brat mi je poginuo kad sam bila u 6mj.trudnoće,tuga i bol me ubija,jel ima tko takav slučaj,kako dalje neznam sama
 |
|||
|
|
|||
kako preboljeti bratovu smrt?
brat mi je poginuo kad sam bila u 6mj.trudnoće,tuga i bol me ubija,jel ima tko takav slučaj,kako dalje neznam sama
mojoj radnoj kolegieci brat se ubio dva dana prije njenog poroda,maleckoj je dala ime po njemu ali ga nije preboljela....
kako dalje nemam savjet ali ti mogu ati njen mob i reći joj da ćeš je kontaktirati možda ti pomogne savjetom
i moja curica je dobila ima po njemu,zvao je se Mario a ona se zove Lanamaria,u njoj gledam njega,nadam se da će s vremenom možda biti malo lakše,nadam se...
bit će ti lakše ali nikada nećeš preboljeti
kad doživiš takvo što,tuga ostaje zauvijek,samo s vremenom postane manje oštra i intezivna...postane podnošljivija rekla bih,i obuzima te na mahove koji s vremenom postanu rjeđi nego na početku,što je savršeno normalno
ti imaš svoj život,svoje dijete...živi ga punim plućima i njeguj sjećanje na tvog brata koji više nije s tobom,tjelesno
pričaj svojoj djevojčici o njemu,vašim uspomenana,doživljajima iz djetinjstva...sve dok održavaš spomen na njega,on na neki način živi
imam sličnu situaciju kao ti,moja djeca imala su tetu koju neće poznavati,muževu sestru,no mi njima puno o njoj pričamo,njena velika slika krasi nam zid,i moj stariji sin,koji je se ustvari više i ne sjeća,svaki put kaže "naša marija"
i dok je tako,ona živi s nama
nadam se da će biti lakše s vremenom,moja kći će ga poznavati kao da je živ i da je snama,svaki dan se pitam zasto bar meni,zašto je morao otići a valjda je tako bog htio...
Draga katarinaB. Iskreno mi je žao mi je zbog tvog gubitka.
I ja imam jednu tešku priču. Moj otac je naglo i prerano umro, a samo tri mjeseca nakon njega i sestrična s kojom sam živjela, moja vršnjakinja, podlegla je teškoj bolesti. Od tada su prošle skoro tri godine. Ponekad mi se čini da živim u noćnoj mori i mislim da te stvari nikad ne prolaze. Čini mi se da je u toj situaciji najvažnije biti u zajedništvu s obitelji i prijateljima. Sram me reći, ali pomalo zamjeram MM što me tada nije znao utješiti, a zapravo ne zna ni sada. On samo kaže "Nemoj sada o tome". Zapravo se ni on se ne zna nositi s time. Majku i braću nikada ne opterećujem svojim mislima jer mi se čini da ću ih tako samo više rastužiti. Ja se ne mogu nositi s njihovom boli pa ih ne želim ni opterećivati sa svojom. Hoću reći da prvenstveno moraš računati na sebe, pronaći vlastitu snagu i svoj način kako se nositi s gubitkom. Ne znam jesi li vjernica, ali ja sam si pokušala to ovako objasniti. Svatko od nas ima neki svoj zadatak ovdje na zemlji. Kad ga završimo, Gospodin uzme što je njegovo. Tješe me saznanja i iskustva koja su mi ostavili moji voljeni.
Kad vidim da će me obuzeti žalost, ne dam joj na sebe, ne razmišljam kako ću bez njih nego razmišljam što ću raditi idućih sat vremena. To mi pomaže, uspijem odgnati bol od sebe. Uglavnom. Kada ne uspijem pustim da proradi i ljutnja i tuga i bijes pa se vratim svakodnevnici, svom djetetu i briga oko njega me primora da ostale stvari za sada ostavim iza.
Pronašla sam jednu pjesmu svetog Augustina koja me lijepo utješi.
Nadam se da će i tebe.
“Kada biste poznavali neizmjerni misterij Neba
gdje sada živim,
ova obzorja bez granice,
ovo svjetlo koje svuda dopire i sve prožima,
ne biste plakali ako me volite.
Obuzeta sam već susretom Boga,
u Njegovoj beskonačnoj ljepoti.
Stvari od nekoć tako su neznatne
u usporedbi s tim.
Ostala mi je od vas ljubav,
širina nježnosti koju vi ne možete ni zamisliti.
Živim u sasvim čistoj radosti.
U tjeskobama vremena mislite na ovaj dom
gdje ćemo jednog dana
biti združeni ponad smrti,
napojeni na neiscrpivom vrelu radost
i i beskrajne ljubavi.
Ne plačite ako me istinski volite!”
možda ce glupo zvučati al ja sanjam dan kad cemo opet biti zajedno,gore na nebu,kad cemo se zajedno smijati kao nekada,sada živim dan po dan uz svoju princezu i supruga,koji je bio samnom u najtežoj boli,i dan danas kada plačem plače i on samnom,neznam sta bih bez njega i svojih roditelja,sada nam ostaju samo ljepa sjecanja na njega.Brate moj volim te!!!
nezvuči glupo.moja najbolja prijateljica Majolina koja je često na ovom forumu nedavno je izgubila mamu i ja sam joj rekla to je privremeno do slijedećeg susreta.Brat s neba pazi tebe i tvoju curicu,prati te i čuva....znaš nije utjeha ali sad je stobom stalnokatarinaB prvotno napisa
Ti i tvoja curica imate osobnog anđela čuvarasad je stobom stalno
Evo, ja sad plačem. Tako ponekad plačem, popustim, a trudim se da ne plačem često. Moj je brat poginuo u saobraćajnoj nesreći prije 12 godina. Kao da je jučer bilo. Mladić, 21 godina, vratio se iz vojske, imao djevojku, posao, život pred sobom. I jedan trenutak više ništa. Mislim na njega često, nekad rjeđe, nekad stalno. Njegova slika je na ormaru, o njemu pričam svojoj djeci, k njemu ih vodim na groblje. Govorim im da je stalno uz nas, a kad mu čistimo spomenik i grob onda mu popravljamo "krevet gdje spava". Iva ga često spominje, traži, ponekad plače što ga nije upoznala, Ema to nosi u sebi. Puno pričamo. Ni on ni njegova smrt nam nisu tabu tema. Iako ga one nisu fizički upoznale znaju tko im je ujo.
A ja, ni sad ne znam kako sam to preživjela. Tada sam se brinula o mami, samo da se ona ne slomi. Glumila sam snagu a u tišini sama plakala. MM mi je tada bio dečko, taman smo počeli živjeti zajedno i pomogao mi je koliko je mogao, ali nitko ne zna tada reči ono što treba. Slušala sam kako im je svima žao, a nisam ih htjela ćuti, htjela sam se probuditi i da mi je buraz opet tu i da se smijemo, svađamo, zezamo mamu...Zombi, baš sam tada bila takva.
I onda je samo u jednom trenu, nekih 5-6 mjeseci nakon pogibelji, u meni zavladao neki mir. Kao da su stvari sjele na svoje mjesto. Za mene je njegova smrt dobila smisao, a moj život neki novi zamah.
Složila sam si neke stvari u svojoj glavi i odonda mi je malo lakše, malo, jer eto oko godišnjice smrti, njegovog rođendana ili Svih Svetih ja opet plačem i plačem.
On je s Bogom, čuva nas i pomaže mi u životu svojih duhom.
Meni je brat umro,.. Moj prvi momak mi je poginuo kada smo bili zajedno 3 godine, i recicu ti samo jedno,.. jeste zargonski, i glupavo, ali vreme leci sve rane,.. ne znam jel ikada manje boli, ali jednostavno naucis da zivis sa tim a da ne places,..Ne prodje ni dan da ne pomislim na brata, i kudim sudbinu sto me je ostavila da budem jedinica, sto mi je ostavila svu tezinu zivota da nosim sama, ali polako, i ja nalazim mir,... Znam da je on uvek uz mene,.. I kada mi je tesko ja pricam sa njim,.. Svako nadje svoj nacin da s smiri,... Jako mi je zao sto si u drugom stanju, ali bas zato trebas naci snage da sebe smiris, jer veruj mi, pre ili kasnije, zivot ce ti doneti olaksanje,...
sad sam tek videla da imas devojcicu,.. eto razloga da zivis, da se smejes, i da joj pricas o svome bratu,... bol nece proci, ali ce se smanjiti...
Gubitak voljene osobe, u kojim god okolnostima se desio, je nesto na sto nikada ne mozemo biti spremni, ali je s time neminovno moramo nauciti zivjeti.
Jako, jako je bitno svoju bol odbolovati, dati prostora emocijama, ali onda imati snage dovrsiti u sebi taj proces, te nastaviti zivjeti dalje. I radovati se zivotu.
Meni je umro tata prije mjesec dana
Uopće nije bio bolestan.
Evo i sada, kasno u noći, ne spavam jer sam pretužna,
i preteško mi je živjeti bez njega.
Tješi me misao da moji anđeli sada imaju djeda
ubija me što ga se Zvjedica neće ni sjećati a tako ju je volio
kako preboljeti bratovu smrt
jučer mi je bio zaista težak dan,išla sam čistiti bratov stan jer smo ga prodali,u jednom trenutku kad sam uzela nasu sliku s mog vjenčanja,ja mama tata i brat,nestalo je struje mrak oko mene,slomila sam se,poslje sam se pitala dali mi daje neki znak da je pored mene,pored moje curice...neznam...ali ubija me i sama pomisao da ga nikad više necu vidjeti,necu čuti,niti zagrliti
katarinaB to i nije tako nevjerojatno
Preselit cu na Zdravlje odraslih. Nastavite slobodno tamo na ovu temu.
Meni je mama umrla kada je Jan imao 6. mjeseci!
Odjednom...u jedan dan..infarkt...mlada, puna života, moja prijateljica..najbolja...
Tuga je neopisiva...a zdrmalo me sve pomalo tek šest mjeseci nakon što je otišla...i mogu ti reći da skoro pa nema dana, sada nakon skoro godinu i pol što je nema, da ne pustim suzu kad je se sjetim.
I nevjerojatno mi je da Jan neće poznavati svoju baku, moju mamu!!!
I znam, znam, svi govore 'ma pričat ćeš mu o njoj, pamtit će on nju' i zna Jan na slikama da je to baka Ljilja, ali to nije to, ne može biti.
Nisam se baš ni dan danas pomirila s njezinim odlaskom..i da vrijeme doduše zaliječi malo rane, i da, to je život...i katarinab točno znam feeling kada pomisliš da ga više nikada nećeš moći zagrliti, čuti, niti vidjeti..
Ja još uvijek imam mamin broj u mobitelu pod "mamica"
Meni je tata umro, ja sam to progutala. Ne mogu to drugačije objasnit, progutala sam tu bol, ali i dalje boli. Kasnije sam oguglala, ali ja ne mogu svojoj curici pričati o njemu kao o djedu, ne mogu. Ima njegovu sliku u radosnici i kažemo joj to ti je djed, ali ja joj još ne mogu o njemu pričati. Teško mi je to objasniti, kao da je ta bol prevelika, a opet samo moja. Umro je 1999., još nisam prebolila, i dalje to progutam, sakrijem i guram dalje. To je tako moralo biti, mene i MMa je nekako povezalo, da se to nije desilo možda nas nebi bilo, ni naše djece. Još boli, ali radujem se životu.
Žao mi je
Meni je tata umro kad je Katja imala nepunih mjesec dana... Ona rođena 18.6., a 17.7., sjećam se kao danas, mama me nazvala u pola jedanaest navečer s groznom viješću. Tata inače nije bio bolestan, doživio je snažan moždani udar i otišao doslovno za nekoliko sekundi, mami na rukama. Nakon one sreće i euforije koja me obuzela poslije Katjinog rođenja, uslijedili su golemi, pregolemi užas i tuga. Ni sama ne znam kako sam funkcionirala tih dana, tjedana, mjeseci. Sjećam se scene kad sam u kupaonici buljila u tatin pribor za brijanje i pomislila kako su te stvari sad postale besmislene, beskorisne... Tata i ja smo bili srodne duše, i jako, jako mi fali. Ne znam što bih dala da ga mogu još koji put zagrliti ili mu barem čuti glas preko telefona, kad nazovem doma. Ali želim vjerovati da je istina ono što je tako lijepo formulirala naša draga Virgo30 o energiji duše koja se ne gubi nepovratno, pa tako i ja vjerujem da me moj dragi tata i dalje čuva.
žao mi je zbog tvoga brata.
potpisujem renci
zaboraviti i preboljeti nikad nećeš, samo ćeš naučiti živjeti s tim.
teško je, užasno teško, nitko tko to nije prošao ne zna što to znači...
pokušaj naći snagu u svojoj kćeri i obitelji.
i nemoj skrivati osjećaje, ako ti se plače-plači, nemoj to držati u sebi.
Ja sam ostala bez tate u 14.-oj godini. Par godina kasnije mama je oboljela od MS-a i tako je i dan danas. Naučila sam zivjeti s tim ali preboljeti necu nikada. Fali mi vise nego ikad. Tata je bio moja srodna duša. Najteže mi je kad se nesto u obitelji slavi a ja i moja seka same (mama je nepokretna).
U subotu se seka udala, tren kada je seka zagrlila tatinog brata i stajala tako s njim je za mene bio jako težak jer znam što se u njenoj glavi dešavalo.
Žmirila je i grlila ga a ja sam sigurna da je mislila na tatu. Naš tata bi bio najbolji djed na svijetu. Žao mi je što nije imao priliku uživati u svojim unucima.
Jedan dan su u vrticu tete pricale s djecom o nebu i zvijezdama. Kad sam dosla po Svena teta mi je rekla kako je taj dan cula nešto najljepše u svom dugogodišnjem stažu.
Na pitanje "što je to na nebu?" moj najdrazi djecak je rekao:
"Gore su zvijezdice i moj djed Nikola koji me čuva"
KatarinaB žao mi je zbog tvog gubitka
Znam da zvuči okrutno ali naučiti ćeš živjeti s tim, zaboraviti nećeš nikada.
Joj mamaniki, rasplakala si me sad
mamaniki i mene si uspjela rascmoljit
Potpuno razumijem o čemu pričaš. Moja sestra je poginula kad sam ja imala 21, a ona 14 godina. Često mislim o tome kako je život bio nepravedan prema njoj, meni, roditeljima, mojoj djeci...
Kad sam izlazila iz crkve na dan svog vjenčanja plakala sam jer je ona trebala biti kraj mene, kad sam rodila i jedno i drugo plakala sam jer ih nikada neće vidjeti, kada vidim sestre kako se slažu i povjeravaju jedna drugoj ljubomorna sam, kad vidim kako tete ljube i grle svoje nećake neopisivo sam tužna jer znam da ona nikada neće ljubiti moje, a ni ja njene, njene prijateljice iz škole koje sad već imaju svoju djecu ne volim ni vidjet, možda je to ružno, ali ne mogu protiv sebe.
I to da vrijeme liječi rane je jedna velika laž, samo se naučiš nekako živjeti s tim.
KatarinB suosjećam s tobom
tashunica
ana.m
tashunica,
I ja sam plakala kad sam izlazila iz crkve na dan svog vjencanja, plakala sam kad sam ostala trudna, plakala sam kad sam rodila i sve to samo zato što tate nema a ni mami nije dobro.
Ja sam uistinu sigurna da nas on pazi i da ćemo se jednog dana sresti.
TATA moj,
sve bi dala da si s nama.
[/i]
Uh, teško je. Moj brat je odlučio sam da neće više živjeti. Prošlo je 11 godina, a i dalje mi je strašno teško. Svako malo te nešto podsjeti na to, kao sada ova tema.Teško mi je jer nije upoznao mog muža, što se nikada moja djeca neće igrati s njim....ma masu toga. Teško mi je što mu nisam još jednom rekla "laku noć" prije nego je otišao.
Ali, život ide dalje i kako je moja pokojna baka rekla "ne plači, nedaš mu duši poć na onaj svijet"
vrijeme i samo vrijeme lječi, proći će neizdrživa tuga....
kako preboljeti bratovu smrt?
stvarno ste me rasplakale,jučer mu je bilo 7mj.kako je otisao,placem a moja curica me gleda i smije mi se,ribica mamina i nezna kakoje njena mama tužna,kako svaku vece place za njenim ujo,kako je tuga ubija,ona je moje svijetlo dana,ona ce svojoj mami vratiti osmjeh na lice...
katarinaB i svim curama koje ste doživjele gubitak bližnjih... iskreno mi je žao
Rastužila sam se jer se jako bojim smrti i ne znam kako ću se nositi kada doživim gubitak nekog iz obitelji. Kad sam imala 6 godina umro mi je djed kojeg sam obožavala. Roditelji me nisu poveli na sprovod i nikad neću razumjeti taj postupak niti prihvatiti gubitak. Danas sa svojom obitelji živim u djedovoj kući i svaki kutak me podsjeća na njega. Prošloje 25 godina.
Vrijeme liječi rane, a ljubav ostaje zauvijek.
Ja sam izgubila oca prije 11g. I dan danas mi je teško i svaki put kad na to pomislim plaće mi se... Isplaćem se pa mi je lakše. Sretna sam kad ga sanjam jer ga bar u snu mogu vidjeti i prićati s njim Najviše me boli što nije bio s nama kad sam se udavala i što nije vidio unučad... Njima uvijek prićam o didi koji ih ćuva i zajedno idemo na njegov grob...
Ova tema me rastužila....
meni je tata umro prije skoro 4 godine. iako nismo bili jako vezani, ispočetka mi je bilo neopisivo teško, pokušavala sam se zaokupiti sa mililon drugih stvari samo da ne potonem. još uvijek ga povremeno sanjam, i to u snovima tipa da se vratio s nekog puta, a da nismo znali da je bio na putu, ili da mi zvoni na vrata s riječima "pa kud si se preselila, koliko dugo te tražim" i sve nekakvi takvi snovi koji očigledno ukazuju da mi jednostavno nije sjelo da ga nema i da ga neću više vidjeti
Cure moje,puno se puta pitam kada ću prestati čitati ovakve postove jer svaki puta plačem...Suosjećam s vašim gubicima,hvala Bogu,još ne znam što i koliko znače jer su moji svi živi i zdravi,i nadam se da će još dugo biti tako. Žao mi je što prolazite kroz takvu tugu.
[quote="laky"]
kako dalje nemam savjet ali ti mogu ati njen mob i reći joj da ćeš je kontaktirati možda ti pomogne savjetom[/quoteJel se možda prijateljica zove Antonija? Znam isti slučaj...
draga moja katerinaB. imam i ja isti slučaj kao i ti. i moj braco
i još da ne spominjem da sam imala spontani prije par mjeseci, a cijelo vrijeme sam maštala kako ću dati djetetu ime po bratu...i eto...
draga katarina kada ti dođe da plačeš isplaći se, bit će ti puno lakše, zagrli svog malog bebaća, jer on je tvoja najveća sreća, a tvoj brat je sada anđeo koji vas čuva sa neba...
oprostite na malo dužem postu mogla bih o ovome pisati danima i noćima, jednostavno kad počnem ne mogu stati...
baš znam kako ti je ,ovo i mi toliko žarko čekamoia cijelo vrijeme sam maštala kako ću dati djetetu ime po bratu...i eto...
.
[quote="ewa"]da
kako dalje nemam savjet ali ti mogu ati njen mob i reći joj da ćeš je kontaktirati možda ti pomogne savjetom[/quoteJel se možda prijateljica zove Antonija? Znam isti slučaj...
[quote="laky"]i neka mi netko kaže da svijet nije mali,vidim da govorimo o istoj curi....strašna tragedija,malecka se zove Petra a Antonija je predivna osobada
kako dalje nemam savjet ali ti mogu ati njen mob i reći joj da ćeš je kontaktirati možda ti pomogne savjetom[/quoteJel se možda prijateljica zove Antonija? Znam isti slučaj...
moj djed mamin tata je davno umro već "davne" 89 i sad kadmi je teško sjetim se njega i zamolimga da mi da snage,kod beke i njega sam živjela dugo i on se ponašao prema meni kao da sam jedina na svijetu...nemože se mjeriti s gubitkom brata ili roditelja ali često kad "padnem" pogledam u nebu i zamolim ga da mi da snagu...možda ludo zvuči ali meni pomaže ta snaga koju dobijem od njega za dalje.....
moja mama je umrla prije skoro 5 godina, dva mjeseca nakon što se rodila Diana. nenadano, prebrzo da bismo se od nje uopće mogli i oprostiti.
vrijeme nije ništa izliječilo. čak štoviše, dodalo je neke nove boli uz one postojeće. intenzitet je isti, samo se promijenio ritam.
neopisiva je bol objašnjavati svome djetetu gdje je sad baka. ali još više od toga, malčice sebično, jest biti ona koja nema mamu. i to je nepromjenjivo. zauvijek.
[quote="laky"]Da, Antonija je krasna osoba i uopće mi nije bilo jasno kako je išla na porod dan poslije pokopa alii neka mi netko kaže da svijet nije mali,vidim da govorimo o istoj curi....strašna tragedija,malecka se zove Petra a Antonija je predivna osobada
kako dalje nemam savjet ali ti mogu ati njen mob i reći joj da ćeš je kontaktirati možda ti pomogne savjetom[/quoteJel se možda prijateljica zove Antonija? Znam isti slučaj...svaka čast
Žao mi je što se to dogodilo.Misli na to da si potrebna svojoj curici i da brat sve vidi i pazi na vas.
I mi imamo anđela na nebu koji nas je napustio nekoliko dana nakon poroda.Bol i praznina u srcu još i danas.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom