Kada je vase starije dijete prihvatilo mladje?

[ls]

Moja kcer (bit ce joj 3 godine u martu) nikako ne prihvaca svog mladjeg brata (13 mjeseci). Tako je bilo od prvog dana, tako je jos uvijek. Sve uobicajene savjete smo isprobali, ali zakljucak je da ga ona jednostavno ne podnosi. Kada on nije tu, ona je sasvim drugo dijete. Kad je on s njom, ona postane nemoguca. Mislila sam da ce se stvari popraviti kada krenu u vrtic i vise ne budu po cijeli dan skupa, ali ni govora: nervira je i smrkne se ili nadje izgovor da ga udari cim ga vidi. On je isprva bio lud za njom, sada se i on povukao i cini mi se da se oboje samo nadmecu za nasu paznju i placu cim je ono drugo dobije.

Ne znam je li to zato sto je razlika u godinama toliko mala ili nesto drugo. Kada su vasa starija djeca prihvatila mladju? Je li imao neko od vas ovakav problem? Stvarno mi treba malo ohrabrenja trenutno

[Stea]

Kako ti razgovaraš s njom? Da li namećeš zajednička druženja ili individualno sa jednim i sa drugim? Da li ona često čuje rečenicu "on je mali pusti ga" i slično? Teško je reći

Polako i strpljivo... Moji su u laganom pubertetu a još povremeno čujem od kćeri koja je mlađa 2 godine rečenicu: mama a zašto mene brat tako mrzi?

Konkurencija nego šta...

od mene

[malena beba]

odmah

[Anita-AZ]

Moja kćer je prihvatila brata ODMAH.

Moja sestra nije prihvatila mene NIKAD.

[paci]

isto odmah (govorim o svojoj djeci), razlika je 2g i 5mj - ja cijelo vrijeme mislim da se dobro prihvaćaju i zbog male razlike

[Anita-AZ]

Nego vidim kako sam prekočila ovaj dio gdje si rekla da ti treba ohrabrenje.... oprosti.

Ja ću ti samo reći da i moja kćer koja je prihvatila brata odmah zna imati faze kad joj mi jako usfalimo. Ja sam to rješila tako da u vrijeme kad mi je sinčić na čuvanju, posvetim vrijeme njoj.
To sam napravila kad je bila u fazi da dođe iz škole i pita da li je Liam kod bake ili spava jer bi ona rado mir u kući. Nakon 2 tjedna njenog punjenja baterijama, kad bi se vratila kući nedostajao joj je brat i trčala je baki vidjeti ga (blizu žive). Sad zna kad joj je loše, zagrliti ga i reći da je liječi kad je uz nju. Dani "kad želi mir" su rijetki.... recimo 1 u dva tjedna kad je baš nešto primi.

No, prvo je trebalo napuniti njene baterije na način da smo sami s njom. I poštovati njenu želju kada se ne/želi igrati sa njim. I koje se stvari ne smiju dirati i koje ladice se ne smiju otvarati... I još puno drugih stvari... ali za njenu dob (9g).

A možda je stvarno samo faza. Sa dvoje male djece s malom razlikom nije lako, ali kako čujem, svakim danom je sve lakše i ljepše. Tako će biti i tebi. Mozda su sad ovo neki teži dani pa ti se čini da je uvijek tako, a ustvari nije. Opusti se u svakom slučaju... sve će doći na svoje mjesto.

[ls]

Opusti se u svakom slučaju... sve će doći na svoje mjesto.

Ne znam samo na koje mjesto, mozda na ono iz jedne poruke gore, da ga ona zapravo nece prihvatiti nikad.

I nije u pitanju par losih dana. To je losih trinaest mjeseci sa pokojim lijepim danom. Samo sam sada smogla snage da nekome o tome ispricam.

[ana.m]

Moj je seku prihvatio dok je još bila u buši . A i sada ju obožava. I kad npr. MM, Janko i ja onako svi troje jako zagrlimo bez seke dok ona recimo spava, on uvijek kaže "A di je zeka?"
Stvarno voli svoju seku, mada je on još mali i ne kuži baš sve i ako traži pažnju ne pokazuje ljubomoru prema seki nego skreće samo više pažnje na sebe.
Pogledaj Iva i Janko.

A kako je bilo dok si bila trudna, kad ste došli doma iz bolnice?

[zajecka]

Znam kak ti je, otprilike...Moj je imao 2 god.i 9 mj. kad se rodila seka, znali smo nekak da će biti ljubomoran takav je po karakteru, pa smo se dosta potrudili oko pričanja kad će seka doći, pa izlaska iz bolnice, donijela mu je veliki smetlarski kamion koji je dugo želio, jako joj se veselio tri tjedna a nakon toga je shvatio da više nije sam.

To je nekoj djeci veliki problem, dijeliti pažnju roditelja s još nekim može prerasti u mržnju ako je možemo tako nazvati. Do njezinih sedam mjeseci bio je relativno OK jer smo mu i dalje pružali dovoljno pažnje ali kad je seka počela puzati, pa hodati, pa naravno da smo se veselili svemu tome i naglas bili uzbuđeni (nismo htjeli pred njim skrivati osjećaje prema njoj) počeo je biti nepodnošljiv, odarati je kad stigne, u vrtiću se počeo tući, prestao jesti.....Ali mi smo i dalje išli po svom, svaki slobodan trenutak provodila sam nasamo s njom i onda je bilo super, ali čim bi seka bila s nama nije bilo više zanimljivo. I njoj smo također isto željeli i jesmo pružali jednako sami sebe ali on nas je jednostavno htio više.....

I prošlo je znaš kad, kad je ona počela njega doživljavati, moj braco, moj braco a on ponosan. Pa počeo on nju nasmijavati a ona se smije.......Od tada su nerazdvojni, nikad više ljubomore, obožavaju se jer ih smatramo jednakima, ne govorimo da je ona mala i ona za iste pogreške koje i on napravi bude kažnjena. Nadam se da će biti tako i kod vas, jednostavno izdržite i pružajte jednako jednom i drugom bez obzira na godine, prilike i sl. PUSA

[ls]

A kako je bilo dok si bila trudna, kad ste došli doma iz bolnice?

U teoriji je bilo super, nabavili smo vise slikovnica o toj temi i ona ih je obozavala, svako vece smo joj morali citati i pricati o tome kako ce dobiti brata. Kupili smo joj i lutku koja je postala njen braco, nosila ga je okolo i mazila i cinilo se da ce stvarno super prihvatiti malog. Kada smo kupili sling, uzeli smo i njoj jedan mini-sling za njenog lutka.

Eh, a kada se braco rodio i kada je dosla u bolnicu, odmah je bila vidno uznemirena. Kada sam dosla kuci, iste noci se pocela buditi vristeci i tako nastavila do sada, nekad se budi i po 10 puta svake noci i govori "ne daju mi u mamin i tatin krevet" (to s nasim krevetom je postao problem zato sto mali cesto zaspe kod nas jer ga ja dojim, a ona ni za zivu glavu nece kod nas u krevet kada je on tu). Trudim se da malog utjeram u njegov krevet vecinu vremena da ona ne bi pomislila da smo je zanemarili, nema veze, jednako vristi i kada spava s nama a on je u drugoj sobi.

Istina, ni prije njegovog rodjenja nije nesto previse dobro spavala, ali od kako se brat rodio kod nas je u kuci pakao. Po danu je prvih 6 mjeseci bila ili placljiva ili depresivna, jedino bi bila vesela kada bih ja s njom izasla van bez malog ili kada bih se s njom igrala dok on spava. A te knjige koje je voljela -- ma cim smo dosli iz bolnice nije ni htjela vise cuti za njih, jednom sam ih donijela da joj ih procitam pred spavanje, uzela ih je i frknula preko cijele sobe.

Uopce joj nismo nametali brata, ja bih joj cak i rekla da razumijem da se ne zeli igrati s njim i da je to OK, da ce on narasti i da ce ga ona jednoga dana zavoljeti. Ja ga uvijek sklonim da joj ne smeta kada se ona necim zaigra i stvarno se trudim braniti njen prostor.

Cijelo sam porodiljsko provela puno vise vremena s njom nego s malim, isli smo i psihologu da dobijemo savjete samo da ona ne bi bila svim tim istraumirana. Sve uzalud.

Do prije par mjeseci nije pokazivala neku posebnu agresivnost prema njemu, ali se toliko ljutila na mene da bi me udarala i govorila da me ne voli i da hoce samo tatu svaki puta kada bih joj prisla. Negdje od kraja ljeta mi je konacno oprostila i sada je prema meni super, ali je prema malome uzasno gruba, udara ga, cupa, gura ili obara na zemlju cim joj pridje, u najboljem slucaju cim on udje u sobu ona se premjesti negdje drugo.

Ljetos mu je smislila i nadimak: Kvali. To je zato sto je mali i sto joj sve igracke 'kvali'.

Kada cujem od vas drugih da se vasa djeca vole, meni to zvuci nevjerojatno, kao neka mastovita americka filmska prica...

...koja jos nije stigla u moje kino.

[ana.m]

A joj Is, baš mi je bilo teško čitati ovo što pišeš .
Ne znam kak ti pomoći, nažalost.
Ja znam da bih bila jako nesretna da je kod nas ovako.
Uopće ne znam kaj bih ti rkela i kako da te utješim.

[Stea]

Stvarno nije lako. Voljela bih ti dati formulu ali je nemam.

Srce boli što ih moraš odvajati a najsretnija si kad ste svi skupa. Kad se moji zajedno zaigraju meni je duga na nebu i sije sunce koliko uživam u tim trenucima. I kad vide moju rastopljenu facu isto znaju kako sam sretna i to im je bitno... Ali to nije često... Ipak ima trenutaka...

Mislim da želi pojačanu pažnju. Oni ne znaju reći što ih točno muči ali to jasno pokazuju na grubi način. Pokušaj je vidjeti izdvojeno kao malu osobu sa svojim osjećajima. Pokušaj vidjeti situaciju njenim očima.

Teško je teško ali prolazno... Često tako budu grubi prema mlađem bratu ili sestri ali kad se nešto dogodi s tim mlađim onda vidiš da je to samo paravan. Kad se moja mlađa kćer razbolila i mi završili u bolnici, mali nije uopće spavao i zvao me je svakih pola sata. Nije direktno pitao kako seka i slično. Pitao bi kad ćemo doći doma ali znala sam što je u pozadini i kako je zapravo zabrinut. Poslije je samo pitao a koliko je seka plakala kad je dobila pikicu.

Ne znam draga da li ti pomažem...

[dalmatinka]

Moji su razlike 6 godina
Ona je ustvari željno iščekivala bracu , i kad se rodio bila je sretna.
No nakon nekoliko dana , došla mi je sa sjajnom idejom - Mama , ajmo
ga vratiti u rodilište ! On nam samo smeta , bilo je bolje bez njega !
Ona ga je prihvatila pomalo , iako i sad na trenutke pomislim da se druga braća i sestre više vole , moji su često ko pas i mačka....

[Brendica]

Ja sam bila užasno nesretna, jer Nola Nensi nije uopće doživljavala. Nije ju dodirivala! Ništa. Ponašala se kao da ne postoji. A ne moram ti pisati da smo je pripremali na seku, pripremali je na sve skupa .. Pomagala mi je kao nešto oko bebe, ja sam to malo forsala, ali nije ona bila nešto time oduševljena. Ne bi joj dala pusu, zamisli! Nensi će sada skoro godinu dana i možda u zadnja dva mjeseca je situacija skroz promijenila. Danas ju je u krevetu grlila, ljubila, mazila, nisam mogla doći k sebi !!! To se do sada dogodilo dva puta ... Naravno da sam cmizdrila ko kišna godina (da me ne vide naravno).
Ono što ti preporučujem, puno, puno strpljenja, puno pažnje starijem djetetu . Kad god mogu odvojim vrijeme samo za starije dijete. Mazi ih i pazi, ali mislim da ne forsiraš u smislu, ajde poljubi seku ili sl. Pusti vremenu, doći će to na svoje.

[@n@]

ls, zašto ne zatražiš stručnu pomoć?! Vrlo često ljudi 'sa strane' mogu jasnije vidjeti problem od onih uključenih u isti. Možda je uzrok problemu trivijalan... iako ti se ne čini da je tako.

[@n@]

Oprosti, previdjela sam da ste već išli kod psihologa.
Pokušaj ponovo u svakom slučaju, ali ustraj. Promijeni psihologa, raspitaj se tko je dobar u ovom problemu...
Joj, zlato maleno... pokušavam se staviti u njene cipele, tako bih voljela osjetiti zašto se ona osjeća tako kako se osjeća...

Jesi li je pokušala izvesti negdje van, u parkić, šetnju, na sladoled (ili već nešto) i dok je dobre volje pitati što je muči?

[ls]

Hej, hvala svima na lijepim rijecima!

Jutros sam bila toliko umorna od njenog cjelonocnog vristanja da sam je u vrtic odvela autobusom a da nijedna nismo progovorile ni rijeci. Toliko o 'special time together'.

Tina je dosta posebno dijete. Previse je ozbiljna za svoje godine. Njeno ponasanje me vise podsjeca na izljeve nezadovoljstva u pubertetu nego na dvoipolgodisnje dijete. U vrticu su tete totalno zbunjene i stalno me pitaju sta da rade jer ona place vise od bilo kojeg drugog djeteta.

Psihologinja kojoj idemo je stvarno dobra, Tina paradoksalno voli ici kod nje i pred njom se otvori i kaze stvari koje nama nikada ne bi. Nama nije bilo lako naci psihologa jer smo morali naci nekoga tko moze s njom raditi na hrvatskom posto je tek ove jeseni krenula u vrtic i pocela uciti francuski (zivimo u Svicarskoj).

Nadam se da ce se uskoro nesto promijeniti na bolje, jer odgajajuci Tinu sam naucila da je jedina konstanta kod djece potpuna nepredvidljivost.

[Stea]

Ovo je pravi izazov roditeljstva!

Draga držim ti fige da izdržiš. Kako to zna biti bolno

Nemoj prestajati tražiti metode i načine i bori se i dalje i radi na sebi i odnosu s malenom. Još više će te voljeti a i ti nju... I njoj je sigurno strašno teško...

[mina]

A joj Is, baš mi je bilo teško čitati ovo što pišeš .
Ne znam kak ti pomoći, nažalost.
Ja znam da bih bila jako nesretna da je kod nas ovako.
Uopće ne znam kaj bih ti rekla i kako da te utješim.

Potpisujem anu.m

Kod nas zna biti ljubomore, naguravanja, otimanja igračaka iz ruke, čupanja sa obje strane, znaju čak i zalupiti vratima pred nosom, ali sve u svemu se jako vole i neće npr. spavati jedna bez druge, jesti jedna bez druge, u šetnju jedna bez druge... Ako netko jednoj donese nešto, odma druga veli: A seki? Kad netko drugi hoće seki nešto oteti brane jedna drugu- naznake sitne urote protiv ostalih... Kad sve zbrojim postoje male nesuglasice, ponekad se velika ponaša kao bebica- želi da ju tako tretiramo, ali jako dobro je prihvatila malu i "ko jednojajčane blizanke su" Početne mržnje- ignoriranja su bile usmjerene na mene- u rodilištu i kad smo došle doma ali trudila sam se da shvati da su mi jednake, da ih isto volim i nadam se da sam uspjela- čini mi se...

[ninet]

Is j sve citam tvoje opise Tine, pa se vracam u prvi post da provjerim jesam li u njenom uzrastu pogrijesila ja ili ti kad si pisala...I onda procitam ovo tvoje zadnje. Ona zaista jeste posebna, I mozda je u tome kljuc. Mozda je vrijeme posvetiti se njenoj posebnosti umjesto insistirati i opterecivati i sebe i nju ocekivanjem da "bude kao ostala djeca"...

Nastavite s odlascima psihologu. Zena ocito zna pravi put do nje. Sigurno ce vremenom doci i do "problema" s prihvatanjem brace....

I na kraju....ako ona s dvije i po prozivljava pubertet , ko ti kaze da sa 4 nece biti sva blazena i prava velika sestra?

I ma koliko tebi tesko bilo, ja iz svake tvoje recenice vidim koliko si educirana, informirana, koliko znas i koliko se dobro nosis sa svim...

Sigurna sam da cete svi biti OK...Samo treba svakog pustiti da bude sto jeste..

[ls]

Mozda je vrijeme posvetiti se njenoj posebnosti umjesto insistirati i opterecivati i sebe i nju ocekivanjem da "bude kao ostala djeca"...

I na kraju....ako ona s dvije i po prozivljava pubertet , ko ti kaze da sa 4 nece biti sva blazena i prava velika sestra?

Ninet, bas si lijepo rekla ovo na kraju. Mozda i hoce sve ispasti dobro za koju godinu, ako moja Tina razvojno dosegne razvojni stupanj na kojemu ce se moci nositi sa svojim emocijama.

Znas, otkrila sam ovaj forum tek nedavno i citala sam razne postove, naletjela sam i na neke o darovitosti ili navodnoj darovitosti djece. Ja Tinin kognitivni napredak ne zelim mjeriti, sve price o IQ potencijalu u ovom dobu me zapravo uopce ne interesiraju osim sto znam da je biti njen roditelj jako tesko (a jako lako biti roditelj njenom bratu). Mi se neprestano propitujemo koliko zapravo razumijemo kako njen mozak radi i kakve su njene stvarne potrebe. Mislim, kada dijete od jedva dvije godine psihologinji na pitanje: "Tina, kako se osjecas kada dodjes ovdje kod mene?" odgovori mrtva-hladna: "Volim doci ovdje jer mi ti uvijek pomognes", ili kada mi tete u vrticu kazu da ona posve razumije francuski nakon samo mjesec dana, ja nisam ponosna majka, meni je, kada malo bolje razmislim, zao sto nije slicnija djeci oko sebe zato sto duboko vjerujem da bi joj tada bilo bolje i lakse.

Mozda je u tome problem, mozda je stvarno trebam pustiti da bude ono sto jeste, ali izgleda da ja niti ne znam sto sto znaci 'pustiti' u njenom slucaju.

Eh, sada vidim da je ovo sto sam napisala potpuno izvrnuto.

A sada o necem ljepsem: primijetila sam da je tvoj Viktor pravi Tinin vrsnjak (ona je rodjena 16.03.2005) ali da je rodjen na Novu godinu -- kao i ja!!! Super je imati rodjendan na taj dan, svi ti kazu: "Hej, pa tebi je rodjendan na Novu godinu, bas je to cool!" pa ti samim tim i postane cool.

A druga beba dolazi na proljece -- ako se do tada ne 'sretnemo' na ovom forumu, zelim ti lak porod i zdravu i veselu djecu

[seni]

is, ja bih se nadovezala na ninet, u smislu da se koncentrirate na svoju kcer onakvu kakva ona jest, a ne onakvu kakva se misli da bi trebala biti.

ja imam stariju seku, koju neizmjerno volim i ona mene, i mislim da je sav trud tebe i tm-a zaista vrijedan toga, da se vasa djeca slazu i vole.

mislim da je jako dobro da imate strucnu osobu kao pomoc. usudila bih se predloziti i nadam se da me neces krivo shvatiti, da mozda i i ti i tm porazgovarate sa psihologinjom.
ponekad su prepreke i neke stvari ili osjecaji duboko zakopani u roditeljskim dusama, kojih ni oni nisu svjesni, a djeca ih iscitavaju i salju nam poruke koje mi ne razumjemo.

ponekad primjecujem i da roditelji deklarativno kazu da razumiju frustraciju starijeg djeteta i kao cine sve ono sto u raznim knjigama pise i sto se opcenito preporuca (kupajte bebu, skupa, neka starije dijete pomaze....), ali zapravo podsvjesno ne odobravaju ljutnju i ljubomoru starijeg djeteta, u smislu da nesvjesno smatraju da dijete nama pravo biti ljuto i ljubomorno.
nesvjesno mu salju poruku da je ono lose zbog tog ponasanja. i da je ljubav ipak uvjetna (i da ga ipak volimo manje kada se tako ponasa prema mladem djetetu)

ponekad nosimo i nesvjesne mustre ponasanja iz vlastitog djetinjstva i nesvjesno nasa djeca postaju dio nesvjesnog i nerjesenog konflikta iz proslosti.

[mmmama]

Lijepo si to napisala, Seni.

Mislim da je roditelju najčešće lakše razumjeti starije dijete ako je on, roditelj, u svojoj prvoj obitelji bio starije dijete, ili bolje razumije osjećaje mlađega ako je i on sam mlađe dijete. Da netko vidi kako MM i ja često dosta različito reagiramo kad starija kćer odgurne mlađu i slično, odmah bi pogodio tko je od nas dvoje u svojoj prvoj obitelji mlađe dijete, a tko starije.

[Anci]

Cure, ja sam i mlađe i starije dijete! Onda valjda trebam razumjeti obje svoje cure!

Inače, Lana je Jelenu totalno ignorirala prvih par mjeseci. Doduše, spavale su u različito doba dana u početku a kasnije, kad je Jelena krenula u istraživanje njenih stvari, postalo je baš opasno.

Mi joj nismo zamjerali ljubomoru i ljutnju na mlađu seku, ali udarce nisam tolerrirala- uvijek bi joj rekla da ne želimo da je tuče i da je to boli.

Jedno vrijeme je bilo baš gadno, znate ono kad ne smiješ okrenut glavu na sekundu jer ona nju odmah "razbije".

Sad je puno bolje, nije bajno kad kod nekih, ali to ni ne mora biti. Poštujemo želju za samostalnom igrom, pričom- i jedne i druge. ALi na svu sreću, obje žele spavati u istom krevetu! Jelena je sad skoro 14 mjeseci.

Vidim da si ti potražila pomoć i da se zaista trudiš oko svoje djece. I ja sam jedno vrijeme više pažnje posvećivala samo starijoj da ne bibila ljubomorna, ali nije ni to dobro. Uostalom, mlađa mi to ni ne dozvoljava više! Ona se za razliku od tvog sina ne povlači, ona je opasna. Ako nešto želi- ona će do toga doći!Oštrija je od svoje starije seke, nekad me iznenađuje koliko su različite.

Želim ti punu, puno sreće s tvojom djecom i nadam se da će se situacija poboljšati u skoro vrijeme.
Javi se da čujemo kako ide!

[ls]

ponekad su prepreke i neke stvari ili osjecaji duboko zakopani u roditeljskim dusama, kojih ni oni nisu svjesni, a djeca ih iscitavaju i salju nam poruke koje mi ne razumjemo.

ponekad nosimo i nesvjesne mustre ponasanja iz vlastitog djetinjstva i nesvjesno nasa djeca postaju dio nesvjesnog i nerjesenog konflikta iz proslosti.

Sa ovim se prvim slazem, djeca razumiju puno vise nego sto mislimo. A ovo drugo, pa ja bih rekla da je to slucaj uvijek, ne ponekad i da se to dogadja svima (ima li to netko na svijetu tko ne nosi mustre ponasanje iz vlastitog djetinjstva i konflikte iz proslosti?) Mislim, niti se ja uz psihoterapiju mogu rijesiti svih svojih konflikata iz proslosti, niti mislim da je ijedno ljudsko bice odraslo bez istih.

[ls]

Lijepo si to napisala, Seni.

Mislim da je roditelju najčešće lakše razumjeti starije dijete ako je on, roditelj, u svojoj prvoj obitelji bio starije dijete, ili bolje razumije osjećaje mlađega ako je i on sam mlađe dijete.

Ja sam mladje dijete u svojoj obitelji i kada sam odrasla shvatila sam da je puno teze biti starije dijete. Mojoj sestri uopce nije bilo lako odrastati sa mnom i mislim da su moji roditelji dosta grijesili u odnosu prema njoj. Zato se uvijek pokusavam staviti u kozu svoje kcerke, i zapravo se prema njoj nastojim odnositi kao prema mladjem djetetu.

[argenta]

D. je maloga odmah zavoljela i tako je još uvijek. Ljubi ga, grli, drži, pjeva i povremeno prekori prstićem. Jako sam na nju ponosna i sretna što se uspijeva nositi s tako velikom promjenom u svom životu. Ali ipak će pričekati s daljnjim hvalospjevima dok joj malac ne počne otimati igračke i knjige

[argenta]

inesvjesno smatraju da dijete nama pravo biti ljuto i ljubomorno. nesvjesno mu salju poruku da je ono lose zbog tog ponasanja. i da je ljubav ipak uvjetna (i da ga ipak volimo manje kada se tako ponasa prema mladem djetetu)

Da, to su meni radili i trebalo mi je jako dugo da se oporavim i shvatim da niti sam ja tako ljubomorna osoba, niti je to nužno jako loše