Ne znam koliko ću ti biti od pomoći ali reći ću ti moje iskustvo. MM je imao sms avanturu. On nije od onih što izbivaju od kuće a i posao mu je nedaleko od našeg stana i stvarno nije imao prostora za odsustvovanje. Ja sam sasvim slučajno to videla, tražila sam sms sa brojem telefona poslovnog partnera i naletela na prepisku. Videlo se da nije prvi razgovor. Možda će neko misliti da je frka bez veze, samo zbog sms-a, ali meni je to podjednako kao i da je bio sa drugom.
Odmah sam mu sve rekla, odmah smo seli da razgovaramo i taj naš razgovor je sa pauzama za jelo i malo sna trajao 48h. Mi isto nismo venčani a jako smo vezani i nikad nije nedostajalo strasti, ljubavi ili poštovanja. On je rekao šta je rekao a ja sam odlučila da mu verujem. Nisam proveravala njegovu priču mada sam došla u iskušenje. Jako mi je bilo teško i prvih mesec dana sam imala potrebu da pričam o tome, vraćao mi se taj naš razgovor, suze, šok. Onda je počelo sve u glavi da mi seda nekako. Pomirila sam se sa tim što je bilo, odlučila da mogu živeti sa tim. Nemamo savršenu vezu ali se volimo i dalje i htela sam da spasim naših 8 godina ljubavi. Srećom i on je hteo.
Jedno vreme mi je bilo teško da ne potežem to svaki put kad se zakačimo oko sitnica, ali ponovila sam sebi valjda milion puta: rešila sam, verujem mu. I njemu je sve to teško palo, ali nastavili smo da ulažemo u nas i izvukli se. Sad više skoro i ne mislim o tome, tek kad čujem neku sličnu priču setim se.
Ako oboje to želite mislim da možete da prevaziđete. Najteže je ne vraćati se na to, iako ćeš u glavi verovatno 1000 puta proći sve. I sad ti se verovatno samo to non stop vrti u glavi i opsedaju te pitanja zašto? kako? što nama?
Ja nisam ni sa kim mogla da pričam o tome osim sa njim. Najboljoj frendici sam tek nedavno ispričala. Ali se nisam ustezala da pričam kad god mi je bilo teško, objašnjavala sam mu kako se osećam i zbog čega (nisam se svađala, jednostavno kao što bih pričala sa prijateljicom). I svakim razgovorom je bivalo lakše.
drži se