Našoj kćeri dijagnosticiran je dystoni sindrom,tj.krvarenje drugog stupnja u mozgu,sa 4,5mjeseci,nakon što smo na preporuku pedijatra obavili uzv pregled mozga u poliklinici dr.Sabola.Pedijatrica je posumnjala da nešto nije u redu kad je na redovitom pregledu ustanovila da naša L.ne može čvrsto držati glavicu,da se izvija u kiflu,da joj glavica ostane 'visjeti' kad je za obje ruke povlači prema sebi iz ležećeg u sjedeći položaj,te da joj je mišićni tonus nekako mekan...Neuropedijatri su nam objasnili da je krvni ugrušak koji se stvorio u moždanom tkivu prsnuo (vrlo verojetno prilikom rađanja) i time oštetio okolne neurone zadužene za motoričke funkcije i da sad kroz intenzivnu vježbu i medicinsku rehabilitaciju treba 'potaknuti okolne zdrave neurone da preuzmu funkciju odumrlih'.Laički rečeno,ono što bi naše dijete samo spontano kroz razvoj napravilo,mi smo joj sve te radnje morali pokazati uzastopnim ponavljanjem kako bi se s vremenom te radnje ucrtale u mozak (npr. mjesec dana smo samo vježbali da primi igračku u ruku).
Uglavnom svijet nam se srušio,nismo ništa tada znali otakvim poteškoćama i da takvo nešto uopće postoji.Nitko od doktora nam nije htio reći da će to na poslijetku biti ok....doslovce su nas toliko isprepadali da smo mislili kako će nam dijete završiti u invalidskim kolicima.Od te spoznaje i tog dana ništa više nije bilo isto,život nam se sveo na obilaženje fizijatara,neuropedijatara,brdo pregleda i neumornog vježbanja i razgibavanja djeteta.Fizijatri bi nam pokazali što redom treba vježbati,pa bi to vježbali u nedogled dok konačno nije usvojila.Toliko sam strahovala kako će sve to ispasti,da nitko nije niti primjetio da sam već upala u depresiju,počela doslovce propadati,nit sma jela,niti spavala,samo sam razmišljala o tome kako ću jednoga dana ja biti kriva ako moje dijete ne prohoda jer sam trebala možda još više vježbati i raditi.tad je nastupilo najgore razdoblje u našim životima-završila sam u bolnici zbog postporođajne depresije,bila sam odsutna skoro tri tjedna,muž je letio na sve stranw i bio razapet između moje i kćerine bolesti.Ali da ne bude sve tako crno,za to vrijeme se je uspjela okrenuti sa trbuha na leđa,a kad sam ja izašla uz doze antidepresiva nastavili smo sa svakidašnjim privatnim vježbama kod fizijatra,pa sa vježbama u udruzi,na Goljaku i gdje god smo stigli.Sa 8 mjeseci je uspjela sjediti,ali nije imala nikakve obrane,niti se je mogla sama podići u sjedeći stav.To je uspjela kroz sljedećih mjesec i pol.Sa 10 mjeseci smo je doveli do klimavog četveronožnog stava,sa oko 11 mjeseci je počela lagano puzati i tu radnju iz dana u dan usavršavati,pa smo stalno vježbali iskorak tako da se odizala s oko godinu dana i kroz koji dan čak počela raditi par koraka postrance uz namještaj.Da se opusti i usvoji samo koračanje te napravi par samostalnih koraka trebalo je još 2 mjeseca,tako da je prohodala sa 14 mjeseci.Sad ima 15 mjeseci i samostalno hoda,iako još treba malo čvrstine i sigurnosti(na vanjskom terenu)ali iz dana u dan je sve spretnija.I tako sad konačno imamo lijepu,zdravu,pametnu i veselu curicu.
Glave gore,stvarno na kraju bude sve u redu,ali da bi se to postiglo mora se stvarno vježbati,jer time ubrzavate razvoj svog djeteta i pomažete mu da sustigne svoje vršnjake.Svi oni na kraju prohodaju,ali zašto da živite u agoniji do djetetove druge ili čak treće godine,kad uz malo truda i vježbe možete sve ugurati u okvire onoga što se smatra djetetovim normalnim razvojem.Klinci će vas iznenaditi,to svi kažu i stvarno je istina,taman kad pomisliš da nešto nikada neće usvojiti i da je nešto za dijete preteško i zahtjevno,ono to kroz par dana učini kao da se ništa nije dogodilo i kao da je sve rukom odnešeno.Budite hrabri i strpljivi,sve će biti ok!