(Naj)starija djeca

[Zdenka2]

Ja sam isto strahovala kao Zdenka, dok se P nije rodio, meni je N bio cijeli moj svemir, nije se naš odnos osim neminovnog manjka vremena za njega suštinski promijenio, promijenilo se moje viđenje stvari. Sa N je bilo prekrasno, ali istovremeno, teško, potpuno okupirajuće, do zadnjeg atoma. Doduše i on je takav kad daje sebe, ljubav bez granice i rezerve, kao uragan...

Pikulice, ovo što pišeš o N. je kao da pišeš o mome M. I on je mene još kao beba tražio cijelu, uvijek potpuni fokus. Isto tako i on daje. Bio je i ostao zahtjevan i težak, ali razvili smo odnos koji je zaista rijedak i poseban. Ja se nisam bojala promjene odnosa prema njemu zbog dolaska drugog djeteta niti sam se bojala da neću jednako voljeti drugo dijete. Jako sam željela drugo dijete, a u svoj odnos s M. sam uvijek bila potpuno sigurna. Ali sada, kad je B. ovdje, razmišljam. Ne mogu reći da strahujem, ali razmišljam o tome hoće li ona imati razloga da se jednoga dana osjeća zakinutom kao što pišu mnoge od vas za sebe i za djecu. Svjesna sam toga da se s njom nije ni mogao dogoditi onaj udarac groma kao s M., jer nije mala beba i kod nje nema te ovisničke ljubavi sasvim malog djeteta. Ako želim stvari promatrati s pozitivnije strane, jasno je da je prošlo premalo vremena i da u tri tjedna nismo mogle izgraditi potpuni odnos između majke i kćeri. Nadu mi daje i to što smo ostvarile osjetne pomake. Malo po malo, korak po korak, mi se približavamo, pripitomljavamo se kao Mali princ i njegova lisica. Ali u dubini duše postavljam si to pitanje, hoću li ikada u njezinom zagrljaju osjetiti onakvu bliskost i kozmičku utjehu kao kad se zagrlim s M.

Nejednakosti među djecom ne donose dobro nikome - ni djetetu koje ima "prednost" ni drugima. Ja sam bila najstarije dijete i znam da su sestre uvijek mislile da sam u prednosti kod roditelja. Ja sam tu prednost doživljavala kao užasan teret, jer je fokus bio na meni, strogoća se trenirala na meni, a sestre su u svojoj zavjetrini po mom mišljenju prolazile puno bolje od mene. Srećom, uvijek sam bila jako povezana sa sestrama (vrlo smo blizu po dobi) tako da ih sve to nije udaljilo od mene, ali znam da su roditeljima zamjerale neke stvari.

[AdioMare]

ima tu nesto i u genima. Nisam sve ja kriva

Nisi, ako tvoji geni nisu dominantniji

Ma, znaš zašto sam pitala...
Ipak se do dolaska drugog djeteta više-manje zbrojimo, bar je tako bilo kod mene. Da je moja mala bila prva, zagrizla bih ja, kao neiskusni roditelj, u puno tvrđi orah nego je bio moj Hrvoje. Što bih si tek onda imala za predbacivati
Ovako je ona (koja se rijetko zaigra sama, glasna je, zna se nametnuti, uporna, nemoguće ju je nevidjeti - ispada, zahtjevnija nego je bio Hrvoje) došla kada sam se ja formirala u roditelja koji će u odnosu prema njoj griješiti minimalno, a uspjela sam i sebe prilagoditi do te mjere da sam se mogla jako savijati, a ne puknuti.

Ti si ovako od samog početka bila prikopčana na visoki napon , pa ispade odnos majka -dijete urnebesniji nego bi bio da si se prvo malo uhodala uz Tonku.

Mislim, zanemarte, ovo je stvarno što bi bilo kad bi bilo , kako reče Ančica.

[Bubica]

Ti si ovako od samog početka bila prikopčana na visoki napon , pa ispade odnos majka -dijete urnebesniji nego bi bio da si se prvo malo uhodala uz Tonku.

ja mislim da nije samo po sebi vazno kakvo je dijete po svom habitusu vec koliko se to slaze s roditeljevim bićem.

Moje je dijete zahtjevno od rodjenja, stalno u pogonu, jasno, glasno, uporno...i da ne nabrajam dalje, komentari sa strane su uvijek bili: nije ti lako. Ali meni s njime je lako, meni on, takav kakav je, jako odgovara po temperamentu. S dijetetom koje je puno mirnije, povučenije ali i samozatajnije ja bi se teže nosila.

[Zdenka2]

Ti si ovako od samog početka bila prikopčana na visoki napon , pa ispade odnos majka -dijete urnebesniji nego bi bio da si se prvo malo uhodala uz Tonku.

ja mislim da nije samo po sebi vazno kakvo je dijete po svom habitusu vec koliko se to slaze s roditeljevim bićem.

Moje je dijete zahtjevno od rodjenja, stalno u pogonu, jasno, glasno, uporno...i da ne nabrajam dalje, komentari sa strane su uvijek bili: nije ti lako. Ali meni s njime je lako, meni on, takav kakav je, jako odgovara po temperamentu. S dijetetom koje je puno mirnije, povučenije ali i samozatajnije ja bi se teže nosila.

I ja mislim da je tako.

[vertex]

Prvo svima .
A onda i moja mala priča.
Ja sam prolazila kroz neke od osjećaja o kojima pišete, ali nisu postali trajni i bili su podijeljeni na obojicu. Mislim da često imam sposobnost distanciranja od vlastitih emocija, što zna biti jako korisno.
Kad sam rodila D., nije mi se baš dalo kući iz rodilišta. Žalila sam što se ne mogu vratiti kući u kojoj je samo beba, bez starijeg sina. Međutim, znala sam istovremeno da te emocije sigurno imaju veze s pradavnim istinktima, kao iz priče o dinosaurima, i rekla sam sebi da će proći. Dobro sam pazila na A. i vodila sam se devizom da bebe nisu ni izbliza osjetljive kako izgledaju. Međutim, užasno mi je išao na živce muž koji je A. stalno vikao "ne, kontroliraj se, pazi malo". Kad se i kompletna šira obitelj potpuno prebacila na novorođenče, kao da A. ne postoji, bila sam još ljuća. Nije mi išlo u glavu da odrasli ljudi ne mogu malo izracionalizirati svoje postupke, ma kako privlačna bila mala nova grudica. Jer ja sam često osjećala isto što i oni, ali sam dobro pazila da to ne pokazujem. I tako sam još bolje pazila na to moje jadno starije dijete. I ti su se glumački napori pokazali itekako korisnima, Juulu uprkos. S mužem sam razgovarala i on većim dijelom popravio svoje postupke, ali s ostalima nije bilo pomoći. Zato je kući vladala idila i harmonija, a kad bismo otišli kod bake, A. se pretvarao u nevjerojatno derište, sa skretanjima pažnje na sebe kao iz najplićih klišeiziranih američkih filmova.
Imala sam od tada svako malo misli "jadno moje zakinuto", nekad za A., a nekad za D. koji je bio apsolutno savršena bebica, pravi model za početnike (nasuprot starijeg brata uragana, kako su cure već napisale) i činilo mi se da će progutat svašta ako ne budem dobro pazila i podsjećala se da mu dajem više nego što direktno traži.
Međutim, mi smo se jako dobro stabilizirali. Baš jesmo. Baš smo, već duže, na nekom super mjestu. Bliskost sa starijim je zadržana, bliskost s mlađim svakim danom raste, dok gledamo kako se pretvara u pravog malog čovjeka. Mislim da mi je stvarno pomoglo to što sam znala da ti osjećaji moraju biti prolazni i nisam se prepustila grižnji savjesti. I to što sam s A. razgovarala o promjenama koje nam se događaju. I to što sam prihvatila da se njegov svijet mora promijeniti - manje mene, više brata i prijatelja. Prestala sam biti tužna zbog tih promjena jer sam shvatila da i u tim uvjetima možemo održati našu bliskost. Prestala sam biti tužna što me D. nikad neće imati koliko me imao A. Vidim da mu je dobro. Naravno, ne prepuštam vodi da nas nosi. Jako se trudim oko njih.

[AdioMare]

Kužim ja vas, Bubica, samo ja ne prihvaćam i ne slažem se s tom teorijom kad su vlastita djeca (voljeni ljudi, muž, prijatelj) u pitanju, zato sam namjerno postavila stvari onako kako ih ja vidim: iskusniji roditelj - kompetentniji roditelj.

Moja djeca su različita, ali ja sam shvatila da se "samo" moram prešaltavati iz jednog pristupa u drugi i to je sve.
A čini mi se da je to "jedino" umijeće koje je tu potrebno.

[Imga]

vertex, došla si mi kao melem na ranu

[seni]

vertex, bas te je lijepo citati.
ali ja te tako nekako i zamisljam.

[AdioMare]

vertex , pa kako bi drugačije i moglo biti?

[Angie75]

Ja sam jedva čekala da se javi vertex, i nisam se prevarila. Nikad neću zaboraviti jedan njezin post u kojem je napisala da se D. ionako nije rodio u istu obitelj u koju se rodio A. Tog se svako malo sjetim i to mi daje puno hrabrosti i optimizma za razdoblje u koje ulazim.

[Luna Rocco]

Ja imam jedno dijete. Ovaj topic mi je osvjestio nešto što definitivno osjećam, a što nisam nikada izgovorila- ne želim imati drugo dijete (zasada) jer ne želim Hani uskratiti sebe na neki način...slično kao što je Luna R. napisala.
Pišem ovo zato što je to nešto što valjda čuči u svima nama, manje ili više.
Ja ću valjda biti spremna za 2. dijete kad Hana krene u školu.

Ja bih samo htjela demantirati tu tezu da je lakse kad je starije dijete puno starije. Nije.

Ma nije stvar u tome da bude lakše, nego da me ipak ima jedan solidan period samo za sebe.

[larmama]

Kod mene je taj proces obrnut sve vise i vise osjecam povezanost s njom

misliš- nisi osjećala povezanost s njom na početku, tek poslije ste razvile bliskost?

A ovo za TM-a te moram potpisati- i moj bi mogao poraditi na tome. Posebno se vidi razlika otkad je došla Jelena- mada on to nikad ne bi priznao.

Anci, osjecala sam ja bliskost i na pocetku, ono sto sam htjela reci da sto je vrijeme odmicalo ja sam joj se uspjela sve vise i vise dati na nacin koji je ona trazila, jednostavno imam osjecaj da sam dobila takvo dijete da me nauci mnogim stvarima za koje nisam ni znala da sam sposobna.

[Luna Rocco]

Još sam nešto htjela napomenuti - baš sam jutros razmišljala o ovoj temi i osvjestila još jedan strah. Naime, na roditeljskoj vagi za drugo (treće, četvrto, peto...) dijete uvijek je bitan faktor činjenica da će prvo dijete imati društvo, biti blisko s nekim, ostvariti dubok kontakt za cijeli život... Ali što ako ne bude tako? Prije sam bila sklona vjerovati da je roditeljska krivnja ako braća i sestre nisu bliski, no ne mislim više tako, odnosno, mislim da roditelji tu nemaju toliko presudan utjecaj kao drugi faktori, npr. karakteri djece (ono što ste pisali - isto kao što si i neki roditelj i dijete bolje "legnu", tako si i braća i sestre bolje ili lošije "legnu" kao osobe, bez obzira na roditeljski trud).

Kaleb je još jako mali, ali već sad mi je jasno da on nije osoba koja voli i treba drugu djecu (vidim puno znatno mlađe djece koja pokazuju potrebu za intenzivnim druženjem s drugom djecom i neskriveno obožavanje prema drugoj djeci). I to me kopka - što ako ga drugim djetetom (jednog dana, sad je nebitno kada) dvostruko zaribam - em ga depraviram svoje nepodijeljene pažnje, em s bratom/sestrom ne postigne tu famoznu bliskost radi koje sve dobije smisao (odmah se sjetim Lindinih cura, ta povezanost i kako se brane mi je predivna ).

tanja_b, pratiš li ovaj topic, baš me zanima jesi li ti konrektno razmišljala o ovome, znam da mi je upalo u oči da je Andrej po tom pitanju isti kao Kaleb? Naravno, zanimaju me i razmišljanja drugih koji imaju djecu takve naravi.

[Anci]

Mislim da mi je stvarno pomoglo to što sam znala da ti osjećaji moraju biti prolazni i nisam se prepustila grižnji savjesti. I to što sam s A. razgovarala o promjenama koje nam se događaju. I to što sam prihvatila da se njegov svijet mora promijeniti - manje mene, više brata i prijatelja. Prestala sam biti tužna zbog tih promjena jer sam shvatila da i u tim uvjetima možemo održati našu bliskost. Prestala sam biti tužna što me D. nikad neće imati koliko me imao A. Vidim da mu je dobro. Naravno, ne prepuštam vodi da nas nosi. Jako se trudim oko njih.

Hvala ti na ovim riječima . Ja sam gore već napisala kako moja grižnja savjeti nije vezana samo uz jednu kćer- stalno se preispitujem jel imam dovoljno vremena i strpljenja za obje, jel netko zakinut...

A u tim danima me tješi misao da će njih dvije uvijek imati jedna drugu

[tanja_b]

Kaleb je još jako mali, ali već sad mi je jasno da on nije osoba koja voli i treba drugu djecu (vidim puno znatno mlađe djece koja pokazuju potrebu za intenzivnim druženjem s drugom djecom i neskriveno obožavanje prema drugoj djeci). I to me kopka - što ako ga drugim djetetom (jednog dana, sad je nebitno kada) dvostruko zaribam - em ga depraviram svoje nepodijeljene pažnje, em s bratom/sestrom ne postigne tu famoznu bliskost radi koje sve dobije smisao (odmah se sjetim Lindinih cura, ta povezanost i kako se brane mi je predivna ).

tanja_b, pratiš li ovaj topic, baš me zanima jesi li ti konrektno razmišljala o ovome, znam da mi je upalo u oči da je Andrej po tom pitanju isti kao Kaleb? Naravno, zanimaju me i razmišljanja drugih koji imaju djecu takve naravi.

Pratim, i pokušavam se prisjetiti nekih detalja iz svojeg djetinjstva i odrastanja.
Ja sam bila dijete kakvo opisuješ - em mi je falila nepodijeljena pažnja, em s bratom nikad nisam postigla tu bliskost (ok, sad smo u dobrim odnosima, ali kad se sjetim puberteta... pa već kad sam bila na faksu... ajoj!)
E sad, kako u Andreju nalazim sve više i više svojih karakternih osobina, ne znam... on će definitivno biti stariji kad (ako) jednom dobije brata/sestru nego što sam bila ja, a nadam se da ću i ja biti spremnija na neke izazove nego što su to bili moji roditelji. Hoće li nam to što olakšati, ne znam. Lako bi mi se moglo dogoditi što i vama drugima (pogotovo onima koji u prvom djetetu prepoznaju sebe). Ali sve je to tako hipotetski. Preteško bi mi bilo da se sad unaprijed opterećujem time. I previše je drugih faktora u igri.

[Zdenka2]

Mislim da mi je stvarno pomoglo to što sam znala da ti osjećaji moraju biti prolazni i nisam se prepustila grižnji savjesti. I to što sam s A. razgovarala o promjenama koje nam se događaju. I to što sam prihvatila da se njegov svijet mora promijeniti - manje mene, više brata i prijatelja. Prestala sam biti tužna zbog tih promjena jer sam shvatila da i u tim uvjetima možemo održati našu bliskost. Prestala sam biti tužna što me D. nikad neće imati koliko me imao A. Vidim da mu je dobro. Naravno, ne prepuštam vodi da nas nosi. Jako se trudim oko njih.

Ovo je jako ohrabrujuće i proaktivno. Preuzet ću tvoju metodu.

[Hana_Sara]

Ma nije stvar u tome da bude lakše, nego da me ipak ima jedan solidan period samo za sebe.

nije li to onda izrazito nepravedno prema mladjem djetetu, kojem nikad neces moci pruziti taj isti luksuz? hocu reci, s takvim stavom u svakom slucaju netko gubi, nazalost.

ja dolazim iz pozicije jedinice, koja nije ni s kim morala dijeliti paznju: a opet tu istu paznju nikako nije dobivala dovoljno. a sada sam mama cetvero djece (peto na putu ) i imam osjecaj da ljubavi i paznje ima sve vise sto je nas vise. znam da zvuci kliseizirano, ali ti problemi nerazumijevanja djece i roditelja te opcenite sloge u obitelji, kao da su obrnuto proporcionalni broju djece u obitelji. tako da nasa velika obitelj jako, jako dobro funkcionira. ovo o cemu pricate a tice se odnosa majke prema starijem djetetu, ne mogu reci da sam ikada razmisljala na taj nacin. moja najstarija kcer je meni u svakoj svojoj fazi bila prekrasna i jos uvijek u njoj vidim onu malu curicu koju sam vozila u kolicima i kojoj sam bila cijeli svijet. da ne spominjem koliko se ponosim njome zbog svih uspjeha koje je odonda postigla, svih strahova koje je pobijedila i presretna sam sto sam joj bas ja mama .

tako identicno mogu reci za svako dijete, a ovo cije malo srceko jos kuca pod mojim, vec zamisljam i radujem mu se beskrajno. ali mozda ja i nisam najbolji primjer cure moje, jer sam cijeli zivot pokusavala utaziti veliku emocionalnu glad te mi je svako dijete prevelik dar koji ispunjava bar dio te moje ogromne potrebe NEKOGA VOLJETI.

nisam bas pomogla

[Bubica]

nije li to onda izrazito nepravedno prema mladjem djetetu, kojem nikad neces moci pruziti taj isti luksuz? hocu reci, s takvim stavom u svakom slucaju netko gubi, nazalost.

mislim da je razlika u tome sto, eto sada mene, B treba puno, puno manje nego kada je imao dvije godine. Treba me da mu dam jesti, piti, poguram ga pistaio zadaću (banaliziram malo, OK). Vikendom često prespava kod prijatelja. Inače, zatvori se u sobu i igra (smeta mu nasa buka a i neugodno mu je pred nama pjevati na sav glas ). Dakle, nebo i zemlja u odnosu na ono razdoblje kada je imao dvije godine, meni će ostaviti puno više vremena posvetiti se mlađem djetetu. Kada je bio dvije godine star nije bilo minute koja nije bila njemu usmjerena, niti na WC nisam mogla bez njega.

[Riana]

mi imamo malu sestričnu od 6 mj, Ema ju obožava i malu nju. to je još jedan razlog zašto želim(o) ubrzo jedan mali smotuljak. pa onda još jedan
ne znam, svakako se stanje mijenja. bespotrebno je sekirati opterećivati se unaprijed.
nemam sad cajta, pišem skoro.
Hana_Sara pet pusa za pet tvojih zvijezdica

[Zdenka2]

peto na putu

Čestitam od srca!

[Zorana]

Kasnije cu se ukljuciti, sada samo da cestitam Hani_Sari.

[Luna Rocco]

Cure, ne pratite, Hana_Sara je još prije par mjeseci javila za trudnoću.

Hana_Sara, lijepo si to napisala.

[Brunda]

Ma nije stvar u tome da bude lakše, nego da me ipak ima jedan solidan period samo za sebe.

nije li to onda izrazito nepravedno prema mladjem djetetu, kojem nikad neces moci pruziti taj isti luksuz? hocu reci, s takvim stavom u svakom slucaju netko gubi, nazalost.

Uopće ne mislim da je prema ikome nepravedno. Drugo dijete ionako nikada neće biti samo. Dakle, prema njemu to ne može biti nepravedno. A ako roditelji misle da će biti lakše njima ili starijem djetetu, ili im samo takva veća razlika paše, bolje da je naprave. Možda pojedina (starija) djeca većom razlikom samo dobiju. To je tako individualno.
Po mom mišljenju, jedino tko eventualno može izgubiti je starije dijete ili roditelj(i) ako razlika ne bude upravo onakva kakva njima paše.

[Hana_Sara]

joj cure, puno hvala

ali Luna je u pravu , vijest nije nova... vec smo u drugo tromjesecje zagazili :D ... ipak, puno hvala svima!

Uopće ne mislim da je prema ikome nepravedno. Drugo dijete ionako nikada neće biti samo. Dakle, prema njemu to ne može biti nepravedno. A ako roditelji misle da će biti lakše njima ili starijem djetetu, ili im samo takva veća razlika paše, bolje da je naprave. Možda pojedina (starija) djeca većom razlikom samo dobiju. To je tako individualno.
Po mom mišljenju, jedino tko eventualno može izgubiti je starije dijete ili roditelj(i) ako razlika ne bude upravo onakva kakva njima paše.

kaj se ovog tice, moram reci da je to sve istina i stvarno ovisi kako se gleda na stvari. nepravedno je subjektivan pojam, ali meni se osobno cinilo da kad bih gledala na stvari tipa "joj sad moram cekati xy godina, inace ce mi se starije osjecati zakinuto.." nikad ne bih dosla vec do petog djeteta na putu. a i kad razmislis cisto matematicki, svako mladje dijete je na neki nacin vise "zakinuto", to jest odmah mora dijeliti mamu sa jos jedno, dvoje, troje ili vise brace. pa je teoretski situacija za njega nepovoljnija, kazem, ako se vec tako ide razmisljati. zato ja ni o prvom djetetu nisam razmisljala na nacin da mu trebam dati "fore" prije nego idem na drugo... jer drugo isto nece imati priliku uzivati u mami bez brata/sestre.

to je moja logika, ukratko. a istina je da si nekad sami izmisljamo probleme i gdje ih nema, pa mi je drago da sam se bar u ovom segmentu toga postedila.

[summer]

Uh, koja tema... Ne znam, ja sam uvijek zamisljala mene i MMa s dvoje, troje djece, i imala samo sliku idealne obitelji. Ove price su me dosta potresle, jer zaista, ni od koga uzivo nisam cula ista slicno. Valjda je takve osjecaje ljudima tesko priznati... Ja imam sestru mladju 13 mjeseci, i ne sjecam se sebe bez nje Doduse, obrnuto od ovih prica, ja sam lakse podnijela teret roditeljskih ocekivanja, bila sam bolja ucenica, odgovornija, od nje se ocekivalo da prati svijetli primjer starije sestre, ali ja i dan-danas imam bolji odnos i vise razumijevanja za roditelje i s roditeljima od nje, mada stvarno znam, u srcu osjecam, da nas vole jednako.

Sada, kad intezivno razmisljam o drugom djetetu, znam misliti kako ce malisa biti zakinut sto vise nece biti jedinac - nesto sto mi prije nije padalo na pamet, zeljela sam i jos manju razliku. Ali, obzirom da sam i ja osoba koja se trudi gledati pozitivno, s humorom, naprijed, cvrsto nogama na zemlji, s malo nerijesenih stvari iz proslosti/djetinjstva, nadam se da ce sve ici otprilike onako kako je vertex opisala Nekako smo masovno odahnuli nakon njenog posta, trebao nam je neki dokaz da moze i drugacije. Bez obzira na druge strahove i dvojbe, jednostavno nimalo ne sumnjam da cu drugo dijete voljeti jednakom snagom kao i malisu, jedva ga cekam... A bude li slucajno slicnih osjecaja prema malisi, koliko god mi sad to nevjerojatno izgledalo, ove price ce mi vec u startu pomoci da ih osvijestim prije nego uzmu maha, i odmah pocnem raditi jos vise na tim nasim, sad ipak izmijenjenim odnosima. Zato vam hvala sto ste ovdje otvoreno pisale o teskim stvarima i osjecajima.

[ivaa]

možda i nije tako crno...
ja imam i brata i sestru i zbog toga se smatram bogatom....
lijepo je imati nekoga s kim možete sve dijeliti i dobro i loše,
nikad se ne osjećam usamljeno i zahvaljujem roditeljima što su nakon mene odlučili na svijet donjeti brata i sestru....

djeca će vam jednom biti zahvalna....
teško je biti sam, sigurna sam u to

[vissnja]

Ja sam jedinica sa jednim detetom (za sada) tako da nemam ličnog iskustva. MM ima brata starijeg 10 godina i kod njih je mlađi (MM) taj koji je nastradao. To je ono kako sada izgleda. Ja imam samo MMovu stranu priče i njegov utisak je da su se tokom njegovog detinjstva svi strašno brinuli da on ne smeta bratu (jer je puno mlađi) i stalno je bio ušutkivan, sklanjan, obuzdavan. Svako leto provodio kod bake na selu dok su roditelji odlazili sa starijim na more itd. Njihova mama dan danas priča kako joj je najveći strah bio da se stariji ne oseti zakinutim dolaskom mlađeg a nesvesno je zakinula mlađeg za mnogo toga. On i brat su u jako lošim odnosima jer se brat prema njemu ponaša kao (loš) roditelj.

Ali taj osećaj o kome pišete, ta osećanja prema starijem detetu kad se rodilo mlađe, to me je pogodilo jer sam ja vrlo slično osetila (ok, smejte mi se) prema MMu kad smo došli iz rodilišta. Mi smo 8 godina bili zajedno pre rođenja bebe, skoro svaki dan, nerazdvojni, strašno vezani. I ja sam imala glupi osećaj krivice da mu zakidam neku pažnju i bila sam jako gruba prema njemu (i još uvek sam ponekad).

Definitivno posle čitanja ovog topica i ja bih napravila veću razliku među decom (5-6 godina).

[Storma]

vissnja, i ja sam imala taj osjecaj s MM-om, a imam i sad, jer se zali da ne moze do mene (a i ne moze)
a ipak cemo imati jos jedno.

Luna, mislim da ce se djeca, koliko god karakterno bila razlicita, slagati ako ih se nauci da se medusobno uvazavaju i prihvate ono drugo onakvim kakvo je te izvuku najbolje od toga. najvise nas unistavaju nasa ocekivanja, narocito kad nisu realna.

mislim da nije toliko bitno da li su nam djeca karakterno slicna ili razlicita od nas koliko podudarnost u granicama. svatko od nas "puca" na nesto drugo, i tesko je kada dobijemo dijete koje nas na tu stranu "stisce", bez obzira koliko smo inace kompatibilni.

Anita je pametna, bistra, jako emotivna, tvrdoglava, jakog duha i volje i vecini ljudi je ova kombinacija jako zahtjevna. Meni nije, uzivam s njom takvom. Deset mjeseci je dojila sam 1,5-2h s razmakom izmedu podoja danju i nocu, i bilo je fizicki naporno, no nisam osjecala neku vecu tezinu. Moj "tezak" dio je njena izrazena potreba za fizickim kontaktom samnom, i mojim fizickim prisustvom radi ravnoteze u njenom svemiru.

Zato mi se cini da ce s drugim djetetom biti lakse, jer su obicno razliciti.

[Trina]

Definitivno posle čitanja ovog topica i ja bih napravila veću razliku među decom (5-6 godina).

Ne postoji garancija za ništa,sve je to ovisno od karaktera djeteta,pa na kraju krajeva i majke i oca.Ja nikad nebi napravila razliku među djecom po 5,6 godina.Moji su kao blizanci,nerazdvojni,najbolji prijatelji,najveće svađalice i,iako drugo dijete nije bilo planirano,drago mi je da je ispalo baš tako kako je.Nitko nije zakinut za ništa,oboje su jednako voljeni, nitko ne pati zbog ničega,otvoreni su ,veseli,živahni,glasni i zajedno su s velikim veseljem i nestrpljenjem dočekali bracu koji se rodio kad je cura(srednja) imala 4 godine i tako mami uljepšali taj,ionako poseban trenutak.Možda sam skrenula s teme ali hoću reći da,iako je tu pisalo puno mama o podijeljenim osjećajima,zbrci i zavrzlami u glavi u određenim trenucima, nemojte se bojati vi koje imate još uvijek jedno dijete,djelujete jako uplašeno i bojažljivo a vjerojatno bez razloga.Nismo svi isti

[Angie75]

Trina, možda si mislila i na mene (uplašena i bojažljiva buduća mama dvoje djece), ali ja to stvarno nisam, samo promišljam situaciju u kojoj ćemo se uskoro naći. Da nisam htjela, ne bismo još ni išli na drugo dijete. Ja imam sestru mlađu 2,5 godine i jako se volimo i prave smo prijateljice i na nju stvarno uvijek mogu računati. Nadam se da će tako biti i s mojom djecom.
Mene samo brine hoću li se znati nositi sa situacijom i ne očekivati previše i biti dovoljno strpljiva i prema starijem djetetu (jer jako lako planem) i imati energije za oboje sad kad nam u kuću dođe beba....
Inače je meni moj F. savršen i s druge strane me brine hoću li se moći tako zaljubiti u drugo dijete kao što sam se odmah u njega...
A možda o svemu tome uopće nema smisla sad ni razmišljati, možda se time samo dodatno opterećujem, a što ću kad mi se to stalno mota po glavi...

[maria71]

A gdje piše da će se dejca s malom razlkom i godinama slagati ,a ona s većom ne ?

Ili obrnuto ?


Mi svašta pretpostavljamo, a ponekad ispadne drugačije...

mene živo interesira nešto drugo, imala sam par primjera u okolini,prevelika razlika među djecom.

Primjer mama ima 2 djece u ranim 20-tim tj oboje do 22 i onda s 35i li 36 rodi treće

ili razlika od 14 godina, imala sam frendicu kojoj je mama prezentirala malđeg brata kao poklon za 14 rođendan ( ok neću komentirati )

i ta je frendica bila besplatna ispomoć oko djeteta ( zato je i prvo rodila s 36 )

[AdioMare]

Slažem se s Trinom, zaista nema mjesta strahu.
Vissnja, na odluku o razlici među tvojom djecom ne smije utjecati ni ovaj niti neki dugi topic.
Ja sam deset godina nakon prvog bila spremna na drugo dijete, niti jednog jedinog mjeseca ranije.
Ništa nisam forsirala, samo iz razloga što nisam ponovno bila spremna biti majkom.
Kada majka i otac u svom srcu odluče da je za to vrijeme, tada nije važno je li to za 13 mjeseci ili 13 godina.
Ono o čemu se ovdje pisalo nije višeroditeljsko pravilo niti tako teško breme. To je tek jedna sjenka koja ponekog roditelja koji na jedan drugačiji način preispituje svoje ponašanje, zna pratiti.
Ako malo bolje pogledate, svi koji smo ovdje pisali, pisali smo slične stvari potpuno drugačijeg uzroka, razloga i porijekla.
Evo, ja prva: "žalim" što nisam pričekala s roditeljstvom dok nisam bila zrelija i spremna na to. Zar to znači da netko drugi nije, ako nisam ja? Naravno da ne.
Nemojte se opterećivati stvarima na koje ne možete utjecati. Uzmite u ruke ono što imate, s tim možete jako puno.

[Angie75]

Maria, meni je baš to žalosno gledati - kako djeca u obiteljima gdje je velika razlika među njima postanu taoci svog mlađeg brata/sestre. Te su besplatni babysitteri, te svakamo moraju vući svog brata/sestru... Imam sličan primjer u bliskoj obitelji.
Nitko ne kaže da će se braća s manjom razlikom u godinama obavezno i bolje slagati, ali vjerojatnost je uglavnom veća.

[AdioMare]

Maria i Angie, ovdje sad opet pišemo o nekima tamo...
Evo, ja vam iz prve ruke odgovorno tvrdim da nikada nisam bila bejbisiterica 13 godina mlađem bratu, niti je moj sin taoc svoje 11 godina mlađe sestre.
Nikada kada to sama nisam željela, niti ako to moj sin sam nije htio.

[AdioMare]

Nitko ne kaže da će se braća s manjom razlikom u godinama obavezno i bolje slagati, ali vjerojatnost je uglavnom veća.

Još da dodam... da svoju stariju sestru obožavam i odlično se slažemo, ali s puno mlađim bratom danas nalazim jednostavniji i lakši zajednički jezik.

[maria71]

pa ne pišem o nekima tamo nego o ljudima čije ime i prezime znam i s kojima sam bila bliska ili sam još uvijek, ali ih neću imenovati i neću napisati u kavom smo srodstvu na javnom forumu

[Angie75]

AM, sve prihvaćam. Možda radimo nauku ni iz čega. Ima na tisuće različitih primjera ovakvih i onakvih odnosa. Sad bih citirala zadnju rečenicu baš iz jednog tvog posta ali ne uspijevam...

[maria71]

i kao osoba koja vjeruje u statistiku, više puta sam vidjela taj scenario ,nego neki drugi, što ne znači da ne postoje obitelji koje prefenomenalno hendlaju bilo koju razliku među djecom,

[Angie75]

Nemojte se opterećivati stvarima na koje ne možete utjecati. Uzmite u ruke ono što imate, s tim možete jako puno.

Evo je!

[AdioMare]

Ma, naravno, maria , samo sam željela istaknuti da to zaista (kao i čitav ovaj topic) ne vrijedi kao pravilo, kao, uostalom i sve na ovom svijetu.
Bilo bi mi zaista žao da nekoga uzdrmaju ovdje pisane riječi na način da neke njegove nesigurnosti još jače dobiju na snazi, da nečija želja za postati roditeljem nakon dugog vremena zakočiti starije dijete koje "već" ima 11...
Sve je to od slučaja do slučaja.
I kao sestra i kao majka dobila sam i u jednom i u drugom slučaju... ne znam da li bi moglo biti bolje, da je bilo drugačije .... (sem da mi je da sina mogu roditi ponovno, još jednom )...

[kate]

Ovaj podforum nikako ne treba utjecati na odluke vezano za "iduće djete", "poželjnu razliku u godinama".....mislim da je "veliko promišljanje" o tim stvarima samo traženje izgovora za neku svoju dobro poznatu odluku koja se možda nije izrekla na glas..

..ali mislim da je iznimno važno što nam je skrenuta pažnja na "razlike" koje nosi činjenica da si prvo, drugo ili n-to djete.. no jednako tako i da smo jedinac, stariji ili mladji brat, sestra.

Ja sam dubokog uvjerenja da kao što nam neke osobe "više leže", da nam i tako neko djete više "paše" pa nam je lakše s njim, ali to su stvari koje djeca ne smiju osjetiti. Mislim da "jednaki odgoj","jednaki osjećaji" ne postoje i ne trebaju postojati, samo je važno da svako djete zna da ga mama i tata bezuvjetno vole najviše na svijetu.

A što se tiče grižnje savjesti, ona nikad nije tu bezveze, nastala je iz nekog razloga i nestat će ako se obračunamo s njom.

[a zakaj]

ja mislim da nam ovaj topic svima dobro dodje da se izjadamo i iznesemo ono sto nas muci, ali da ne bismo to trebali ponijeti odavde kao neku zadnju, tmurnu poruku.
Mislim da je ovo o cem pricaju adiomare i vertex kljucno: da treba znati vidjeti ono dobro u onome cime raspolazemo, i da se treba uvijek truditi oko obitelji. Mozda ne treba raditi 'projekt' od djeteta, ali zbog neceg imamo tezak osjecaj u trbuhu, onda moramo razmisliti zbog cega je to, pitati za savjet ako se sami ne znamo snaci i jako se truditi da ne radimo ono sto nam je mozda prirodjeno/nauceno kao prva reakcija. Ja se vec godinama uzasno trudim da prema muzu i djeci ne budem ista kao sto je moja mama bila prema nama djeci i tati. U crnim danima mi se cini da nema nade, i da ce sve otici kvragu, ali na srecu prevladavaju ipak oni dani u kojima mislim da je Emile Zola sve pokopcao krivo, i da se sve moze kad se male ruke sloze.

A sto se tice ove dileme oko jednog djeteta / vise djece... moram reci da otkad imamo dvoje, da je bilo teskih trenutaka i teskih perioda. Ali sto je to kad na drugu stranu vage stavim one svakodnevne scene: kad se zagrle, ljube, kad jedan drugog tjesi nakon udarca, kad se skupa zaigraju... a nama srce raste i raste.

[larmama]

Ja sam jedna od tih koja je starija 10 godina od brata, i u mom slucaju se potvrduje pravilo da sam bila u situaciji da sam vise mama nego sestra.
I lako bi bilo da je to bilo samo fizicka briga, nego je to bilo dovodenje u situacije gdje sam ja trebala pruzati i ostale roditeljske duznosti.
Najgore mi je bilo kad bi napravio nesto sto nije u redu, a mama me je uvijek uvlacila u tu pricu. Naravno da sam ja 10 godina starija bila svjesna da to nije u redu, ali time je on stekao osjecaj da se ponasam kao mama, a ne kao sestra. I jos uvijek mi to zamjera.
Sve one fizicke brige se ne sjeca, nego samo pamti ono sto mu je smetalo.
Otezavajuca okolnost je bila i to sto sam ja bila curica i nezahtjevno dijete, a on decko i zahtjevan. Takvi su nam horoskopi
A starci su radili klasine gresku uspoređujući nas.

[a zakaj]

e, sad moram i ja doprinjeti statistickom proracunu
imam 16 godina mladjeg brata, bila sam jako sretna kad je mama ostala trudna (za razliku od mog starijeg mladjeg brata, kojeg je brinulo sto cemo biti mnogobrojni 'kao cigani', a to bi moglo narusiti njegovu popularnost u drustvu). Ali nisam se bas dala uvuci u taj 'majcinski' film, ignorirala sam ga sve dok nije progovorio, jer su mi male bebe bile totalno nezanimljive. Mama mi i sad zna predbaciti da mu nisam nikad ni pelenu zamijenila. Ja se tog uopce ne sjecam. S druge strane, mladja sestra je bila vrlo brizna i skroz drukcija od mene.

[maria71]

a zakaj a zašto je tvoja mama očekivala da joj ti pomogneš ?

otkud joj to očekivanje ?

ne čini me se pravedno.

[a zakaj]

a zakaj a zašto je tvoja mama očekivala da joj ti pomogneš ?

otkud joj to očekivanje ?

ne čini me se pravedno.

pa ne znam, ja ne sudio o tome tako strogo. Imala je zena 4 djece, stalno odsutnog muza i posla preko glave. U takvoj situaciji se i meni podrazumijeva da djeca moraju pomagati i da se neki poslovi moraju raspodijeliti, sukladno dobi i sposobnostima.
Ono sto se slazem s tobom, je da ne treba na djecu svaljivati odgovornost i brigu. Posao da, psihicko opterecenje ne.

[mahima]

Moja je mama (slučajno) ostala trudna kad smo sister i ja već bile na faksu. Toliko je bila izvan sebe da će biti sramota za obitelj, susjedstvo, da će nas opteretiti itd. da je ubrzo imala spontani pobačaj od nerviranja.
A sestra i ja cijelo smo joj vrijeme govorile da je svako dijete dar, i da je dobro došlo u našu obitelj i da ne postoje velike ili male razlike itd.
Nismo je uspjele uvjeriti (stalno je spominjala da bi trebala biti baka, a ne majka)...

Meni je posve normalno (starija sam sestra) da svako dijete pomaže roditeljima koliko može.
Pa što je loše u tome da djevojka od 14 godina pomogne mami i zamijeni sestri/bratu pelenu, ili zamijeni roditelje da oni mogu otići u kino.
Pa mi smo u tim godinama najnormalnije radile u vrtu (pa i jele smo povrće, zar ne?), čistile kuću i imale podosta zaduženja itd.

[vissnja]

Definitivno posle čitanja ovog topica i ja bih napravila veću razliku među decom (5-6 godina).

Ne postoji garancija za ništa,sve je to ovisno od karaktera djeteta,pa na kraju krajeva i majke i oca.

Slažem se potpuno i to moje razmišljanje o većoj razlici nije novo, samo sam sad nekako sigurnija. Anitin topic o osećajima prema starijem detetu kad je rodila mlađe sam čitala još dok sam bila trudna i nisam to doživela kao tragediju nego kao fazu koja svakako prođe.

Nemojte se opterećivati stvarima na koje ne možete utjecati. Uzmite u ruke ono što imate, s tim možete jako puno.

vissnja, i ja sam imala taj osjecaj s MM-om, a imam i sad

Sad mi je lakše kad znam da nisam jedina.

[Zorana]

Citam vas, ali ne stignem napisati nista kako treba. A zakaj, slazem se da ne bi trebali odavde sa sobom ponijeti bilo kakvu tmurnu poruku.
Kad sam ja imala samo jedno dijete, kroz niti jednu od ovakvih kriza nisam prosla. Sada nakon treceg sam stvarno pronasla mir u dusi. S cetvrtim bi valjda dospjela u nirvanu.
Ono sto sam htjela reci je da je meni ovo iskustvo, bez obzira koliko bilo bolno ustvari jako puno pomoglo. Nakon odlaska iz roditeljske kuce, niti jedna stvar mene osobno nije toliko transformirala i pomogla mi da shvatim tko sam ustvari ja kao ova kriza koju sam prosla (i dijelom jos prolazim) nakon Jaseninog rodjenja.
I mislim da je nas odgovor na ovakve situacije ustvari reakcija koju svatko od nas prozivi ovisno o onome sto je prozivljavao kao dijete, ovisno o onome u kakvom se momentalno stanju svijesti nalazi itd. A prolazak kroz sve ove krize nam moze samo pomoci da postanemo bolji u kompletniji, u onom svijetu koji smo sami sebi stvorili.
Ne kaze se bezveze da nam nasa djeca mogu biti i najveci ucitelji, ako im to dopustimo.

[Riana]

čini mi se da se rasprava okrenula od one prvotne Zoranine 'dileme', na najpoželjnjiu razliku između djece.

kaj da velim, život nosi promjene, one se stalno događaju. prvo dijete ima prednost stalne pažnje mame, ali je samo, drugo, dijete ima brata sestru, a manje te pažnje itd. kako hendlati sve to, to valjda svakim danom treba iznova učiti, prilagođavati. jako se truditi. voljeti djecu. provoditi vrijeme s njima zajedno i sa svakim posebno.
mene sve to tek još očekuje. s jedne strane kako sam već rekla žalim za tim odnosom 1/1, a opet se jako veselim novom djetetu i svemu što ono donosi.
cijeli život se prilagođavamo nečemu ili nekome. u roditeljskom domu, kroz tinejđerstvo, partneru, djetetu, novom djetetu, pa novom djetetu , uz još mnogo drugih predviđenih, nepredviđenih, lijepih, ružnih, veselih, tužnih željenih, neželjenih stvari
sve je to dio života.
uspjeti (više ili manje) umjeće je življenja