Da, žene/muškarci se mogu ponijeti ovako ili onako.
Ženama može postati teško odjednom se naići u ulozi majke. Besane noći, mnoštvo pitanja, (ne)znanje oko rješavanja istih...
Muškarci se mogu osjećati kao 3. kotač, ne znati kako pomoći, željeti nešto što ne mogu instant dobiti...

Ali, dvoje ljudi, koji su u tome skupa, znat će tome stati na kraj. Neki uz više buke, neki uz manje ili ni trunke.

I kad se ostavlja, bilo to M ili Ž, ostavlja se zbog nečega. Možda je to razlog kojeg nismo htjeli vidjeti, možda je to strah, možda je osjećaj bespomoćnosti, možda je to osjećaj koji nas je dugo vrijeme pratio ali nismo htjeli priznati njegovu pristnost.

Dvoje ljudi kad se upušta u vezu, upušta u doživotnu pustolovinu s djetetom, moraju se znati, moraju znati samog sebe.

Ali, često brzamo, često se prepuštamo onom osjećaju od samog početka. Često negiramo vlastite i tuđe mane nadajući se da će jenuti, nestati.

No, isto tako često postoje oni koji su ušli u zajedništvo sa čistim papirima. Oni koji su se usuglasili oko vlastitih želja i mogućnosti. Oni koji su stavljali ljubav i zajednništvo ispred svega. Oni koji su si međusobno obećali truditi oko NJIH, njihove budućnosti, budućeg ili sadašnjeg djeteta.

Ali, nekad, nešto nekoga odvuče sa strane. Bila to druga osoba, financije, zbunjenost, strah, neprihvaćanje...

I nakon toga, jedina stvar koju osoba može napraviti je živjeti dalje, truditi se za nastavak života. Svakako da je teže kad moraš mijenjati čitavu sliku, kad moraš pokušati zaboraviti na ono što ste nekad dijelili.
Nije ovo stvar između muškaraca i žena, bitka tko je bolji a tko je gori.
Jednostavno bitka čovjeka da ide dalje, pruži svoj djeci ono najbolje, pa čak i ako to podrazumijeva pražnjenje kroz mnoštvo negativnih riječi o svom partneru. Jer, na kraju dana, želiš osjetiti da si nešto postigao, da si neko dobro napravio. Pa čak i ako si se morao isprazniti na nekom topicu i reći da je on/a gad jer je otišla/o.