti dorasla tom najvažnijem zadatku.

[mamasch]

Vidiš kako si odrasla u skroz suprotno bez obzira na odgoj.... meni je to fascinantno i nevjerovatno...

Kod mene je u mom preodgajanju izuzetan utjecaj imao MM. Dugo godina sam se bunila na njegova nastojanja da mi utuvi u glavu u čemu griješim i kako da se promijenim jer sam smatrala da nema pravo na to, da on griješi, da "kakvo je to ponašanje, neće meni nitko - pa čak ni osoba koju volim najviše na svijetu - pametovat...", no nakon toliko vremena njegova nastojanja urodila su plodom, usadio mi je u glavu i srce neke stvari koje nisam ni čula ni vidjela od svojih roditelja i za koja sam mu zahvalna do kraja života. Čak i moja mama, sada kad imam 30 godina, priznaje da je imala skroz krivi pristup meni i mojoj sestri i da joj se sviđa kakva sam sada.

Eto, toliko o odgoju.
Kod mene osobno odgoj mojih roditelja dao mi je osnovne kulturne manire, naučio me kućanskim poslovima, i pokazao mi je što NE SMIJEM činiti sa svojom djecom, a sve ono ostalo što me čini čovjekom, ženom, majkom, stekla sam dijelom sama kroz život dijelom zahvaljujući MM-u . I zbog toga imam lagani otpor prema zlouporabi permisivnog odgajanja, prema stavu "dijete zna najbolje" (naravno, cijelo vrijeme govorim o ranom dječjem dobu, o onih prvih nekoliko godina).

[MGrubi]

dijete ne zna najbolje
mama ne zna najbolje
samo Bog zna

no vjeru na stranu

dijete je osoba, treba ju poštivati .. tako se uči poštivanje
odgoj u kojem roditelji dozvoljavaju narušavanje svog integriteta , tj., granica svoje osobe je pogrešan
stavlja na djetetova leđa nenormalan teret , djeca ne žele vladati
i opet dolazimo do hijerarhije koja je kompletno nepotrebna , da ne kažem i štetna

dijete treba sigurno naručje, dijete jest osoba u punom značenju te riječi
no za razliku od odraslih, djeca su dobra, bez zle namjere
djeca ne znaju kako se nositi sa svim osječajima, pogotovo s negativnim, i zato smo mi , roditelji, tu
da ih učimo o životu, o tome kako se s nečim nositi, kako rješavati probleme ....

pristojno ponašanje i pas može naučiti
dijete će to kopirati bez problema iz ponašanja roditelja
kako Neru učim da kaže hvala, tako da kad mi nešto donese (a tražila sam) kažem ja njoj: hvala
kad je obrnuto, ona meni klimne glavom (ne zna reči puno riječi)

[mamasch]

pristojno ponašanje i pas može naučiti
dijete će to kopirati bez problema iz ponašanja roditelja

Upravo tako sam ja odgajana.

I nisam zadovoljna s time, jer se premalo ulagalo u mene, premalo su starci davali a stvarali su samo osjećaj da traže zauzvrat, i zato imam strah od "dječje slobode", strah od toga da neću svojoj djeci na pravi način pokazati koliko ih poznajem i volim, i koliko mogu dati i dobiti zauzvrat kao mali, a jednog dana veliki ljudi.

[MGrubi]

"dječje slobode", .

šta ti to znači?
ne razumijem čega te je strah?

davati je jednostavno: daješ i ne tražiš zauzvrat ništa, bezuvjetna ljubav
to djeca već rade, od rođenja
ja Neru 100x dnevno poljubim, pomazim, pogledam direkt u oči ...

ne volim kad se djetetu stavljaju ograde tipa: ne smiješ, ne možeš ...
puno je korisnije kad samo shvati
no ja sam tu u slučaju loše posljedice, dakako ako je moguća loša posljedica stvarno opasna, onda nema pregovora, onda tražim od nje da mi vjeruje ... ionako mi po defoltu vjeruje .. jer ja sam mama

za stolom imamo kompletan pribor za jelo, osim što Nera ima tupi nož (onaj metalni bez zubaca) a MM i ja obični - sa špicom i zubcima
e .. Nera je htjela moj nož
ja sam joj rekla da ima nož... ne .. ona hoće baš moj
ok
pokažem joj nož, pokažem joj vrh i zubce i pokažem joj kako može boljeti - auč i bolne grimase
8ne porežem se, shvaća ona šta joj govorim)
i onda stavim nož na stol, u njezinom dohvatu
gleda ga, ja joj ponovim gdje nož auč
gleda ga .. ja čekam njenu odluku
odluka je: ne

da je odlučila uzeti nož, moja je procjena da je maksimalna ozljeda mali rez, koji se da brzo sanirati i pustila bih ju
ako bi se povrijedila naučila bi da kad kažem auč to je jako opasno

dakako da joj neću dati motornu pilu, neću sebe dovesti u situaciju da joj moram zabraniti (direkt) motornu pilu
izbjegavanje situacije dok nije dovoljno velika da proba

sad, kad slažemo pribor za jelo, ona tu vrstu noževa (auč) jako oprezno uzima isključivo za drško i pazi
pazim ja

[mamasch]

davati je jednostavno: daješ i ne tražiš zauzvrat ništa, bezuvjetna ljubav
to djeca već rade, od rođenja

E vidiš, to je jedna od ONIH stvari koje NISAM naučila od svojih roditelja i koju teško prihvaćam u svom srcu jer nisam osjetila da me se voli i prihvaća bezuvjetno, pa sa tim imam problema, ne samo sa svojom djecom nego i sa MM-om. Čudno, zar ne? Volim ga i on voli mene već 11 godina, a ja cijelo vrijeme ostavljam djelićak svog srca u rezervi, za eventualni potop, za ne-daj-Bože ako dođe do kraha sistema (čitaj: obitelji, što je posljedica nesređenih odnosa s mojim i među mojim roditeljima). Ne izgovaram se na svoje starce, znam da sam preodrasla i prestara za to, ali eto, ovo je još jedan dokaz koliko obitelj i odgoj, odnosno izostanak pozitivnog i angažiranog odgoja utječe na osobu. Nakon toliko godina i kraj dvoje djece ja sam još uvijek djelićak rezervirana, samo dan-danas ne znam za koga i za što.

[mamasch]

I da, sad sam se sjetila što je jako utjecalo na moj današnji stav prema sposobnostima i povjerenju prema djetetu.
Sve što sam željela kao dijete bilo je na provjeri i na kraju nedopušteno, npr. tečaj engleskog - "pa ionako ćeš ga učiti u školi", gitara - "to je za dečke", jahanje - nespretna si, slomit ćeš nešto"..., dok su druge stvari koje su itekako važne za život (dečki, izlasci, odlasci na more bez staraca) bili bez kontrole i bez posljedica. Zato sam ja možda u nekim stvarima prekruta sa svojom djecom, i shvaćam da pretjerujem ali... teško je boriti se sa demonima u sebi :/

[Anci]

ne volim kad se djetetu stavljaju ograde tipa: ne smiješ, ne možeš ...
puno je korisnije kad samo shvati

MGrubi, slažem se s tobom u većini stvari ali ja ne znam kako nekad bez tih "ne smiješ"- konkretno za grubosti, guranje i pljuvanje. Mlađe seke.

Ja pokušavam s pozitivnim primjerom, tj. kako treba,a li ne znam dal će to dati očekivani rezultat.

MM je za time out, ja nisam, pa brak dolazi u krizu

[mamasch]

Anci, evo baš sam htjela još nadopisati da je teško biti dobar roditelj kad se u nekim stvarima ne slažeš sa drugim roditeljem, a i drugačije je pristupati situacijama tipa škare-nož-penjanje-bacanje stvari, kad su u pitanju dva djeteta istovremeno. Jednostavno je ponekad potrebno dati ograničenja i zabranu u startu kad ti se klinci razbježe po kući.

Moja želja, dok sam još bila trudna, bila je dati svojoj djeci slobodne ruke, slobodno učenje i pristupanje svijetu od početka, ali njihovim rođenjem shvatila sam da to neće biti tako jednostavno kako sam mislia i planirala. S vremenom potvrdilo mi se da nije nimalo jednostavno.

[Anci]

Jednom je netko na forumu rekao kako je šteta što Juul nije imao drugo dijete. Ili treće. Moram priznati da se slažem.

Ja ga upravo čitam- i to je ono čemu ja težim sa svojom djecom ali moram priznati da nisam sigurna može li se u tome uspjeti- konkretno bez zabrana, uzimanja škara iz ruku, a kod mene i drvenih bojica, sitnih figurica i sl.

Ima Juul jedan primjer gdje brat udari sestru i kaže kako ga ne treba kritizirati jer već i sam zna da to nije u redu, samo treba prikazati pozitivnim primjerom što treba u takvoj situaciji.

Ja se ZAISTA ovo trudim, ali nekad (npr. sinoć) moram reći, tj. ne mogu da ne kažem : NE SMIJEŠ, NEDAM ti da je tučeš.

[MGrubi]

NEDAM ti da je tučeš.

to ti je bolje
osobni govor, osobni razlog

[MGrubi]

imam samo Neru .. za sad
no, ona se igra s drugom djecom
mirne je naravi, i ne dovodi me u situaciju da ona nekog napadne

obično je suprotno
tuđe dijete napadne Neru, onda ju učim: stanem uz nju: ispružim ruku s dlanom prema tom djetetu i kažem :neću, ne dam , ne ... učim ju da brani svoje granice
isto vidi i kad ona prelazi moje granice
oštar govor, ozbiljna faca, ako me počupa za kosu onda ide i bolni izraz i sklanjanje tipa: to me boli , neću biti kod tebe ...
(nakon toga obično mi daje puse da prođe)
na isti način joj pokazujem da reagira kad nju netko napadne .. nije agresivna
valjda dobro radim, vidjeti ćemo

kad je "nemoguća" tj. grintava i razdražljiva prvo nastojim uvidjeti da li je to ponašanje samo od sebe (može biti pod ujtecajem južine, punog mjeseca, neispavanosti ..) ili je postojao uzrok pa je ponašanje posljedica

trudim se

vidjeti ću kako ću kad ih bude više

opasne predmete (čija šteta nadilazi korist lekcije) sklanjam ili uzimam s rečenicom: treba mi, ja ću uzeti škare ..

prekjučer smo slagalo cjepanice
Nera je bila s nama
davala sam joj male cjepanice , koje može ponijeti , ona ih je zvala : maa (male)
i odjednom, eto ti nje hoće da nosi veliku cjepanicu
nisam joj zabranila, neka nosi, bilo joj je jako teško, ali se nije dala (uporna na mamu )
nakon nje , je sama tražila maa (male cjepanice)
mogla sam joj reči: ne, to je za tebe preveliko
znam ja da je ta cjepanica bila preteška za nju, ali ona ne može stvarno znati da li jest ili nije ta cjepanica preteška ako ne proba, zar ne?
odlučila je, probala je i donijela novu odluku

[Anci]

Ja bih već u glavi iskonstruirala kako joj cjepanica može pasti na nogu! A Juul bi rekao: No, no!

[MGrubi]

Ja bih već u glavi iskonstruirala kako joj cjepanica može pasti na nogu!

nisi je vidila kako je nosi
čvrsto uz tijelo , korak po korak
kad je došla do tate, polako ju je spustila na pod

[Anci]

Svaka čast!

[seni]

kako izgrditi povjerenje kod djeteta?

tako da ga sto je moguce rjede iznevjeris.
(ne usudujem se napisati nikada ne iznevjeris)

[ninet]

.....da, nesto kao sto se gradi i medju odraslima...kao sto si ga izgradila s muzem npr. Ne bi trebalo biti tesko, dok god u toj bebi, pa poslije djetetu, pa tinejdzeru - vidis osobu...

[mmmama]

ali ja ne znam kako nekad bez tih "ne smiješ"- konkretno za grubosti, guranje i pljuvanje. Mlađe seke.

Ja pokušavam s pozitivnim primjerom, tj. kako treba,a li ne znam dal će to dati očekivani rezultat.

Anci, jesi li probala ovo: pratiš kad starija kćerka postaje gruba prema mlađoj (vjerojatno to nije uvijek sasvim iznenada), i u trenutku kad se starija sprema gurnuti ili udariti mlađu, podragaš STARIJU, kažeš joj nešto nježno, poljubiš je, govoriš nježnim glasom i ne spominješ "ne smiješ". Kod nas to funkcionira, starija kćerka popušta stisak i postaje nježna prema mlađoj. Ali, naravno, do sljedeće prilike, a onda opet hvatanje takvog trenutka... Puno puta na dan. Kod nas je to mnogo učinkovitije nego "ne smiješ".

[Anci]

Skužila sam ja da "ne smiješ" baš ne pali. to kažem kad je već gotovo!
a otprilike znam i vidim kad bi mogao uslijediti udarac
probat ću, thx

[mmmama]

Kažem ja "Ne smiješ", "Ne" i "NE!" puno više puta nego je potrebno... Ali ipak sve rjeđe.

[kate]

Psiholozi kažu da se djete do godine dana ne može razmaziti i da u toj dobi djete gradi povjerenje u vanjski svijet i da moramo djetetu odgovarati na sve njegove pozive.

Inače savjetuju što manje koristiti riječ NE, već više u smjeru DA,ali... naravno samo u situacijama kad razvoj i sigurnost nisu u pitanju.

[MGrubi]

ja nastojim umjesto zabrane, usmjeriti radnju na pozitivan način

kao to s cjepanicom
da nije sama uzela cjepanicu uz tijelo (ispravan način)
ja bih joj pokazala : Ovako uzmi ...

neka nauči da ima teških stvari u životu, ne treba odmah reagirati s NE-stavom (jer su roditelji tako reagirali) , nego se odmah usmjeriti na traženje riješenja ili načina kako to izvesti

teško je kontrolirati "stari dogoj" koji mi se zabio u podsvjest
ali trudim se, pa si često grizem jezik ...

[Anci]

A ja učim sebe, a s obukom je počeo i MM- jučer je imao posla a ove dvije navijaju do daske radio.
on stalno: nemoj, nemoj,..

onda moj prijedlog poučen juulom i ovim forumom: lana, tati smeta glasno, ne želimo da je glasno, molim te, stišaj

moram priznati da je prije to poslušala

vidi se da sam jučer čitala poglavlje o granicama, sad uživam u vožnji tramvajem- 45 min samo za mene i knjige...

[mamasch]

Kažem ja "Ne smiješ", "Ne" i "NE!" puno više puta nego je potrebno... Ali ipak sve rjeđe.

što manje koristiti riječ NE, već više u smjeru DA,ali... naravno samo u situacijama kad razvoj i sigurnost nisu u pitanju.

Sa dvoje djece, sigurnost je jako često u pitanju, pa su česti i uzvici i upozorenja, a tu spadaju i izjave koje sadrže "ne smiješ", "ne možeš", "nemoj".

neka nauči da ima teških stvari u životu, ne treba odmah reagirati s NE-stavom (jer su roditelji tako reagirali) , nego se odmah usmjeriti na traženje riješenja ili načina kako to izvesti

Ovo je OK ukoliko se možeš posvetiti jednom djetetu i imati dovoljno vremena za poduku o rješavanju nastale situacije, dok je drugo dijete zabavljeno nekom igrom ili sa drugom odraslom osobom.

tati smeta glasno, ne želimo da je glasno, molim te, stišaj

I ovo funkcionira, barem u 90%slučajeva. U onih 10% ipak su odraslima izvučeni živci i podiže se ton. Na žalost, ali je tako. :/

[mmmama]

sto manje koristiti riječ NE, već više u smjeru DA

To je jasno, ali ima tu, uz faktor znanja, i drugih faktora... Kad starija seka 1., 5. ili 25. put u danu drekne na mladju ili je jako stisne, i ja kazem "Srce, hajdemo je radije podragati..." i ljubim jednu i drugu, ali 55. put nekad vise ne mogu reci to isto, iako znam da bih trebala.
Lakse je raditi ono sto znamo da bismo trebali raditi - u 8 ujutro, u podne ili u 5 popodne, a malo teze u 9 navecer.
Ovo sto sam napisala nikako ne znaci da mislim da se 55. put ili u 9 navecer treba prestati truditi...

[MGrubi]

ja Neri kad udari nekog ili mene, ne govorim nemoj, ne smiješ .. to je preopćenito za njenu dob
kažem joj: neću da me tučeš/ čupaš, to me boli (ili koga već). bolna faca, skoro plač, i okretanje od nje
nije upalilo iz prva, jeste nakon više puta ....

šteta što J.Juul nije imao više djece