BAš tako se osjećam - kao promašen slučaj.
Pucam po šavovima.

G. je 80 % komunikacije sveo na "ma marš tamo/pusti/neću/nemoj" uz grebanje, ujedanje i udaranje
+ bacanje po podu, bacanje stvari, svega što u pod ruku dođe.
Osjećam se kao da sam totalno ofalila negdje, nešto važno sam previdila i sad mi se razbija o glavu.
I da, osjećam se kao loša majka, bolje reći nikakva.

Da ne kažem to što mi je G. bolestan od početka septembra svako malo,
jučer kad smo bili na pregledu spomenem doktorici da od kad je prešao u drugu grupu u vrtiću
da je stalno bolestan što me tjera da počnem misliti da su i tete tu nešto krive,
i tu me žena šokira:
ne samo da je potvrdila da jesmo svako malo bolesni nego i da smo
"samo u oktobru bili 5 puta" :shock:

I ja sam svako malo loše.
Ciklus mi se od poroda poremetio,
non stop sam visila na papa i ostalim pregledima dok mi se nije OGADILO,
sad sa svim nalazima kasnim oko godinu dana,
sa hem. svakodnevno imam problema od G. prvog rođendana naovamo.

Sve sam konce ispustila iz ruku. I osjećam se strašno krivom za sve.
Da sam bolje znala ne bi mi dijete na svaku odgovaralo sa "bježi tamo", "marš" i slično,
ne bi mi brak bio pred rastavom,
ne bi bili stalno bolesni,
ne bi mi kuća/auto/ormar/frizura izgledali ko da nas je uragan pregazio.

Osjećam se starom i umorna sam od svega i dosta mi je svega i preko glave