Prvo da vas upoznam sa svojom mrvicom:
Helenica1
Helenica2
Presvlačenje
Nanam
Došla sam oko 22:30 u bolnicu i čekala sam na pregled nakon što su me od dana prije stalno u razmacima lovile lažne kontrakcije. Što je najbolje ujutro sam bila na CTG-u i nije pokazao ni jedan jedini trudić. Ali te večeri oko 20:00 su počeli pravi trudovi u razmacima na 15 min.
Kako sam sjela u ginekološku ambulantu- trudovi su prestali :? Bila sam uvjerena da će me pustit doma.
Došao moj doktor, pregleda me i kaže- to je to, otvoreni ste 4 cm.
E sad onaj ružni dio- nitko mi ništa nije ni rekao, nit sam se snašla, prokinuli mi vodenjak, sklistirali me i obrijali![]()
Da me se pitalo, nebih dala da mi se odmah prokine vodenjak i to me je jako pogodilo, osjećala sam se kao silovana...
Još trudnički hormoni su napravili svoje i rasplakala sam se. Čak su babice neš počele filozofirat da možda moj Tomislav neće bit na porodu (kako rodilište u Sl. Brodu još nije preuređeno do kraja) i tu sam doslovce odskakutala do staklenih vrata(s druge strane me moja ljubav čekala) i rekla sam mu da hitno nazove gl. babicu Željku koja mi je ostavila svoj br. telefona. On ju je nazvao i valjda ih je ona zvala i rekla im da nas dvoje moramo bit zajedno na porodu i tu sam joj do neba zahvalna!
Nakon sat i pol šetanja po hodniku i čekanja (sa već sada gadnim trudovima na 5 minuta) mužića su mi pustili unutra i ušli smo u rađaonu (nažalost nisam dočekala otvorenje nove, pa je rađaona -improvizirana u sobi br. 5) - legli me na stol, stavili me na CTG i čekanje. Mrzila sam što se ne mogu dignuti iz ležećeg položaja, kumila sam i molila da me samo malo podignu, čak sam u nekim momentima totalno ignorirala primalje koje su me na silu željele zadržati na leđima (kao zbog CTG-a) i lovila se za mm i okretala se na bok.
Moja sreća da sam se jako brzo otvarala, pa mi ni nisu stigli dati drip-(toga me bilo strah kao kuge, jer već ovako sam bila na rubu snaga)
Zadnjih pola sata pokušala sam se skoncentrirati na disanje, ali nisam mogla i kod kraja svakog truda sam jednostano se počela gubit i vriskat na muža kako želim na carski, nek zove anesteziologa, nek mi daju bilo što protiv bolova. Kako nisam spavala više od 24 sata prije poroda- tako mi se spavaloooo...
Mužu sam napravila fanjske šljive na rukama kako sam ga stiskala.
U jednom momentu mi je rekao: "ljubavi, smiri se, pokušaj disat" Samo sam mu vrišteći odbrusila:"Ma mogu disat piz** mat****"Baš sam bila kao one rodilje iz komedija koje vrište na svoje muževe i svašta nesuvislo govore. Moje jadno zlato, mislim da bi se neki drugi digao i izašao van.
I dođe konačno 1:20 i babica me dođe pogledat i kaže to je to, morate tiskat. Prvi trud, drugi trud- kaže muž vidjela se samo malo glavica i kako sam stisla- treći trud Helena je doslovce izletila van!
Nikakvi bolovi, sve je stalo u sekundi tek lagana drhtavica i pogled na moju malenu je pokrenuo suze mm i mene...
Mala moja savršena džepna venera, tek 2600gr i 49 dugačka, ali definitivno savršena.
Caknuli su me, ali eto sve u svemu sam zadovoljna kojom brzinom je sve prošlo a ono najglavnije da je moja drugorođena živa i zdrava![]()