AdioMareneke tvoje rijeci su me vratile u realnost. Kao i Majine.
 |
|||
|
|
|||
AdioMare
U mojoj obitelji su prema starijem djetetu definitivno bila usmjerena veća očekivanja, ambicije, očekivanje ozbiljnosti, dok se mlađem djetetu više dopuštalo i opravdavalo riječima 'ona je još mala'. Ali je isto tako mlađe dijete doživljavano kao klaun, zabavljač, netko neozbiljan od koga se ionako ne može baš puno očekivati. Iz pozicije mlađeg djeteta to izgleda kao da je baš na starije dijete usmjerena veća ljubav.
Ja jesam.ivarica prvotno napisa
Nekako sam uvijek bila ta koja se pordrazumijevala, a brat je bio THE KID
Zorana
Odoh raditi već kad me plaćaju, jel marta napravila svoje da me zamjeni?
Nego, rijetki su oni s jednim djetetom koji pisu. Molim, javite se svi koji mislite da imate bilo sta reci na ovu temu...nevezano o imanju ili neimanju djece, broja djece itd.
Cure, nemojte se ljutiti što nisam pročitala cijeli topic, ali prvih nekoliko mi je bilo dosta da se prepoznam, pogotovo u ovom
... i da priznam da dok ovo nisam pročitala, uopće nisam bila svjesna da mi se to događa. Redovno uhvatim samu sebe kako gledam Megicu i mislim si "A, jadna...", bez ikakvog realnog povoda, ili kad se mazimo, osjećam kao da to radim da joj nadoknadim nešto, ne znam uopće što... S Lindom je skroz druga priča, nema tog osjećaja. :/
Ne znam zašto, ali osjećam grižnju savjesti što Megi više nije prva, a nije ni druga, iste su, trudim se i važem stalno, a to bude tako zamarajuće i opterećujuće. Ajme, koliko "ne znam"...
Shvaćam ovo kao poziv
Imam (zasad) jedno dijete, u svojoj obitelji bila sam starija. Kao dijete imala sam osjećaj da se od mene previše traži (previše u smislu zrelosti, popuštanja, reakcija - a ne kognitivno), s mlađim bratom sam često bila u sukobu, ali sad, kad se osvrnem, rekla bih da sam ja zapravo prošla bolje od njega.
Lakše sam se osamostalila, sredila sam si život i zapravo ni po čemu nisam bila zakinuta (osim možda u onim svakodnevnim dječjim svađama). Dok je on taj koji ima gadnih emocionalnih i drugih problema. Ima li to veze s redoslijedom rođenja, ne znam. Možda je samo stvar u temperamentu.
Jedno vrijeme me strašno mučila pomisao, ako rodim drugo dijete, da će Andrej biti u nečemu zakinut (kako - nisam precizirala). Sad, gledajući ga kao trogodišnjaka, mislim da baš i ne bi bilo tako (možda je to samo znak da je narastao). Ali još uvijek nismo sigurni za drugo dijete (druge okolnosti su u pitanju).
ne stignem, ne stignem.
Nego, rijetki su oni s jednim djetetom koji pisu. Molim, javite se svi koji mislite da imate bilo sta reci na ovu temu...nevezano o imanju ili neimanju djece, broja djece itd.
ali super vam je tema. i tuzna.
imam jedno dijete, pa sam tu u drugacijoj poziciji.
ali imam stariju seku, koja je primjer ovoga sto pisete. i oprostila sam mojim roditeljima svu strogocu odgoja vezanu na mene, ali im ne mogu oprostiti za seku.
to te za cijeli zivot obiljezi. jer krila i korjenje koje ne dobijes u roditeljskoj kuci, cijeli ti zivot na neki nacin fale i odreduju tvoje paradigme. i ja to ne seki jasno vidim.
i jedna druga bliska osoba je u slicnoj poziciji. to je tezak teret.
i kroz to mislim, da je jako vazno to osvijestiti, ne pogubiti se u griznoj savjesti i zalovanju, vec gledati prema naprijed i promjeniti situaciju.
i potraziti i strucnu pomoc. i to naglasavam.
ja duboko vjerujem da je roditeljstvo, kao i sve ostale duboke i jake veze medu ljudima, jedan proces koji traje - citav zivot.
on se uvijek moze usmjeriti u pravom smjeru, pa makoliko stranputica i krivih stvari i prohujalog vremena iza nas stoji.
jer nikad nije kasno. kasno je samo onda, ako nista ne zelimo poduzeti.
i meni se ovo događa, ali ne uvijek- već u danima kad sam s nečim opterećena, valjda dal im dovoljno pružam, dal su sretne isl."A, jadna...", bez ikakvog realnog povoda, ili kad se mazimo, osjećam kao da to radim da joj nadoknadim nešto, ne znam uopće što... S Lindom je skroz druga priča, nema tog osjećaja.
A ima momenata kad sam skroz opuštena, kad se smijemo i ni o čemu ne razmišljamo.
Možda da malo ugasimo mozak...da se prestanemo opterećivati i okrivljavati...
flo, ovo je jako tocno. ali je beskraajno tesko priznati i nesto uciniti. i znati sto uciniti. (da ne govorim o tome da to dira u "svetu" dogmu o majcinskoj i roditeljskoj ljubavi koja se kulturoloski servira kao etericna, cista, nepogovorna, samozrvujuca, iz visih sfera.......)
i ne radi se uvijek o starijem djetetu. cini mi se ovako preko onog sto vidim i citam, da ne mora uvijek biti starije dijete, ali iz nekog razloga je cesce starije dijete.
sto temu prosiruje. na jos teza podrucja
I ja imam jedno djete i najiskrenije ..vrte mi se misli kako bi mi ovo djete bilo zakinuto rođenjem drugog djeteta (a kako bi to drugo bilo zakinuto jer nije "savršeno" kao ovo prvo)
Zapravo imam osjećaj da je i ovako "zakinuta" svim i svačim... da, imam grižnju savjesti i mislim da je upravo to i problem, očito ne činim dovoljno ni ovako.
Ma baš vam je grozna tema
ovo me podsjeca na Calvinov roman Ako jedne zimske noci...
Ima tamo jedan pisac koji lako pise i jedan koji tesko pise.
Meni je tako i s djecom, s jednim mi je lako, a s drugim tesko. To cak nema veze s intenzitetom (nekad mi se cini da intenzivniji odnos imam s ovim teskim, a nekad obratno).
Da li bi trebalo biti lako? Da li je lakoca nekakva vrijednost per se?
Ne znam.
Ajme, mene ovaj topic stvarno plaši.
Kad se Kaleb rodio, htjela sam odmah drugo dijete... Što je bio stariji, to sam manje željela da dijeli moju pažnju s nekim. Prije sam teoretizirala kako ću imati troje djece, prvo dvoje vrlo malu razliku (max. godinu i pol - dvije), a onda treće kad najstarije krene u školu, ali sad sam sigurna da mi je tri, čak i četiri godine razlike neki minimum. Nakon ovog topica mi se čini da ću lagano još podići letvicu. :/
Svima jedan veliki
Ne vjerujem da itko kome ovo drži vodu zaista ima problem u prihvaćanju naravi svog djeteta.ali je beskraajno tesko priznati i nesto uciniti. i znati sto uciniti. (da ne govorim o tome da to dira u "svetu" dogmu o majcinskoj i roditeljskoj ljubavi koja se kulturoloski servira kao etericna, cista, nepogovorna, samozrvujuca, iz visih sfera.......)
Samo svoje.
A zakaj, pa i s nekim ljudima nam je lakše s nekima teže, zašto bi naša vlastita djeca bila izuzeta? Ili mi?
I tko smo mi da prema nama dijete naliježe? Sveti roditelji?
Ovo je meni najljepsi topic otkako sam ovdje....
No ja sam od jucer poluluda (inace sam trecinu luda)...od nekog straha i jada.
Najvise me pogodilo ono sto je Anita pisala, onaj zagrljaj (evo vec ridam...)
A onda, s druge strane...sjetim se svog djetinjstva. Svoje usamljenosti, koja traje do danas....Nemogucnosti da neke intimne porodicne stvari podijelim s nekim ko mi je i krvno i generacijski blizak....
Danas bih se odrekla 90% ljubavi i paznje i vremena koje su mi roditelji dali, kada bi zauzvrat imala brata ili sestru.
I taj osjecaj je jedini razlog zbog kog sam se odlucila na drugo dijete. Odnosno - zbog kog sam se pomirila s ovom trudnocom (neki ce se sjetiti da sam bila prilicno suzdrzana po tom pitanju)
Znam da ce se stvari promijeniti kad rodim, no o bebi uopste ne razmisljam. Ne brinem hocu li joj pruziti dovoljno sebe....okupira me Viktor. Sto sam "vise trudna" imam vecu potrebu za fizickim dodirom sa V. Ne bih ga ispustala.
Ima jos jedna stvar.....vi ste, cure, rijetke, kojima se ovo desava, ili koje ovo priznaju...Ili zene koje poznajem nisu dovoljno senzibilne, ili nisu analiticne ili...ili....
Tek, nikad uzivo nisam cula ovu pricu. Mada mi se cesto desilo da primijetim kako majke koje imaju voje, kad mi pricaju neka iskustva, uvijek govore o prvom djetetu...
Ja sam i dalje cvrsto uvjerena da je feeling o kom se ovdje prica ipak, necu reci jednostran, ali dominantniji kod majki, nego li kod djece.
I jos cvrsce sam uvjerena da osobe koje ovako kao vi misle i osjecaju, mogu samo biti najbolje moguce mame na svijetu....s malim viskom introspekcije i odgovornosti - ali jos uvijek - najbolje...
cure , svima
zorana
Ali, je li ovo (da nam je s nekim ljudima lakše nekad teže) jednako lako prihvatiti kad su u pitanju prijatelji, partneri, kolege (uglavnom odrasli ljudi koji ne ovise o nama) i kad su u pitanju naša djeca?
Slažem se AdioM, s većinom 'terapija' koje si ovdje 'propisala', ali mislim da treba dosta uvjetno rečeno godina i uvida da se do toga dođe.
I, da, slažem se s nekim gore tko je rekao da nekad treba malo isključiti mozak.
u osam mjeseci koliko sam s vama ovo mi je najprosvjetljujućiji topic (a đe nađe taj izraz?!)!
sjećam se anitinog topica o našem doživljaju prvog djeteta nakon rođenja drugog. tada mi je mlađe dijete imalo 2 mj. i još mi se nije dešavalo ovo što mi se događa sada, 8 mj. kasnije.
u to vrijeme sam se sprdala s velikom glavom i stopalima starijeg djeteta, a sada se borim s utvarama prošlosti i onim lošim u sebi što isplivava na površinu kroz naše odnose.
i da, adiomare, jadan je onaj koji misli da je završio s radom na sebi!
zbog tog prosvjetljenja mi je jako, jako, jako drago što imam ovo drugo dijete koje me natjeralo da preispitam svoj odnos s prvim.
cure,
Nisam, Majo, sigurna da sam te dobro razumjela...
Naravno da nam nije isto prihvatiti ono što nam dolazi od ljudi sa strane kao i ono što nam dolazi od vlastite djece, ne vidim da je to upitno igdje.
S tom rečenicom upućenom a zakaj sam htjela reći (općenito) ono čega smo svi manje više svjesni, ali nam je nekad teže, nekad lakše prihvatiti: djeca su posebne jedinke, oni nisu mini us, kako reče marta.
Još nešto... nikakve terapije nisam prepisivala nikome, čemu to, Majo?
svima veliki
planiramo drugu bebu, uskoro, i već me unaprijed muče neke dileme o dijeljenju pažnje i vremena djece, odvojenost kad odem rađati, promjena ovoga što imamo sada.
kao da već sad žalim za ovim trenutnim, a radujem se novom, budućem, odnosno rastrganost, ne znam
puno toga mudroga ste već navele. a na neki razgovor koji bi i malčice nalikvao na ovo, nikad nisam naišla
čitam i dalje
Stavila sam navodnike, mislila sam na rješenja koja si predlagala, nisam ništa loše mislila.
ja sam kao i bubica mislila, joj, jadno moje druge dijete, ja ne mogu nikoga voljeti ni blizu kao mislava...
pa se drugo dijete rodi pa ga volis isto...
ja nnjih isto volim, jako i intezivno
a njega, ....kao i zorana isla sam na porod s mislavom u mislima i zeljom da ga sto prije vidim i zagrlim...on, on, samo on...
kad se ona rodila, i dok smo bili u rodilistu i dok sam morala brinuti se o njoj, strepiti da je ne odnesu, strepiti da joj ne daju bocicu, odjednom sam shvatila da tih dana na njega opce nisam pomislila
sad, nakon godinu i pol dana...situacija je drugacija, oboje se bore za mene, za moje vrijeme i ono sto sam primjetila da on ima bezgranicno strpljena za nju i njene potrebe...sto mi je otkrilo nekog novog njega
ustvari, odkad se ona rodila, ja otkrivam njegove nove osobine....prvo jednu zrelost ali i osjetljivost, otkrila sam da je u stvari dobricina, benevolentan, sto nisam dosad imala prilike vidjeti...i kako je strpljiv i kako onda zanemarujem cesto njegove potrebe zamnom, jer ne stignem i ona je primarnija, jer je manja i jos doji i ne moze cekati i uvijek mislave cekaj...u unutar sebe osjecam kako mi ga je zao...i onda kad on jos bude strpljiv i pazljiv, meni jos zalije....jer znam kad nju podojim ceka me jos nesto drugo-moramo nesto jesti, robu oprati i sve ono sto moram nauciti ne misliti nego mu se vise posvetiti..
a on ne trazi, i ceka....
i zato cesto razmisljam sto i kako dalje...kako pomiriti sve te uloge majke jednog i drugog djeteta i posla i svega.....i stalno mi na glavi visi recenica-bolje da mi karijera pati nego djeca jer se ne osjecam dovoljno sposobnom da vucem i jedno i drugo kako treba...a znam sto mi je vaznije...
i tako, jelena je svoja, jaka, zna sto hoce....svidja mi se, ponosna sam sto je takva, iako nije lako dogovorljiva koliko je on bio (a mislila sam da nije
ne znam koji je od njih na mene, ....ne vidim sebe u tom smislu u njima....nekako su mi svoji....
i eto, ja sam najmladja, i bilo mi je super, mislim da jesam najvise profitirala u obitelji zbog toga....nekako roditelji smeksaju s vremenom i s brojem djece...ili imaju manja ocekivanja...ili shvate da je sve relativno
a treba vremena da bi se roditelji osvjestili, nekome ide odmah, nekome treba vise...
ovaj topic ko neka ispovjedaonica dodje...
A mene je cijeli ovaj topic uplašio jer drugu bebu očekujemo za manje od dva mjeseca... Ja toliko obožavam F. da već sad žalim što ću mu neminovno morati oduzeti ovakve trenutke kakve sad provodimo zajedno, naravno bar djelomično.... I već dugo dugo razmišljam o tome kako će izgledati to dijeljenje pažnje...
Na ovo sam konkretno mislila...kako onda zanemarujem cesto njegove potrebe zamnom, jer ne stignem i ona je primarnija, jer je manja i jos doji i ne moze cekati i uvijek mislave cekaj...u unutar sebe osjecam kako mi ga je zao...i onda kad on jos bude strpljiv i pazljiv, meni jos zalije
vidim sad, krivo čitam.
Angie, ne čitaj ove topike!!!
ja isto imam jedno dijete, ali sam ja starije dijete i definitivno mogu reci da sam osjecala taj teret starijeg djeteta. ne samo da sam na neki nacin morala brze odrasti jer je seka samo godinu i pol mladja od mene nego se smatralo da buduci da sam svojoj noni s kojom smo tada zivjeli bila ljubimica da mama to nekako mora nadoknaditi sestri i definitivno sam osjecala kao neko neodobravanje od strane mame. ne treba ni napominjati da kad bismo napravile neko sr... da bih ja dobila prilicne batine a sestra samo upozorenje uz objasnjenje da sam ja starija i da ja znam sta radimo a sestra je mala i ne zna. tate se iz tog razdoblja bas ne sjecam najbolje :/
druga faza u kojoj sam to jako osjevcala je pubertet gdje su neke karakterne slicnosti izmedju mene i mame i mene i tate dosle do izrazaja i iz svog iskustva mogu reci da je definitivno istina da ti neko dijete legne bolje a neko losije. losije ti legne ono koje ti je slicnije. na momente sam se osjecala doslovno progonjena zbog slicnosti sa sobom koje su moji roditelji prepoznavali kod mene. osobine koje kod sebe nisu voljeli nisu podnosili no kod mene i uvjerena sam nesvjesno ali ipak tu su netrpeljivost pokazivali. cesto su me gnjavili i zeleci to "izbrisati" kod mene a sve da bi mi "pomogli" da ne ponovim njihove greske sa njihovim karakterom. to sam najvise osjetila sa tatom, sa mamom manje u toj fazi.
naravno da se bojim iste te stvari da ne pogrijesim sa svojim djetetom. upravo mi je moja mama ukazala na to nasmijavsi se kako mi marko vraca sve sto sam ja njima radila tako da sad on isto to radi meni. i istina je jako mi je slican i istina je da me izbaci iz takta upravo tim svojim slicnostima meni samoj. ali trudim se prepoznati to kod sebe i obuzdati se. treba stalno sebi ponavljati da koliko god oni jesu mi, toliko nisu samo mi. meni to pomaze kad sizim na neke stvari kod njega.
evo još jedne u ispovjedaonicu
već u tri navrata pišem i stišćem Back i nikako se prisiliti poslati, a znam da trebam to nekome reći
sad me Zrinka potegla
nikako se ne mogu odlučiti na drugo dijete
sama sam jedinica i možda jedostavno ne shvaćam i ne znam kako je to
kao da ću mu time reći: nisi mi dovoljan, treba mi još netko
i stalno dižem tu letvicu: kad prohoda, kad će se malo osamostali, kad ću mu moći objasniti, kad bude još malo veći, kad ...
uf
ovo mi je presnažno
ja sam ta koja je najstarija, ali me za rođenje moje braće vežu samo prekrasne uspomene.jer krila i korjenje koje ne dobijes u roditeljskoj kuci, cijeli ti zivot na neki nacin fale i odreduju tvoje paradigme
a prepoznajem se u toliko stvari gore navedenih da bi najrađe sjela i plakala.
već neko vrijeme intenzivno razmišljam gdje se desio krivi klik između mene i Irme, jer bila sam ekstra oprezna prvih mjeseci Mirtina života.
I istina je da mi je I. sličnija i da u njoj vidim osobine koje kod sebe ne volim, i da je samo pikicu starija a ja imam prevelika očekivanja
iako, tješim se, nikada nije kasno popraviti stvar
Vidim da se često spominje sličnost djeteta sa nama i da to u nekim situacijama dovodi do tog lošeg osjećaja koji vam se javlja.
I to nije prvi put da primjećujem. Imam nekoliko poznanika koji su karakterno jako slični jednom od roditelja (da li igrom slučaja ali svi su najstarija djeca) i baš sa tim roditeljem imaju loš (ili lošiji) odnos.
Kad razmišljam o tome kod mene se događa baš suprotno.
Ok, imam jedno dijete, ali ponekad, i to ne rijetko, prepoznajem sebe u njemu (isto kao što sebe vidim i u svojoj mami). Meni to uvelike olakšava riješavanje određenih situacija sa njim baš zato jer znam kako sam se (ili bih se) osjećala u istoj situaciji. Tada mi se lako postaviti u njegovu kožu i reagirati onako kako bih ja željela da se reagira prema meni. Imam osjećaj da ga puno bolje razumijem nego npr. MM koji je sasvim drugačiji. I imam puno bolji odnos s njim nego što ga ima MM. I to baš zbog toga. Sličniji smo, funkcioniramo po sličnom principu, bolje se kužimo.
Koliko će to promijeniti dolazak drugog djeteta, stvarno ne znam. Iskreno, jako se bojim promjena odnosa među nama. Ovako znam, sigurna sam, nema previše nepredviđenih situacija. Vjerojatno je strah od nepoznatog. Uz to naravno, dolaze i pitanja kakvo će biti drugo dijete, fizički, karakterno, kako ću ga prihvatiti u relaciji sa Svenom, hoću li izgubiti tu nit sa Svenom, hoću li je ikada imati sa drugim djetetom, hoće li se Sven osjećati zakinutim, hoće li prihvatiti brata... milijun pitanja i dilema...
Ovaj topic, koliko god me preplašio, toliko mi služi i kao svojevrsna priprema oko nečega na što imam pitanja a ustvari ni sa kim tko je već u toj ulozi nisam ulazila u tako duboke misli i osjećaje.
Brunda, ovako je i kod mene- nisam primjetila neke negativne aspekte te naše sličnosti. Ja nju doista kužim!
A dolazak seke nje promijenio moje osjećaje prema njoj. Ljubomorna je, priznaje to, osjetljiva je, nježna, željna mene 1 na 1...Žao mi je samo da nemam dovoljno vremena. Za obje. I Jelena j već prava mudrica- kad vidi Lanu u mom krilu-poludi, gura je i pokušava uvaliti svoju guzu.
Jutros sam ustala u 5 i peglala. Nema mi druge
cure koje se bojite zbog druge bebe, mislim da nema razloga.
ja osobno ne mislim, da to sto je zorana postavila temu - taj osjecaj u odnosu na svoju prvorodenu kcer i sve ovo sto su cure napisala, znaci da ce se to dogadati u svakoj familiji sa vise djece.
mozda je to prije iznimka nego pravilo. samo je bolno i tesko, pa se to vise ureze u pamcenje.
osim toga, mislim da pricamo o par razlicitih stvari istovremeno.
jedna je promjena odnosa, osjecaja, relacije i...... cega sve jos u odnosu na vec rodeno dijete kada dode sestra ili brat. ono sto je je anita onako sugestivno opisala kao "sindrom velikog stopala".
kada se to osvjesti, mislim da se lakse moze puno toga uciniti i promjeniti.
drugo je ono sto je flo dobro napomenula, a to je da se nekim ljudima imamo "bolje ili losije" vibre. a nasa djeca su ljudi. medutim bojimo se (i s pravom) i pomisliti da bi nam se tako nesto moglo dogoditi. jer nasa je duznost i uloga i spontana prirodena potreba da nasoj djeci budemo i hrana i utociste i ljubav i sve....
a opet to se dogada. i onima sa jednim djetetom i onima sa vise djece.
teskoca bude u tome sto je to puno teze osvjescivo i puno teze za rjesiti. jer zadire u nas u nasu osnovnu strukturu, u nase matrice.....
neki psihijatri tvrde da vrlo cesto nerazjasnjeni odnosi iz nasag vlastitog djetinstva, stvari koje vec nosimo iz svoje familije, igraju veliku ulogu i na podsvjesnoj razini kreiraju nase buduce odnose. a da toga nismo ni svjesni.
ima zaista nevjerojatnih prica u knjigama koje sam procitala.
dodatna teskoca dolazi onda ako imamo vise djece, a jedno nam "manje lezi". tada to dijete zaista ima 24 sata na dan sliku tog "drugacijeg" odnosa roditelja i djece koja imaju tu "dobru vibru".
u tom slucaju ta drugacijost djeteta koje "ima losije vibre" vise nije samo drugacijost (sto je lakse za podnositi), ves je i "manjkavost" (sto je besskrajno tesko za podnositi) u odnosu na odnose roditelja sa drugim bracama i sestrama koji izgledaju kao model, kao standard.
i to je za dijete, cini mi se, neopisivo bolno. i upravo stoga sto roditelji u vecini slucajeva nisu toga ni svjesni i nemaju nikakve zle namjere.
mislim da je u takvom slucaju pametno potraziti i strucnu pomoc nekoga sa strane koji moze i bolje vidjeti i razumjeti uzroke i pomoci na putu prema rjesenju.
mislim da je najteza borba ta sama sa sobom
kako izaci iz nekih kalupa, kojih mozda i nisi svjesan
sreca je u tome sto nam djeca nude priliku za to i dovoljno su jaki motiv da se pokusamo promijeniti i prije toga osvjestiti ono sto nije dobro...
mislim da mnogi roditelji nisu ni svjesni pogresaka kojih rade, niti ih zele biti svjesni...zato mi se svidja ova skupina roditelja ovdje koje preispituje svoje stavove i ponasanja, koja reagira ako osjeti da mozda nesto u odnosu ne stima....
sto se tice ovog neslaganja s nekim od djece, to je odnos kao bilo koji drugi odnos dvoje ljudi...kad se s nekim od prijatelja ne slazes i ne mozes vise, neces se druziti vise s njima a s djecom to ne ide, tu su, i s njima si uvijek... ALI to su prilika da naucimo prihvacati druge onakvim kakvi oni jesu...
ja to sad nastojim tako sa roditeljima, nakon godina sto su mi u nekim stvarima isli na zivce, nastojim ih prihvititi kao takve, sa svim svojim mamana i takve ih volitit a ne onakve kakve bi ja zeljela da su oni....
Mene ovo baš zanima, ako nije problem...
"Loše vibre" djeteta koje detektira samo majka nisu loše vibre za oca ili brata. Možda je majka loš detektor dobrih vibri?
Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš :/
zrinka
Imaju li vibre veze sa onim sto Juul zove saradnja?Mene ovo baš zanima, ako nije problem...
"Loše vibre" djeteta koje detektira samo majka nisu loše vibre za oca ili brata. Možda je majka loš detektor dobrih vibri?
Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš :/
"lose vibre" osjetile ste tek nakon rodjenja drugog djeteta?
dotad je najstarije dijete, zato jer je bilo jedino pa ne mozes usporedjivati vibre(?), savrseno sjedalo?
to pitam zato jer ja ne mogu vjerovati da ce meni drugo dijete sjesti tako kako mi je ivar sjeo.
mislila sam ima losije vibre sa roditeljem /roditeljima. (vibre bas i nisu najsretnije izabrana rijec)Mene ovo baš zanima, ako nije problem...
"Loše vibre" djeteta koje detektira samo majka nisu loše vibre za oca ili brata. Možda je majka loš detektor dobrih vibri?
Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš :/
hocu reci da kao sto se sa nekim ljudima automatski razumjes, pasete si "sjednete" si, da se to moze i dogoditi sa djecom.
s nekom se razumjes bolje, s nekom losije.
i ono sto ja vidam oko sebe, citam u knjigama psiholoske provincijencije, ono sto citam u knjigama lijepe knjizevnosti (sjetimo se samo knjige "korekcije"), opcenito umjetnosti koju drzim ogledalom zivota, je da se to dogada. koliko cesto, ne bih znala reci.
i da u vecini slucajeva roditelji to ne prepoznaju.
jednostavno se ne slažu po svojim karakterima. B je čista suprotnost mene same i meni to super paši, uvijek sam mislila: boze da imam dijete koje je "durilica", zatvoreno, teško iskazuje svoje osjećaje i želje, ja bi s njime jako teško izlazila na kraj.Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš
sto se tice Julla - mozda vise usuglasavanje granica. Ako to usuglasavanje ne ide glatko, ako su granice djeteta i roditelja potpuno drugacije onda ih i teze prihvacamo. Moj MM puno teze prihvaca neke B granice nego ja, tko zna kako ce nam biti s drugim djetetom
x
ja mislim da je moguce da ti sjedne i prvo i drugo i svako sljedece a isto tako je moguce da imas jedno i da ti ne sjedne
i mene ovo brine, vise nego obrnuto. No, za kratko vrijeme cemo to eksperimentalnim pristupom proucavatito pitam zato jer ja ne mogu vjerovati da ce meni drugo dijete sjesti tako kako mi je ivar sjeo.
ivarica, da li ja to dobro citam izmedu redova?
x
samo enteri izmedju redova
ma naravno
ali zanima me jel to osjetis i prije ili tek rodjenjem drugog djeteta
ja ne bih rekla 'lose vibre', ali cinjenica je da mi je sa starijim sinom uvijek bilo 'teze', od trenutka kad se rodio nadalje.
Rodjenje drugog djeteta nije to bitno promijenilo, osim sto se dogodio nekakav diskontinuitet u nasem odnosu (zbog manjka vremena i paznje), a on je bas u tom vremenu jako odrastao i nekako se osamostalio od mene (zbog cega mi nekad bude jos 'teze' zivjeti s njim).
A i dobila sam priliku usporediti ga s kcerkom, i onda sam definitivno shvatila da suzivot s djetetom moze biti 'laksi' (prije to nisam vjerovala, ili sam mislila da smo mi toliko nekompetentni roditelji, pa nam je zato sve komplicirano).
I ovo 'tesko' se ne odnosi na to koliko se mi kuzimo, ili koliko smo srodne duse, nego samo na te ceste sukobe oko bilo cega i silnu frustraciju koja iz njih proizlazi.
A ja sad molim zrinku da mi pojasni što je ona ovim mislila
Mislim da kužim, ali mi se čini da nije na prvi pogled u kontekstu "sjedanja" o kojem pričamo zadnjih par postova...
A zakaj, misliš li da bi tvoje viđenje Tončeka bilo jednako da si prvo rodila Tonku?
prije nego sto odjurim dalje, a prije nego se zapetlajmo u "vibre", "sjedne" "ne sjedne", ono sto ja zelim zapravo reci je sljedece:
mislim da je jedna razina problema kada nam se cini da moramo zonglirati izmedu potreba starije i mlade djece i stalno se bojimo da jedno ne zakinemo.
ta razina je po meni operativne naravi i mislim da ju je moguce hendlati bez da djeca imaju osjecaj da su zakinuta. kod toga uopce nije vazno "apotekarsko djeljenje".
druga razina je razina "sadrzajne" naravi kada imamo osjecaj da s jednim djetetom iz bilo kojeg razloga nemas odnos kakav mislis da bi trebala imati. i rjesenje problema nije u hendlanju tipa "sad cemo se samo nas dvije dva sata igrati sa lego kockicama". mislim da je zorana govorila o ovom drugom.
i to potencirano usporedbom sa drugom kcerkom prema kojoj se odnos nije promjenijo rodenjem trece kceri.
da li je sad jasno?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom