Ja sam unazad par dana počela isključivo govoriti: Ne želim da me tučeš, nedam da me...
I zaista pali više nego "Nemoj"
Onako me malo začuđeno gledala i počela se drukčije ponašati
 |
|||
|
|
|||
Ja sam unazad par dana počela isključivo govoriti: Ne želim da me tučeš, nedam da me...
I zaista pali više nego "Nemoj"
Onako me malo začuđeno gledala i počela se drukčije ponašati
meni se čini, da kad malom dijetetu kažeš opću zabranu: nemoj, ne smiješ ...
ono obično nastavi s "zabranjenom" radnjom, kao da te pita: a zašto? pa nije to teško? ne boli me?
a uzevši u obzir nepoznavanje kompliciranijih jezičnih izraza, valjda je to najjednostavniji način da pitaju ...
možda
da
ili ono uopćeno "to se ne radi" i sl.
nigdje osobnosti u tome
U redu, slažem se da nema osobnosti u izjavi "to se ne radi" ali ako kažeš djetetu "nemoj MI to raditi, boli ME" zar se to ne može u dječjoj glavici protumačiti i kao "OK, TEBE to boli, pa pretpostavljam neće boljeti seku/susjedu/tetu u vrtiću/macu"?
mislim da je bit tih izjava "ne želim da MI to radiš" i sl postavljanje osobnih granica. po juulu, of kors.
znači ne postavljaš granice djetetu već ih postavljaš sebi- u smislu da ti nešto NE želiš i od njega očekuješ da to poštuje
kad bi tako svi govorili...onda bi bilo lakše
a sad kako da to djeluje i u odnosu na druge, i ja sam se pitala- mogu li joj reći: to seku boli! ona ne želi da je čupaš!
što misliš?
I to mi se čini u redu, ali zar time ne dajemo do znanja seki da MI umjesto NJE rješavamo njezine konfliktne situacije? Zbunjena sam, jer imam priliku odgajati dvoje djece odjednom i te granice moja-tvoja-naša-općenita granica u ponašanju su izuzetno tanke i osjetljive.
:?
E da!Ja baš svome govorim uopćeno za sve"To nemoj NIKOM radit(čupat,tuć..)Jer TO SVAKOG boli!"I stvarno kad ga je jedan dečko u parku dobro počupao sad sam govori"To boli sve i mene isto"!Ali je tužno što ih nešto mora zabolit da i oni sami to osjete-pa da prestanu!Ili je i to faza koju jednostavno trebaju prebrodit,naravno,uz našu podršku pa da kad izađu iz nje postanu puno pažljiviji i prema sebi i prema drugima.Nekad se pitam-pa koliko tih faza uopće ima!
Ali kako imam već troje odrasle djece-nekako s ovim trogodišnjakom lakše izlazim na kraj-čini mi se kao da je i on sam pod utjecajem puno starije braće oprezniji i nekako smireniji od dosta djece koju poznajem njegovih godina.Nedavno moj stariji sin oko 7 sati izlazi vanka a on će njemu"Nesmiš ić vanka!Ladno je!"Ovaj drugi mu govori "Ti si još mali!Zato te mama ne pušta-meni nije hladno"!
"Kad ja budem veliki nikad mi neće bit ladno!"I gotovo-nema plača,gnjavaže da i on hoće-ma ljudi moji divota!A prije par mjeseci-užas!Gdje god oni tu bi i on!Jednostavno kao da je sve sjelo na svoje mjesto! :D
znammamasch prvotno napisa
moja jelena još ne zna pričati pa onda ja kažem: to je boli
isto sam :? :? :?
žžsestra je mlađa?
ja ti to ovako gledam: u toj situaciji, ne govoriti tako da braniša dijete, nego stati uz mlađe dijete i odgovoriti umjesto nje
tako daješ do znanja starijem da malđa sestra ima granice, a kćeri pokazuješ pravilnu reakciju kad netko prelazi njene granice
bili smo u pijesku, i jedna curica počne na Neru bacati pijesak (slične starosti)
stala sam uz Neru i pružila dlan prema toj curici i rekla: kažeš:NE, neću da bacaš pijesak na mene, neću, makni se
ta curica je stala s šakom punog pijeska .. pa me gleda di će ona sad s tim pijeskom, ja joj blesavo kažem: pa baci na sebe .. pa stala, htjela baciti na hlače , pa joj se nije činilo baš dobra ideja, na kraju je bacila na vrh cipela - najmanja šteta
Nera se samo sklonila od nje .. valjda je nešto naučila
mislim da postoje razdoblje kad dijete je malo i još nije skužilo pravilnu reakciju na neko ponašanje, tada primjerom dajem lekciju
no ako je dijete dovoljno odraslo da je sposobno samo odgovoriti , tad bi se trebalo čekati djetetovu reakciju ... paziti znakove nesigurnosti i dati podršku kad zagusti
Konkretno, moji klinci su dvojčeki pa nemam razliku u dobi - samim time nam je u nekim stvarima teže balansirati u odgojužžsestra je mlađa?
Moj zadnji post odnosio se općenito na dvoje djece različite dobi.
Činjenica je ta da kad imaš dvoje djece, bilo iste bilo različite dobi, ne možeš uvijek računati na to da ćeš imati mogućnost ni vremena smireno reagirati na situaciju i objasniti, skulirati dijete, pokazati primjerom, čekati da dijete samo reagira, već jednostavno moraš imati "asa u rukavu" (uzvik, opomenu, zabranu). Jednostavno je to tak, mislim da je mali postotak roditelja sa više djece koji nemaju nekoliko takvih rezervnih metoda.
mislila sam da kad klinci prestanu bit bebe te pocne sa njima razvijenija interakcija od pukih zadovoljavanja potreba (za klopom, mazenjem, snom), da cu tada vec znati odgovor na ovo pitanje(koji je valjda da nikada ne mozes biti potpuno siguran kakav si roditelj i koliko je kvalitetan nacin na koji odgajas klince).
a da, Juul mozda i nema dvoje klinaca, al zato nasa Zdenka2 s foruma sad ima, a kako ja jako cijenim njezina razmisljanja koja s nama ovdje podijeli, jedva cekam sto ce reci na novu situaciju u kojoj je majka dvoje.
je htjeli mi to priznati ili ne, u mnogim stvarima situacija je drasticno promijenjena kad se radi o dvoje ili vise djece. i nesto sto je dojucer izgledalo logicno i jednostavno (kao juulovi savjeti dok ga citam) odjednom je tesko i komplicirano (kao probati se sjetiti u zaru trenutka mirnog i hladnokrvnog rjesenja umjesto dreke od koje se i MM dize kosa na glavi)
ma citajuci tu neke od vas na forumu, cini mi se da sam u puuuno stvari jos jako daleko od dobrog i kvalitetnog roditelja. Ja promisljam svoje roditeljske postupke i uvidjam svoje greske al ih (zbog lijenosti, navike, kolotecine, nedostatka vremena, strpljenja ili, ponekad, dobre volje, mozda jednostavno zbog svog krivog odgoja...?) jaaako tesko ispravljam. zaista se ponekad divim mnogima od vas na strpljenju, miroljubivosti, ja sam ponekad nepopravljivi "autokrat"! i zapravo se bojim da ce me klinci jednog dana "prozrijeti" (sto je zapravo za ocekivati, pretpostavljam kako ce nam svima "nabrajati" i najsitnije greske kad poodrastu, dodju u pubertet, vrijeme kojeg se vec sad grozim!)
A kad se pocnu (jos jace) se bunit na neke moje postupke koji im ne pasu (jer pogadjate, vec se i sad znamo svojski svaditi, pogotovo moja kcer i ja jer smo vrlo slicne po tvrdoglavom nam karakteru!), valjda me i strah da me u cijeloj toj gunguli i ne prezru, odbace, da mi nikad ne oproste i ne skuze da se ja zapravo jaaako trudim, al mi pocesto ne ide od ruke...
a sto se tice ovog,
mamasch, tu bih te mogla potpisati.odgodavati je jednostavno: daješ i ne tražiš zauzvrat ništa, bezuvjetna ljubav
to djeca već rade, od rođenja
E vidiš, to je jedna od ONIH stvari koje NISAM naučila od svojih roditelja i koju teško prihvaćam u svom srcu jer nisam osjetila da me se voli i prihvaća bezuvjetno, pa sa tim imam problema, ne samo sa svojom djecom nego i sa MM-om. Čudno, zar ne? Volim ga i on voli mene već 11 godina, a ja cijelo vrijeme ostavljam djelićak svog srca u rezervi, za eventualni potop, za ne-daj-Bože ako dođe do kraha sistema (čitaj: obitelji, što je posljedica nesređenih odnosa s mojim i među mojim roditeljima). Ne izgovaram se na svoje starce, znam da sam preodrasla i prestara za to, ali eto, ovo je još jedan dokaz koliko obitelj i odgoj, odnosno izostanak pozitivnog i angažiranog odgoja utječe na osobu. Nakon toliko godina i kraj dvoje djece ja sam još uvijek djelićak rezervirana, samo dan-danas ne znam za koga i za što.
_________________
doduse, nisam sigurna potjece li ta moja rezerviranost iz moje interakcije sa starcima (iako s obzirom na danasnju maminu dijagnozu, mozda mi i ne bi zgorega bila i neka, makar preventivna, terapija). cini mi se da koliko ih god luuudo volim (svoje klince, ne), jedan dio mene je uvijek malo odmaknut. kao da cuvam neku rezervu koja bi mi pomogla da prezivim u slucaju da im se nesto dogodi (sto ja znam, da poginu, ili da se MM povampiri kao toliko spominjani na jednoroditeljskima i odvede ih od mene...)znam, znam al to su samo hipotetski crnjaci, iako se cesto sjetim one zene kojoj je jedan dan zavrsilo sa 3 bijela i jednim drvenim krizem
i tada se trudim biti bolja, jos ih vise grliti i ljubiti, pokazati im sto mi znace...
a na zalost MMu bas nije uspio moj "preodgoj" - ja sam ponekad pretvrdoglava mazgetina a i on ima "kostura u ormaru"!)
nelitza
Ovakvu prijetnju sam doživjela od MM-a u trenutku njegove slabosti i koliko god sam u svakom trenutku te krize bila svjesna da nema zakonske argumente i mogućnosti odvojiti me od djece, onaj grč u želucu i bol u prsima neću nikad zaboraviti (ni njemu oprostiti što mi je to priuštio) i ta bol mi daje snage da ostanem prisebna u onim svakodnevnim životnim problemima i krizama i daje mi vjeru u samu sebe, shvatila sam da ako sam preživjela tu bol, strah od odvajanja od djece, onda mogu preživjeti sve ALI POD UVJETOM da nemam grižnju savjesti što si ostavljam dio sebe negdje skriven, negdje uvijek pri ruci kad mi "zaškripi".da se MM povampiri kao toliko spominjani na jednoroditeljskima i odvede ih od mene...
Moj problem je što se zaista previše vežem uz ljude, bilo članove obitelji bilo prijatelje - tu ne ubrajam djecu, oni su van svake kategorije - ali i oni će jednog dana otići svojim putem a ja ću ostati sama sa sobom, bez obzira da li ću i dalje biti sa MM-om ili će nas život razdvojiti. Hoću reći da sam napokon, nakon dugo godina postala svjesna da je svaki čovjek otok za sebe i da ne mogu vezati svoj opstanak uz nekoga i onda se čuditi zašto kopnim kad se mostovi ruše i zašto osjećam da gubim dio sebe svaki put kad raskinem prijateljstvo ili neku drugu vezu.
Nelitze, ima na forumu mnogo iskusnijih dvostrukih mama od mene, a da ne govorim o višestrukim mamama. Mi smo tek u fazi prilagodbe i upoznavanja - prošlo je tek tri tjedna od kad nas ima četvero. Ono što za sada mogu posvjedočiti (pogotovo zato što sam tako naglo postala dvostruka mama djece koja su gotovo vršnjaci), jest da je razlika bitna. Mnogi su mi govorili da dvoje djece nije jednostavno 1 + 1 i to je točno.a da, Juul mozda i nema dvoje klinaca, al zato nasa Zdenka2 s foruma sad ima, a kako ja jako cijenim njezina razmisljanja koja s nama ovdje podijeli, jedva cekam sto ce reci na novu situaciju u kojoj je majka dvoje.
Meni je trenutno prioritet elementarno funkcioniranje obitelji koja je naglo dobila još jednog člana - mogu reći da sam se nakon nekoliko dana koje sam provodila po starom počela rušiti od umora, vidjela da tako ne može ići i dogovorila unaprijed s djecom pravila oko jela, spavanja i komunikacije u obitelji, a pogotovo među njima. U provođenju tih pravila sam bila potpuno dosljedna, jer sam se osvjedočila da bi stvari inače odmah izmaknule kontroli. Najdosljednija sam bila što se tiče spavanja, tako da smo, nakon tri tjedna došli do toga da su djeca već negdje iza 8.00 u krevetu, nakon toga čitamo, molimo, pomazimo se i spavamo. Večernje euforije sam srezala u korijenu pomoću tih dogovora, dok je moje popuštanje u prvim danima dovelo do toga da su se djeca svake večeri razularila i da tome nije bilo kraja dok ja ne bih podviknula. Dogovor i dosljednost su bili ključ uspjeha bez krike s moje i euforije s njihove strane. Što se tiče jela, tu nisam rigorozna - upoznajem B. ukus u jelu, dogovaramo se, neke stvari radimo zajedno. Ali, neke stvari sam ipak blago nametnula, jer ne mogu dozvoliti da jede jednolično, da odbacuje povrće itd. Uz malo diplomacije s moje strane, popustila je i sad smo već dobro proširili repertoar povrća. Nastojim regulirati i komunikaciju - neke riječi i načine komuniciranja sam jednostavno zabranila, uz objašnjenje zašto.
Skužila sam još nešto što mi se čini važnim kod dvoje ili više djece: ne treba se u sve miješati, ne treba dozvoliti da tužakanjem i traženjem moje arbitraže privlače pažnju i prebacuju odgovornost na mene. Kada dođe do sukoba većinu stvari prepuštam njima. To sam primijenila i kod spavanja - prvih dana sam se nekoliko puta vraćala u sobu da ih umirujem, a poslije sam skužila da su oni nemirni upravo zato da bih ja došla. Sada ih dobro izmazim i izljubim - svakome odem malo u krevet, ali kad odem iz sobe ne vraćam se više. Oni još desetak minuta razgovaraju i mirno zaspu.
Eto, zasad smo na elementarnim stvarima, učimo svi četvero i vjerujem da ću uskoro steći iskustva i u odgojnim finesama, koja ću podijeliti s vama.
Zdenka,
Dobar si nam savjetnik, učiš nas o onome što nas tek čeka.
Imaš veliko srce i drago mi je što se svi četvero slažete. Želim vam od srca puno sreće i smijeha u vašem domu
I ja pokušavam primijeniti dogovaranje u ophođenju sa svojom djecom, no često je to dosta teško jer su još relativno mali i koiko god me razumiju i pametni su, ipak su još mali klinci i moram imati konjske živce i biti veliki diplomata da ne puknemo svi po šavovima 8)
Mudra, ajde de, ali smirena? Ne, ja sam nemirnog, vatrenog temperamenta, samo znam racionalizirati.
Ja se nastojim dogovarati, jer mislim da neke stvari tako bolje hodaju, ali isto tako znam bez ikakvog ustručavanja narediti i zabraniti. Ne ustručavam se autoritativno nastupiti - stoti puta već ponavljam, stručnjaci kažu da takav odgoj daje najbolje rezultate, a ja u svom životu osjećam da je tako. Imam jedno darovito, užasno temperamentno, emotivno osjetljivo, teško odgojivo dijete i drugo dijete koje je imalo sve samo ne lak život i kontinuitet odgoja koje sam dobila u dobi od preko 6 godina i kada nas sada neki nakon tri tjedna gledaju i kažu mi "Blago tebi", ja kažem, OK, blago meni, ali ti to isto možeš postići sa svojom djecom. Ako sam ja djetetu koje nije imalo nikakvog reda što se tiče odlaska na spavanje u tri tjedna uspjela stvoriti red u tome, ne vidim zašto netko drugi to ne bi mogao s djetetom koje odgaja od rođenja.
Zdenka
I ja se trudim biti dogovorljiva ali u isto vrijeme i autoritativna jer sam non-stop doma s djecom i uglavnom sve vještine i nove spoznaje uče od mene. Ne mogu dozvoliti da mi MM ili netko drugi iz obitelji govori kako da se postavim i kako da nešto postignem kad ipak ja najbolje znam kak Sven i Stela "dišu". MM ponekad poludi kad me čuje kako "komandiram" ali sve više shvaća da su zahvaljujući mom stavu i mojim taktikama naša djeca zaista draga, druželjubiva, prilagodljiva i pametna.
Tako i moj muž zna reći ili se dogodi da dijete radi nešto što ne bi smjelo, a on bespomoćno stoji, jer se ne usudi ući u sukob s djetetom, odnosno "zamjeriti mu se". Očekuje od mene da riješim tu situaciju, a ja bih htjela da se on postavi u trenucima kad je nadležan.MM ponekad poludi kad me čuje kako "komandiram" ali sve više shvaća da su zahvaljujući mom stavu i mojim taktikama naša djeca zaista draga, druželjubiva, prilagodljiva i pametna.
i ja sam takva bila donedavno, tj. imala sam osjećaj da više toga imam pod kontrolom, kao da je bilo više nekog reda u spavanju, jelu i sl
sad se osjećam totalno izgubljana
počela sam raditi, malo sam s djecom- možda nesvjesno više popuštam...
muž je ostao "isti" a ja mu počela prigovarati- da je strog i sl.
i to pred njima
odmah raspad sistema...
baš sam nekako
Anci, normalno je da osjećaš kako ti sve kliziiz ruku jer ti okolnosti nisu više iste. zato ja u ovim Forumskim raspravama uvijek naglašavam da sam doma s djecom 24/7. Kad počnem raditi ili kad krenu u vrtić, i meni će se sve poremetiti. Tada ću morati sjesti i sama sa sobom, a posebno sa MM-om, dogovoriti novi ratni plan, i ustrajati na njemu kako bi opet sve sjelo na svoje mjesto.
MM u takvim trenucima prijeti "po guzi", što bi svakom djetetu bilo dovoljno da se stiša i smiri, no MM zna da sam ja protiv toga (ni on ih ne tuče ali često prijeti :/ ). Nikako da ostane cijeli dan sam s njima pa da vidi kak je to i da shvati da udarci zaista nisu rješenje, pogotovo ne dugoročno.on bespomoćno stoji, jer se ne usudi ući u sukob s djetetom, odnosno "zamjeriti mu se". Očekuje od mene da riješim tu situaciju, a ja bih htjela da se on postavi u trenucima kad je nadležan.
mislim da je ovo bitnoTada ću morati sjesti i sama sa sobom, a posebno sa MM-om, dogovoriti novi ratni plan, i ustrajati na njemu kako bi opet sve sjelo na svoje mjesto.
i one osjećaju da smo mi klimavi (ili samo ja?) a i njemu prigovaram, čini mi se da Lani to nimalo ne paše, ovakva situacija
postala sam prava ženturača
Ja sam se odvikla od prigovaranja nakon što sam shvatila da zaista nema niš od toga, samo može pogoršati situaciju (muški ego je jaaaaaaaako osjetljiv
Kad su djeca u pitanju, tu sam oštra i prema MM-u, kulturno mu dajem do znanja da sam zasad dok su djeca još mala ipak ja gazdarica i da ne smije pred njima omalovažavati moj status zato što se osjeća isključenim ili ugroženim - pa nema ga doma cijeli dan, normalno da sam ja trenutno veći autoritet. Mora biti svjestan da će doći vrijeme kad će njegov utjecaj jačati, kad će imati izuzetno važnu ulogu u njihovom sazrijevanju i zato mora ostati priseban i biti dovoljno mudar da mi sada prepusti kormilo. Zato mi mora vjerovati da znam što radim, iako često tražim podršku i potvrdu ovdje među drugim mamama i tatama
Jučer sam pročitala nešto zanimljivo
stalno se potencira kako s roditelji moraju slagati oko odgoja djece- jer sve drugo je loše za dijete
juul kaže kako se roditelji ne moraju slagati oko svega sve dok sami to neslaganje ne počnu vidjeti kao problem
mnogi brakovi se navodno raspadaju jer roditelji nisu u tome uspjeli i osjećaju ogromnu grižnju savjesti zbog tog
mamasch, zdenka, mgrubi[/b]????
što mislite?
ja sam možda malo "mekša", MM je malo stroži (naravno bez "po guzi") ali onda moramo poštovati jedno drugo u tome- ne da ja njemu prigovaram zbog načina na koji se on odnosi prema djeci proglašavajući to lošim i obratno
ja i dalje mislim da sam ja autoritet svojoj djeci, bez obzira što pustim dosta toga- ali kad je nešto NE, onda je NE
sinoć smo MM i ja puno razgovarali, mislim da dugo nismo tako iscrpno o svemu
bolje se osjećam nego jučer
pa slažem se, dijete zna da su mama i tata dvije različite osobe
ne dvije iste
dobar policajac i loš policajac
bitno je da nisu dijametralno suprotni
Slažem se sa MGrubi.
Kasnije ću obrazložit detaljnije, žurim na vježbe.
Anci, već smo raspravljali o tome ovdje: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=35009
I dalje mislim kao što sam tamo napisala, a mogla bih još dodati i to da mislim da je ta različitost u pristupu i u stavovima bogatstvo. Ponekad bih voljela kad bi moj muž preuzeo ulogu bad guy-a, ali vjerujem da svojim načinom unosi u odgoj djece nešto što ja možda ne bih mogla. Ni u kojem slučaju ne vjerujem u zajedničku frontu protiv djece, ako se iza nje skrivaju različiti stavovi. Ono što mislim da mora postojati je dogovor između roditelja o prioritetima, a ne isto mišljenje i postupanje u svakom pojedinom slučaju. U svakom slučaju mogu dati decidirani odgovor za sebe - nikada ne bih pristala na to da ne mogu imati svoje mišljenje i postupati na svoj način samo zato da bismo MM i ja činili falangu prema djeci.
ok, thx cure!
u nekim stvarim imamo zajedničku frontu-kako bi zdenka rekla, a to se odnosi na to da ih nikad nećemo tući i sl. da se voze vezane u AS, ali to su stvari koje se odnose na njihovu sigurnost i o tome nema rasprave
a neki drugi pristupi, u sivoj zoni, tu imamo malo razilaženja i drago mi je da vidim da se i vi tu slažete, tj. slažete oko neslaganja
zdenka, hvala na linku, nisam stigla sve čitati, ali hoću!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom