Citiraj blabla prvotno napisa
Moja djevojčica je stara 4,5 mjeseca. Dijagnosticiran joj je distony sindrom, smetnja centralne koordinacije i hipertonus ledja i rukica. Sa dva mjeseca primijetila sam da stalno drži šačice stisnutima i tada su mi rekli da je hpertonična. Šok! Zatim su mi rekli da je prilikom poroda imala krvarenje drugog stupnja u glavici. Očajna sam i pala sam u veliku depresiju, čak razmišljam da posjetim psihologa, teško mi je i stalno plačem, pitam se da li će sa mojom djevojčicom sve biti uredu? ne spavam, promatram je noću i očajna sam. Pred dva tjedna smo krenuli na vježbe, kod kuće uporno vježbam s njom i sve bih učinila samo da pomognem svojoj djevojčici. Molim vas pomozite, dajte mi neki savjet jer mi je stvarno grozno, 100 pitanja: hoće moje dijete hodati, pričati, joj...
Moj B je isto imao krvarenje 2. stupnja i ja sam na početku bila u totalnom bedu (naročito nakon što sam prvi put u google ukucala distony jer mi se izbacilo sve od laganih smetnji do cerebralne paralize - a čovjek u takvoj situaciji naravno zabrije najcrnje), onda nam je fizijatrica sve lijepo objasnila, uporno smo vježbali mjesecima, a danas je motorički puno napredniji od većine vršnjaka (i bio je od početka od kad je prohodao - nikakvih nestabilnosti, poteškoća prelaženja zapreka i sl. .....). S govorom je zato krenuo malo kasnije - sve do drugog rođendana imao je nekakvih 20 riječi i već me je to zabrinjavalo, a onda je krenula bujica, lavina - iz njega su samo počele ispadati rečenice. Sad s 3 i pol godine još uvijek puno riječi izgovara na svoj način ili nečisto, R i L mu nikako ne idu, ali i to se malo po malo čisti, tako da ne vjerujem da ćemo proći bez logopeda, ali trebamo pričekati do 4.-og rođendana. Grafo motorika mi se isto čini da šepa, ali mi tete u vrtiću tvrde da je za dob zadovoljavajuća (a imamo zbilja super tete - čak su ga samoinicijativno dale vrtičkom logopedu na pregled). Uglavnom, i dalje puno radimo s njim na svim poljima na kojima mi se čini da "šepa", ali vidim da ipak sve to ide dosta dobrim tempom. Uvijek su neka djeca brža u nečem, a sporija u drugom, ali to me ipak neće skroz uljuljkati i zaboraviti da djecu treba stalno pratiti i raditi s njima. Treba im pomoći dok su mali, bez obzira na početne (ne)probleme, jer svaki rad sa svakim djetetom znači njegovu kvalitetniju budućnost.
Hrabro naprijed!