U kazalištu za sv. nikolu. Naš objekt vrtića za mame i tate. Ono što je meni bed kad sjedim i slušam je to da kad gledam onu dječicu koja su kao anđeli, veseli, a zbunjeni i pjevaju pjesmice o Nikoli i Isusu, jedva, ali jedva se suzdržavam da ne zaplačem.
Pitam se zašto mi je tako teško kad ih slušam. Neznam jel to sreća, pa su i suze radosnice? Znam samo da mi se u grlu stisne...

Ima vas još? :/