sinoć sam se prvi put suočila s nečim s čim se zbilja ne znam nositi. sve smo do sada nekako progurali, i vegetarijanstvo i slatkiše i smokije... platnene, marame i ostalo... sve što nas svrstava u kategoriju "čudni". ako nigdje drugdje, onda u našem selu.

sinoć stižu noine dvije sestrične i nose poklone za sv.nikolu.
noa je dobio mitraljez.
zbunjeno gleda, što sad s tim.
starija sestrična, (7 godina) ga otpakira, pokaže mu kako radi i pruži mu ga s riječima: evo, sad me ubij.
on i dalje zbunjeno gleda.
ona mu uzima iz ruku i puca u njega - sad si mrtav.

nisam znala kako reagirati, nisam htjela raditi nikakve scene, navečer smo maknuli mitraljez, nije ga jutros tražio.

ne mogu ih držati pod staklenim zvonom, ali ovo mi je zbilja bilo prestrašno. niti ona sa svojih 7 godina to sve ne razumije, kamoli on s 2! znam, bit će još puno toga, ali ovo je bio prvi put da sam se osjetila baš ... bez teksta.

kako se nosite s tim? šta reći na sve to? ili smo zbilja mi čudni?