Evo, na Badnjak mi je prvi radni dan....Prekrasna godina je prošla, mala mrvica je postala pravi veliki dečko, mamina maza. Bojim se jednostavno kako će biti, ne samo s njim, već i s kćerkicom koja ide u 1. razred. Hvala Bogu, maleni neće morati u jaslice, već će se svaki dan s mm voziti 20 km baki i dedi na čuvanje (mm radi u tom gradu), pa mi je s te strane malo lakše, jer znam da će ga dobro čuvati i pružiti mu ljubav.
Brinem se za malenu, kako će biti sama doma, kako će papati (mogu ja skuhati ručak dan prije, ali neću da si sama podgrijava, da ne bi zaboravila ugasiti plin isl.), kak će se sama spremiti za školu....ma, imam takav košmar u glavi, tužna sam, imam osjećaj kao da ih na neki način napuštam....Radno vrijeme mi je od 7-16, kad ću ja sve stići, kućanske poslove, posvetiti se svakom djetetu? Hvala Bogu, imam podršku od mm-a i u pravilu sve radimo zajedno, ali .... mama je mama...
Ne znam, muči me ta grižnja savjesti, kako ste vi mame to preživjele?
Sorry što sam odužila i možda zbrkano pisala, ali tako se osjećam i htjela sam to podijeliti s vama![]()