Život se normalizirao... Iako je prošlo tek 6 mjeseci, imam osjećaj kao da sam oduvijek sama... Dobro se snalazim... zadovoljna sam sobom...
Do sada se nisam mogla požaliti... ništa mi ne fali... (osim možda malo više sna, ali tako je to s malom bebom svima)...
Negdje od sv. Nikole, osjećam se čudno... nisam tužna... ne bojim se samoće... uostalom i nisam sama,![]()
![]()
ALI ... ne radujem se Božiću kao dosadašnjih godina, ne uživam u pomisli na kićenje bora, otvaranje darova... (Iskreno jedino što me raduje je - francuska salata)
Pretpostavljam da su ovi osjećaji normalni. Uostalom, ovo nam je prvi Božić bez tate, a opet tu je nova beba koja još nije ni imala priliku provesti Božić s tatom.![]()
Kako ste vi preživjele ili tek namjeravate preživjeti taj 1. Božić?