Evo me da se malo pozalim
Trudna sam tri mjeseca, a moja P ima 2 god i 7 mjeseci i jos uvijek doji. Ne cesto nego samo za uspavljivanje i eventualno jos jednom nocu i ujutro kad se probudi ako sam ja jos doma,ali...
Ja kao da sam naprosto predozirana dodirima. Stalno variram između toga da bih voljela da prestane dojiti i toga da ne bih.
Bolne bradavice mi nisu bile problem jer prezivjeh 4 tjedna ragada pa mi se ovo cinilo kao sitnica, ali dodiri...
Moja potreba za izolacijom...
Strah koji me obuzme pri pomisli na tandem i to da ukoliko se nadjem u njemu da li cu moci to sve izdrzati ili ce me frendovi i obitelj posjecivati u Vrapcu (iako , to bi onda znacilo da sam na godisnjem odmoru jer bih se napokon naspavala ko covjek )
Uglavnom, zanima me da li ste se i vi mame trudnice-dojilice borile sa ovakvim emocijama ili sam ja jedini iskvareni produkt ove civilizacije?
Draga MamBa04
cestitam ti na trudnoci :D I bas bi te se sjetila ponekad i pitala se dal si trudna i evo vidis, bas mi je drago.
Sjecam se da sam se i ja tako osjecala predozirana dodirima, i mucena griznjom savjesti sto zelim prestati dojiti. A samo sam se htjela u miru naspavati...Kako sam morala cuvati trudnocu prvih mjeseci jos sam vise bila fustrirana, nisam ju smjela dizati, trcati s njom......samo sam bila cica, mene je to frustriralo,osjecala sam se grozna mama......sve dok se nisam pomirila sa cinjenicom da njoj takva trebam kakva sam, cica, i kad je osjetila moj relativni mir i ona se smirila, cicala je i dalje, i nisam se grozila tandema,sad imam tandem, i ponekad se pomislim sto je meni to trebalo, ali vise je lijepih dana, i nisam u Vrapcu iako ponekad silazim s uma.
Mislim da trebas sama odluciti i biti barem donekle sigurna u svoju odluku.Ja sam sigurna da je P. divna curica i da ce se ona prilagoditi, djeca su uostalom kompetentna. Probaj naci svoj relativni mir, nemas nista od toga da si frustrirana, nezadovoljna.Ni ti ni ona.
Zelim ti sve najbolje!
znam da je ta odbojnost uzrokovana hormonima i promjenama pa se trudim drzati je pod kontrolom iako mi je bilo jako tesko donedavno
cike vise ne bole, nasla sam kompromis s anitom, i dobro je
ne mogu ti pomoci savjetom, jer je moj uvjet za spasavanje od ludila bio cika za uspavljivanje i budenje te po noci ne vise od 5 puta (znaci odspavati bar sat vremena u komadu), i to sada uglavnom funkcionira
a tandem? voljela bih, no bojim se da bi fizicki bio prezahtjevan za mene zbog zdravstvenog stanja. ne bih imala podrsku okoline (cak ni MM-a, bar u pocetku )
mada, izjavljujem slijedece: voljela bih da sama prestane. ja joj ciku necu uzeti jer znam koliko joj znaci.pa ako se izbori za dojenje do poroda, i nakon, neka bude tako, zasluzila je
Mi evo tandemiramo skoro 9 mjeseci i u tome ne vidim ništa ružičasto. Lukas kalkulira i kao da broji koliko kome dajem, sluđen je dijeljenjem..., a Nikola nema toliko koliko bi trebao. Pritom najmanje mislim na mlijeko.
Suprotno, većini ovdašnjih razmišljanja jedva čekam da Nikola napuni godinu i da ih bez griznje savjesti oboje maknem s cice. Ovo naprosto nema smisla. Lukasa čak nisam zaštitila od bolesti jer otkako se počeo malo družiti s djecom neprestano je punog nosa, proljeva...
Da ne kažem kako sam ga potpuno zeznula pri odlasku u bolnicu. Da ni doktori ne znaju zašto mi je prerano pukla posteljica (dojenje nije isključeno), da mi je skroz sumnjivo kako mi je mlijeko prejako pa Nikola od prvog dana cica ono što mu teško pada, da nitko od nas dobro ne spava, da ja izgledam kao slonica, da mi - zbog toga što cice samo ja imam - nitko ne može pomoći...
Ukratko, žao mi je što to nismo sredili prije poroda. Onako nježno, uz dogovor, dok je još bilo vremena...
Odmah napominjem kako je ovo samo jedno mišljenje i kako ne bih polemizirala... Naime, moram dojit...
Trudnoća, produzeno dojenje, dodiri
)
Odgovori s citatom
)
