Evo i mene da se javim iz Osijeka i to nakon nemilog iskustva u KBO.
Da mi je netko to pričao, ne bi mi dugo trebalo da kažem da pretjeruje jer sam dvoje djece rodila i sve je bilo relativno OK. Relativno znači da bi neke stvari ipak dala na ispravak, ali zbog tih negativnosti ne bi dizala posebnu buku jer se mogu zaboraviti i oprostiti jer je u konačnici sve u redu.
Dakle, treće djete trudnoća pod kontrolom radi tlaka, zadnji tjedan prije poroda sam bila u bolnici...
... 1.05 dižem se i odlazim na WC, već tri dana imam trudove uzrokovane gelom, ali nikakve druge reakcije, liježem u krevet i osjetim kako mi odlazi plodna voda, sretno se nasmijem jer ću uskoro upoznati mog malog sinčića ...ležim još 4-5 minuta i obavljam vježbe koncentracije kako bi nam olakšala ove zadnje trenutke ... dižem se i zgranuta vidim da to nije plodna voda nego krv ... zovem sestru (na drugom katu) i odvodi me na pregled, zove dr. Petrovića koji me zaista brižno pregleda, utješi ... odnos s pacijentom za svaku pohvalu ... kažemi da će sve biti u redu i da se takve stvari događaju, da je beba dobro i da sad idem u rađaonu otvorena jedan prst. Iako me pregledao i CTG-om imala sam trudove, ali ih CTG nije prikazivao kao da sad još malo pa trebam roditi.
I tako mene sestra odvede u rađaonu, odavala mi je dojam da sam joj zaista bitna i draga i vjerovala sam joj da će sve biti ... kako treba.
Kad me je ostavila u rađaoni vidjela sam joj pogled ... učinio mi se čudan, ali imat ću priliku saznati i zašto ...

Preuzela me lijepa plavuša, malo mi se osorno obračala, ali sam mislila da je to zbog toga što se žuri jer je u rađaonici bila još jedna žena, pa vjerovatno da se o njoj mora brinuti... mislila sam da je to sasvim u redu jer je onoj ženi puno potrebnija nego meni. A onda je došao mladi doktor s rukama u džepovima i počeo mi postavljati pitanja s takvim tonom da bi mu bolje pasao posao carinika ili poreznika. U glasu osječam podcjenjivanje i rutinu tako da sam se zaista osječala neugodno i krivo, zašto sam uopće ovdje, onda dolazi neki stariji doktor i on mi postavlja ista pitanja, ali naravno na ljudski način i pristup, tako da opet postajem mirnija.
Trudovi me hvataju ... jedan je izdržljiv, a jedan opet neizdržljiv, počinjem kukati uz dahtanje ... uliječe plavuša i izderava se na mene, kako hoću ubit djete, da se prestanem prenemagati i to sve s pogledom pri kojem se smrzavam. I opet mir ... jer je trud bio izdrživ , a onda opet onaj bolni, pa ponovo uliječe blajhana (sad joj više neću tepati), sa hrpom uvreda, a za njom doktorčić, također sa nimalo lijepim objašnjavanjem kako ću ubiti dijete zbog mog ponašanja. Izlazi doktorčić i okrećem se blajhanoj i pitam je s čim sam zaslužila da mi se obrača na tako osoran način da mi kaže, ako sam negdje ja pogriješila da to ispravim, ali bolove nisam u stanju kontrolirati.

Ajme, ja i moja jezičina, kad je blajhana sasula paljbu na mene, kako ona to u svojoj karijeri nije doživjela da joj tako nešto netko kaže, kako ona meni pomaže, a ja tako njoj ...

Sve u svemu, ja kažem oprostite, nisam s tim mislila ništa loše , samo mi je žao jer se ne osječam ugodno kad mi netko govori da želim ubit svoje djete i tu je zamro sav dijalog u rađaonici.
Poslije par minuta je došla i zbombala mi neku inekciju bez ijedne riječi.

Trudovi su postajali sve žešći i žešći više nije bilo onih koje sam mogla samo predahtati nisu bili ritmični, ali onda sam donjela odluku (pošto sam cijelo vrijeme bila sama) idem roditi, dovem doktora, dolazi i pita me što sad hoću, molim ga da me pregleda, pita me koliko često su trudovi, slažem da su svaku minutu, polegnu me na leđa i u slijedećem trudu rodim, bez pucanja, bez ikakvih problema. Jutro 4.25 .

Porađa me blajhana i uzima Hrvoja i iskezi mi se u lice i kaže da beba ne plače i da je to zbog mene, taj komentar je neljudski totalno. Ne brinem se zbog sina ( jer sam mu čula glasić) jer mi ni dvojica starijih nisu plakali nego samo pustili glasić.

Počinjem se tresti, tresem se od hladnoće, tako da se maltene dižem sa stola, stavljaju sina na mene,a ja sam u strahu da neću izgubiti svijest i da mi moja sinčina neće ispasti, nakon 4-5 min zamolim sestru (neku drugu) da ga uzme i zamračuje mi se pred očima, ali se nisam onesvjestila... nego sam samo bila u nekoj magli ..

Dolazi pedijatar i kaže mi da imam savršenog sinčića ...

Poslije sat vremena odvoze me na treći kat i napokon se osječam sigurna i zaštićena, moj sinčina i ja .

Kasnije saznajem od sestara i ostalog osoblja da se sestra zove Sanja, da joj je dečko sin glavne sestre u KBO. Svi me mole da ne reagiram, bar dok sam u bolnici da ne bi bilo nekih problema ...

Kad sam dobila knjižicu djeteta, novo iznenađenje ... NESURADNJA MAJKE NA PORODU! u potpisu Dimitrije Milojković dr.med.

Da li razmišljam o tužbi ... nisam toliko naivna da mislim kako bi to sve prošlo lagano ..., pa žene budu silovane i nakon te sudske torture uz dobivenu presudu osječaju se još silovanije, ali ovaj put i u mozak.

A to sve prolaziti ponovo ... mogu nekom pomoći, kao još jedan slučaj, ali sama potezati sve ... mislim da je to za moj tlak ravno samoubojstvu s pozitivnim ishodom, a ja mojoj dijeci još trebam.