Što svojim roditeljima zamjerate u vašem odgoju?

[sandra123]

Ako ima sličan topic možete prebacit-nisam gledala pretražnik!
Evo sve je u naslovu!Ja svojima osobno zamjeram što su većinu vremena provodili ili na poslu ili u uređivanju kuće ili vrta!Nikad nisu s nama pričali onako duugo i ponaosob kao što ja sad radim sa svojom djecom.Uvijek se sve svodilo na NE i naMORAŠ!Čini mi se da dosta toga i sad stvara nervozu u meni iako i sama već imam veliku djecu!Potpuno su mi uništili samopouzdanje-uvijek je bilo ti to nemožeš,ti si smotana i sl. U biti radili su upravo sve suprotno onome što ja sad sa svojom djecom činim i sad kad se osvrnem unatrag-voljela bih da sam bila ratobornija i manje podložna njihovim torturama! Nisu nas tukli ni zlostavljali ali zar nije i nedostatak IKAKVE komunikacije jedan vid toga!JEST!Kako je kod vas?Dali je to ostavilo traga na vama?

[petra]

ja im ne zamjeram baš ništa, nego sam im skroz zahvalna.
iako su puno radili - sretna sam što su bili ispunjeni u svom poslu i što im sestra i ja nismo nikad predstavljali teret nego isključivo sreću. Sretna sam što smo uvijek o svemu raspravljali - što su mi dali stvarni osjećaj obitelji i to unatoč našim diplomatskim seljakanjima.
Sretna sam što su onda bili mladi - te što su mladi i danas pa su s unucima netipični baka i nono.
Sretna sam što su mi dali model odgoja kakav želim prenijeti na svoju djecu. Kojeg ja dalje dorađujem.
Sretna sam što su mi i dan danas potpora u životu ...
i zato mama i ćaće i ovdje jedno veliko hvala, za jučer, za danas i za sutra

[@n@]

Ja svojima isto ne zamjeram ništa. Koliko god im odgoj bio manjkav i rekli bismo - jako loš, ipak vjerujem da su radili najbolje što su znali i mogli u datim uvjetima.
Pogotovo moj jadni, samohrani otac.

Zahvalna sam im na svemu, i na dobrome, ali posebice na pogreškama iz kojih sam ja izvukla većinu pouka.

[Lady A]

Ništa! Super su roditelji! Mi isto nismo pričali sve u detalje, ali zahvaljujući njihovom odgoju uvijek sam bila samostalna pa sam i odgovore na neka svoja pitanja pronalazila sama, što mislim da isto nije loše. No, nije mi nedostajalo njihove pažnje...

[kloklo]

Viđala sam roditelje 4 puta godišnje prvih 10-ak godina...jel trebam pisati dalje

[@n@]

Viđala sam roditelje 4 puta godišnje prvih 10-ak godina...jel trebam pisati dalje

Znam neke koji bi rekli: "UUuuu, blago tebiiii!"

[kloklo]

[Matko]

Htjela sam napisati da im zamjeram sto su se rastali.Mamu skoro i ne poznajem ,a otac vec 10 g.ne prica sa mnom.
Ali nemogu im nista zamjeriti,niti razvod,ni udaljenost ,niti šutnju.
Osjecam se prekrasno i imam svoju obitelj,mogu im biti zahvlna jer tko zna kakva bih bila da sam ih imala.
Hvala Bogu Svemogućem.

[Maslačkica]

što im sestra i ja nismo nikad predstavljali teret nego isključivo sreću.

Jao, gdje bih počela?
Ja sam osjećala da smo teret, iako bi nas ubjeđivala drugačije. Mama i tata su se rastali, a mama nas je obasipala stvarima i u biti sam se tačno prepoznala u Juulsovom dijelu kada priča o takvom odgoju tipičnom za tranzicijske zemlje.
Radila je iz ljubavi, ali ja nemam samopouzdanja i dan danas nisam samostalna. Iako je prividno ostavljala meni da odlučujem o svemu, tako je i kroz komentare davala do znanja da bi bilo puno bolje ispalo da je bilo po njenom. Sada kada razmislim, mislim da ništa samostalno ne znam uraditi.
Imam 3 rođaka (mame su nam sestre - 3 sestre ukupno) gdje sada kada pričamo o našim odgojima i mama skontali smo da su nam mame jako dominantne, muški u familiji su niko i ništa (muževi), borci, ali su isto tako jako posesivne i ne daju nam da dišemo.
Ne znam kako bih objasnila svoje roditelje i njihov odgoj... stvarno ne znam... samo se nadam da ću ja drugačije, ali to jako često odvede u drugu krajnost...

[Pliska]

Ako krenem pisati, napisala bi roman

Moram biti iskrena i priznati da sam i zahvalna na mnogočemu, ali... nisu mi uzor u odgoju svoje djece.

[vissnja]

Zameram..... pa to što su zakazali kad sam bila u pubertetu. Mislim da su do početka škole njihovne odgojne metode bile čisto OK, dojena sam, nošena, odgovarali su na moje potrebe, provodili vreme sa mnom, posvećivali mi se, zaista imam samo lepe uspomene, uvek su i mama i tata osmišljavali neke kreativne stvari za nas troje. Ali sa školom su stvari počele da štekaju (nisu u nižim razredima jer sam bila super đak ali baš su me forsirali oko škole) dok je na drugim poljima sve i dalje bilo OK. A onda je došao pubertet i nekako kao da ih je tada izdalo strpljenje, imam tako neki utisak da im se nije dalo više da razmišljaju, da im je ponestalo kreativnih ideja i entuzijazma.... Tad sam dobila i prve batine (sa 12 godina) i to zbog loše ocene
A najviše im zameram što su prestali da rade na sebi i od vrlo aktivnih ljudi (knjige, pozorišta, izložbe, prijatelj) postali baba i deda koji bulje u TV.

[Roza]

ako sam im nešto i zamjerala (to je bilo u pubertetu,aaaah), sad kad sam i sama mama sam prestala. mislim da za takve ocjene treba vremenski odmak a treba pogledati i okolnosti. uvijek sve promatramo iz naše perspektive, a perspektiva roditelja je često drugačija. ja sam svojim neizmjerno zahvalna što su stvorili baš - mene. a ja mogu i sama popraviti/unaprijediti neke stvari kod sebe.

i držim se one stare:
"s 15 godina sam mislio da je moj otac potpuni idiot. sa 30 sam se čudio koliko je stari napredovao"

[Maslačkica]

odgovarali su na moje potrebe, provodili vreme sa mnom, posvećivali mi se, zaista imam samo lepe uspomene, uvek su i mama i tata osmišljavali neke kreativne stvari za nas troje.

Ovo je što meni fali....moji se nisu bavili samnom. To je meni falilo. Bila sam tužna i osamljena... Uspomene iz djetinjstva pamtim samo neke scene i to većinom gdje sam se osjećala ružnom, poniženom ili nešto... nije mami to bila namjera, ali me nesvjesno puno emocionalno ucjenjivala i tamo sam surađivala i bila dobra....do pubereta.... onda je vidjela svog boga!

Gledam slike iz djetinjstva, na rijetko kojoj mi se vidi sreća na licu... većinom sam udaljena, u svom svijetu - da je taj svijet bila neka moja kreacija ili nešto...neeee...ja sam bila bez mašte...

[maria71]

permisivan i preliberalan odgoj

to mi je smetalo i to jako

[Maslačkica]

permisivan i preliberalan odgoj

to mi je smetalo i to jako

I ovo sam imala.... kominacija za umrijet!

[maria71]

zato ja sad tako ne odgajam svoje dijete

[Maslačkica]

zato ja sad tako ne odgajam svoje dijete

Ja sam to imala ovako - evo današnja situacija:
Mama: "Ja sam tebi sve dozvoljavala i ispunjavala sve želje, pa sam te poslala u Ameriku, jer si mi stalno trubila o njoj"

E sada... ja sam tada imala 16 godina kada sam otišla... završila 1 razred tamo i vratila se, jer mi se nije svidjelo. Bila sam izgubljena...
Ono što Juuls opisuje, dijete svašta traži, ali ne zna šta mu treba... ne kažem da treba biti k'o tuč pa ne slušati dijete i "ZNATI" šta mu treba, nego ga upoznati i slušati...

[tanja_b]

Puštali su me da sama odlučujem o nekim bitnim stvarima u svom životu i na tome sam im zahvalna
A zamjerke... nađe ih se, ali mislim da su manje bitne u cijeloj priči. I meni će moje dijete sigurno imati što zamjeriti.

[luce23]

puno toga zamjeram i na puno toga sam zahvalna. Materijalno su mi omogućili dosta toga , radili, kuhali spremali, odvozili dovozili, savjetovali, bili strpljivi itd i na tome im hvala no__ verbalno nisu izražavali ljubav čak i kad bi to komentirala dobijala sam odgovore " to se podrazmijeva". zagrljaji- totalna nepoznanica, razgovori- isključivo površni, previše kritike a premalo pohvale ( uvijek su tuđa djeca bila bolja)...ima još toga puno puno što naravno ja sada kao majka i kao "zrela" osoba liječim i naravno primjenjujem dobre stvari i metode mojih roditelja

[lucky day]

Puštali su me da sama odlučujem o nekim bitnim stvarima u svom životu i na tome sam im zahvalna
A zamjerke... nađe ih se, ali mislim da su manje bitne u cijeloj priči. I meni će moje dijete sigurno imati što zamjeriti.

isto...

s tim da sam ja iz jednoroditeljske obitelji...

tati zamjeram sto se ponasao kao slabic - ali kad uzmem u obzir njegovo djetinjstvo - ni ne cudim se - pa mu odmah i manje zamjeram...

[MGrubi]

oprostila sam joj:
-šibu
-nepovjerenje koje traje i dalje
-expres osudu
-trpanje u kalupe
-loš odnos prema hrani
-fobiju od poroda (uvijek je dobila drip+epiz.)
-fobiju od "šta će susjedi reči"

zahvalna za sve ostalo
komunikacija je na nužnoj razini, ona ne zna tko sam ja

[sladjanaf]

oprostila sam joj:

-fobiju od poroda (uvijek je dobila drip+epiz.)

ozbiljno, ovo si OPROSTILA svojoj majci?

[mama courage]

oprostila sam joj:

-fobiju od poroda (uvijek je dobila drip+epiz.)

ozbiljno, ovo si OPROSTILA svojoj majci?

ne kužim ni ja, prvo koliko je puta ta žena rodila... drugo... ne kužim... :?

[Ancica]

Što svojim roditeljima zamjerate u vašem odgoju?

Nista.

[ronin]

Ma mislim da je MGrubi htjela reći kako je od mame dobila fobiju od poroda,jer je eto ona svaki put dobila drip i epi pa to naravno čeka i kćer...

[luce23]

oprostila sam joj:
-šibu
-nepovjerenje koje traje i dalje
-expres osudu
-trpanje u kalupe
-loš odnos prema hrani
-fobiju od poroda (uvijek je dobila drip+epiz.)
-fobiju od "šta će susjedi reči"

zahvalna za sve ostalo
komunikacija je na nužnoj razini, ona ne zna tko sam ja

ovo je također dosta slično mojima

[Zorana]

Nezgodna tema :/
Zamjeram puno toga. Tati zamjeram udaranje i svo ostalo psihofizicko maltretiranje u svrhu odgajanja. (siba, remen, klecanje sklopljenih ruku, emocionalne ucjene itd.) Zamjeram mu to sto se jako cesto ponasao po principu "ima slike nema tona". Uvijek smo dolazili doma iz skole strepeci kako ce on biti raspolozen. Znao je danima biti smrknut, nitko nema pojma zasto. Onda pukne, dere se, padne i pokoji udarac, prigovara stvari koje su se desile prije "sto godina" itd.
On je odrastao u specificnoj situaciji, bez roditelja, sam se morao za sve boriti itd. I valjda je usput pokupio sve te negativne metode prezivljavanja i manipuliranja drugima u svrhu opstanka. To mu pripisujem kao pod olakotne okolnosti, ali ipak zamjeram i to dosta.
Mami zamjeram to sto se nikad nije potrudila biti ono sto jeste. Jednostavno se slepala uz tatu. Kad je on ljut, ona je ljuta, kad je on ok i ona je. Ja ustvari ni ne znam tko je ona. Kao sto ni oni danas ne znaju tko sam ja. Znaju sto su htjeli da ja budem, a ja to nisam postala. I to je to. Imamo jako uljudan i korektan odnos. Ali i jako, jako povrsan. Uvijek se mora paziti da se ne ide puno ispod povrsine da ne bi izbio brodolom. I tako....

[Zorana]

Kako sam samo zaboravila...zamjeram to sto su uvijek pravili razliku izmedju muske i zenske djece. Iako se oni danas zaklinju da to nije istina. Bilo je jako puno onih situacija; meni i sestri se kupi nesto zajednicko, bratu sve posebno plus sto se za njega dosta toga krilo. (igracke, slatkisi itd.)
Onda one klasicne situacije: ja i sestra zakasnimo doma, slijedi dernjava i ostalo, brat zakasni doma, ceka ga se sa smjeskom i zagrljajem, uz ono klasnicno: Di si mi siiiiine!!!!

[Ivana B-G]

najvise im zamjeram to, da nikad nisu znali pokazati da nas (moju sestru i mene) vole, barem ne onoliko koliko smo mi to trebali i zeljeli

[larmama]

nista im ne zamjeram, takvi su kakvi jesu, a tata jednostavno nije osoba koja je trebala imati djecu

[mali karlo]

najvise im zamjeram to, da nikad nisu znali pokazati da nas (moju sestru i mene) vole, barem ne onoliko koliko smo mi to trebali i zeljeli

To i ja mojim roditeljima zamjeram, nikad mi nisu rekli "volim te". Nije da to nisu pokazivali s vremena na vrijeme ali bilo bi ljepše da sam ponekad to i čula. I tati zamjeram (i ne znam hoću li mu to ikad oprostit) što nije bio uz mene kad sam ostala trudna, optuživao me , rekao da će me se odreći, mjesecima nismo razgovarali. To mi je bilo nešto najteže u životu, evo i sad . Sad smo u ok odnosima ali tada mi je bio jako potreban

[@n@]

Zaboravila sam reći da nekako imam osjećaj da dokle god mi ne oprostimo našim roditeljima ili, kako bih rekla, prestanemo zamjerati - nećemo biti slobodni... od prošlosti, od loših vibri, od razmišljanja o nečemu što nam psihički 'šteti', uznemirava nas.

Ja zaista vjerujem da svi ljudi rade kako najbolje znaju; svi ljudi čije su namjere dobre...
Da, činjenica jest da su se mnogi roditelji trebali samo malo, malecko, potruditi, i sve bi bilo savršeno. Ali eto, radili su kako su najbolje znali i mogli. I to je to.
Nije to isprika, ni ne treba biti...

[MGrubi]

oprostila sam joj:

-fobiju od poroda (uvijek je dobila drip+epiz.)

ozbiljno, ovo si OPROSTILA svojoj majci?

ne kužim ni ja, prvo koliko je puta ta žena rodila... drugo... ne kužim... :?

zbog groznog poroda kroz koji je ona prošla (inducirani) , ulila mi je takav strah od samog poroda (nije kriva, nije znala da to nije prirodan porod i da može drukčije) svojim pričama , da sam ja smatrala porod najgorim mogućim događajem u ičijem životu, i bila sam pristaša CR-a, epiduralne ...
srečom postoji Roda, i Vž rodilište

oprostila sam joj prenošenje tog straha radi spriječavanja ranog ulaska u seksualni život
ne moram niti napomenuti da je taj strah postao kočnica ...

[mikka]

ja ne mogu da ne zamjeram iako pretpostavljam da su radili u najboljoj namjeri.

tata kao zoranin, samo sto nije uspio dobiti toliko zeljenog sina. znaci zene-manje vrijedna bica. kao, sta je-tu je. preambiciozan, i uvijek je mislio da zna bolje od nas sta/kada/kako hocemo. plus sto nas je tukao. jako. koznim remenom. relativno cesto (kad god ne bi bilo po njegovom).

mama-puna ljubavi ali prepasivna. nije se nikad usprotivila silnim batinama i psihickim maltrtiranjima.

najgore mi je sto on i danas svima tvrdi kako je on "idealan, savrsen otac. ja sam ih uvijek odgajao kao osobe" (yeah, right ).

povremeno vidim tu njegovu notu "sve mora biti kako ja hocu" u odnosu s mojim sinom, onda se totalno raspizidim i posvadimo se, naravno, on ne zna "koji je meni, pa nije on tako mislio kako ja kazem".

[njumi]

Ništa osim jednog. Al to sam sama naučila tijekom života (kao i brat) tako da ni to ne zamjeram.
A to jedno je da nas nisu nikad (na)učili da se obranimo od svijeta. Svi su dobri, nemoj nikome vraćati, pusti, okreni drugi obraz......
Kako rekoh, to te ionako nauči život.

Obožavam svoje roditelje

[Anita-AZ]

Vječita situacija ljudskog napredka i promjene percepcije u skladu s istim moj bi odgovor učinile iz godine u godinu drugačijim.

Što sam starija, ne da zamjeram manje njima, nego ne zamjeram ništa nikome. Volim sve više i sve više sam zahvalna i na puno manjim komadićima koje primam nego ranije.

Da, smetala mi je strogoća moga tate.... mamina opterećenost tuđim mišljenjima i nedovoljna borba protiv njegove strogoće... nemogućnost da izrazim emocije bez da cijela frka nastane.... radi toga je bilo teško. Ali to su ONI! Da im zamjeram za to što su takvi kakvi su? Ne mogu. Ne sad. Ne više. S vremenom čovjek postane premudar da drugima zamjera njihove osobine.
Ja ih volim. I ponosna sam na sebe, njih i našu ljubav jer dugo je između nas bio zid i nije ga bilo lako srušiti i ponovno sagraditi nešto novo, zdravo i odraslo.

Oni su bili pod ogromnim pritiskom, bez ičije pomoći i sumnjam da bi u istim uvjetima i sama bila bolji roditelj od njih. A kad pogledam što su oni doživljavali od svojih roditelja, mogu samo ponoviti da je njihov skok i postotak u napredku roditeljstva prilično visok i ako sam ja napredniji roditelj za 32% od njih, oni su bar za 76% od svojih.... što je puno. 8)
A kako su samo dopustili da im njihovi unuci učine pravu transformaciju ličnosti? Po tome znam koliko je njihovo srce veliko i zato ih volim još više. Osjećam ih kao dio sebe... i imam s njima odnos kao i sa najboljim prijateljima..., ne moramo se u svemu slagati da bismo se voljeli.... mogu mi ići na živce ili ja njima u nekim određenim fazama... ali to opet sjedne na svoje, najčešće uz dozu učenja i mudrosti koju sam ja (ili su oni) popila(i) prije tog "sjedanja".

[Deaedi]

Ništa im ne zamjeram. Odgajali su nas kako su najbolje znali i mogli. Nazalost, uglavnom su se borili za golu egzistenciju i otkidali od sebe da daju djeci. Zahvalna sam im radi toga. Takodjer, jer su nam bili autoritet primjerom, a ne nekim metodama "po guzi" i sl. A po tome su bili stvarno rijetki.

[jazz]

Jer su stajali na stranu druge djece, i polazili od pretpostavke da sam ja uvijek kriva. Kad sam doživjela grozno iskustvo nisu me zaštitili.

Mislim da su postupili kako su i sami bili odgajani. Nadam se da neću tako nastaviti.

[leonisa]

ne zamjeram nista. ne slazem se sa nekim stvarima, nadam se da cu ja u takvim situacijama postupiti potpuno drugacije, ali uopce im nista ne zamjeram. da pace, s obzirom na tadasnji (njihov) odgoj, drustvo i vrijeme u koje sam odrastala (naravno, i moj (neukrotivi, tvrdoglavi, avanturisticki, zivahni, inatljivi....) karakter ) sretna sam sto su "samo" taj put izabrali. mogli su puno strmoglaviji

[ninaXY]

Zamjeram im puno, i ne znam se nositi s time
Što više prolazim sa svojom djecom, i što više čitam o odgoju, sve mi češće isplivaju neke tužne scene iz našeg zajedničkog života. I zbog toga prečesto planem, s tatom pogotovo ne mogu normalno razgovarati. Pročitala sam i knjigu "Otrovni roditelji", ali opet ništa nisam poduzela.
Zapravo, niti oni poznaju mene, a niti ja njih (i vidim da nisam jedina). Žalosno je kad ti se odnos s djecom svede na to na što se sveo naš odnos

[Luna Rocco]

Apsolutno ništa. Divni su roditelji, imamo izvrstan odnos koji ne viđam baš kod puno ljudi i jako sam sretna zbog toga.

Radim li što drugačije nego oni? Naravno. Puno toga. Ali to ne znači da su oni radili loše. Ima stvari koje me dosta opterećuju i koje su utjecale na mene (npr. majčina prevelika briga), ali ne mogu zamjerati nešto što je njihov sastavni dio. Da nisu bili takvi, to ne bi bili oni. Zato je sve savršeno baš tako kako jest.

[ronin]

ja svojim roditeljima ne zamjeram ništa,divni su roditelji,brižni,sućutni,uvijek su me podržavali,koju sam god odluku u životu donijela,bili su uz mene stoposto

naravno da ja neke stvari radim drugačije,no uzimam u obzir da su oni bili vrlo,vrlo mladi roditelji
kad me rodila,mama je imala 17 a tata 21 godinu
prvih deset godina života rasla sam u kući gdje sam živjela sa roditeljima i djedom i bakom,i to mi je razdoblje u pamćenju ostalo kao najljepši dio djetinjstva,meni i sestri su davali toliko ljubavi koliko se uopće može dati

i još nešto,sad kad gledam kakvi su predivni baka i djed mojim sinovima...mislim da ih najbolje opisuje ona skraćenica AP

[lucij@]

Baš ništa. Voljela bi biti takav odgojitelj kakvi su bili moji roditelji . Jedino mama nekad kaže da joj je žao što nije manje čistila i pospremala, a više bila s nama i tatom. Zato ja ne pospremam .

[sanjas33]

zamjeram nedostatak samopouzdanja, koji nisam razvila u djetinjstvu. Nikad nista nije dovoljno dobrok, uvijek sto puta preispitam svoje odluke....
Uglavnom pozitivne slike o sebi mi fali

[ivana b]

Zamjeram im šibu - često sam znala dobiti dugu lozu sa balkona od starog samo zato što sam imala svoje mišljenje (po njihovom zapravo sam bila bezobrazna). Mama je bila blaža ali prilično tradicionalna;zapravo, bez neke jasne odgojne metode.Jednom je slomila varnjaču (drvenu kuhaču) o moju nesretnu guzu..sad mi je smiješno.
Mlađi brat i sestra su super prošli, nisu dobili ni 5% batina koje sam ja skupila..ipak je starce malo i vrijeme istesalo iako još uvijek robuju predrasudama

[betty boop]

svašta im zamjeram ali obzirom na to da sam u ovom svom kratkom roditeljskom stažu spoznala kako je roditeljstvo teško i kompicirano neću izreći nikakve zamjerke jer se bojim da će mi se to obiti od glavu

[lailah]

Oca sam rijetko viđala jer je stalno bio na moru tako da ga praktički ni ne poznajem. Majka zaposlena, sama s dvoje djece...nije joj bila laka. Zamjeram jedino to što nije imala vremena za mene/nas, nikad se nije igrala sa mnom, nikad nismo vodili nikakve ozbiljne razgovore... Sve se svodi na to da su mi otac i brat (8.g. stariji) nepoznanice u mom životu a majka...nemamo nikakav osobit odnos što me užasno smeta i boli .

[salen]

Mogla bih im zamjeriti dosta toga, ali neću.
Ni ja nisam roditelj kakav sam mislila da ću biti...
što ne znači da sam se prestala truditi

[Dodirko]

Rečenica i držanje toga:

"9 djeca u krevet!".. Bez obzira što je sestra od mene 6,5 godina mlađa.

Tek pred kraj srednje škole su me puštali vikenodm van i to do 12.

Zato sam ja kada sam otišla na fakultet sve nadoknadila...

[Smajlić]

zamjeram što me nisu podržavali koliko su trebali, što su mi potpuno srozali samopouzdanje stalno me uspoređujućui sa sestrom koja je uvijek bila bolja, uspješnija....zamjeram im što u najtežim trdnucima nisu bili uz mene (kad nisam uspjela upisati faks), već su me maltretirali da nisma dovoljno učila, trudila se.... Zamjeram mami što se uvijek ponašala ko najveća žrtva, stalno je to govorila koliko se ona žrtvovala za nas (još i danas). Nismo bile gladne, školovali su nas, imale smo čistu odjeću, ali neki osjećaj sigurnosti kod njih nikad nisam osjećala...zato to sve sad imam kod svog mm-a i u svojoj prekrasnoj obitelji koju sam si sama stvorila i za koju se s puno ljubavi "žrtvujem".