 |
|||
IVF MULTIPLI roditelji
Otvaram ovu temu jer me interesira koliko je vas roditelja koji ste nakon jedne uspješne IVF trudnoće (znači ne mislim na roditelje blizanaca, trojki i sl.) išli na drugu pa možda i treću.
Zanima me koliko ste čekali između dvije trudnoće, jel vam bilo napornije pokušavati s već jednim malim djetetom i sl.
Ja nisam još ni na prvoj ,ali susjeda je nakon prvog sina slatkog Petra nakon4 godine rodila curicu (oboje VV)...Petra je dobila iz prvog puta a curicu iz 4 iVF(neznam koliko je bilo stimuliranih a koliko prirodnih)
rvukovi2
Ti to nama nešto noćeš reći?[/quote]
Eh draga, nadam se da planiraš proširenje obitelji
Dakle isplanirala da idem kad A. napuni godinu dana čim se rodio
Tako je i bilo, no malo su nas pomutili GO na VV, pa smo čekali do jeseni i tako punih godinu dana (5 pokušaja - 2 puta došli do transfera smrznutih) i ništa. Sad pauziramo, pa ćemo vidjeti na proljeće/jesen - ovisno o financijskoj situaciji, jer moramo dati 4000,00 kn za IVF iz prirodnog.
L. sam rekla da više ne idem, ali je to valjda jače od mene, a on mi ostavio otvorene karte i rekao da mu se javim ako se predomislim
Sretno draga ako budete išli dalje. Pretpostavljam ponovo na prirodni.
Eh i da dodam - sve pokušaje sam išla dok sam dojila (još dojim) i imala urednu ovulaciju i dobar endić uz vrkutu i zdravac
evo mene!
krenula sam ponovo u postupke kad je princeza imala 2 godine i 8 mjeseci. imala sam smrzliće koji nisu preživjeli odmrzavanje. prvi ivf nakon toga je bio uspješan. tarzan se rodio kad je princeza imala 3,5 godine.
ovo s smrzlićima me jako psihički pogodilo i odlučila sam promijeniti klinku (otišla sam s VV). ne zato što smatram da su bili loši ili nestručni, nego zbog toga što me svaki dolazak tamo podsjećao na 2 godine dolazaka i na sve neuspjehe.
ponovni ivf - bilo mi je tisuću puta lakše nego ranije. nikakve nerovze, onog ogrozničavog išćekivanja...psihički sam bila totalno rasterećena, a kad su me nakon transfera u petrovoj smjestili u istu sobu u kojoj sam bila prije poroda, bila sam euforična. toliko lijepih uspomena mi se vratilo! bila sam toliko uvjerena da ću ostati trudna da nisam povjerovala prvom negativnom testu. drugi je bio pozitivan.
negativne strane:
-manje razumjevanja na poslu za izostanke
-100 komentara u stilu: "pa ne mogu vjerovati da ponovo ideš na sve to! što će ti drugo dijete, što se ideš ponovo mučiti?"
- meni osobno je trebalo jako puno vremena da u glavi sazrijem za ponovni odlazak na ivf (jedno je željeti, a drugo je biti spreman). uzela sam hrpu knjiga iz praktične psihologije i radila na sebi.
Ah, pretpostavljala sam da bih vam odmah mogla postati sumnjivaDodirko prvotno napisa
rvukovi2
Ti to nama nešto noćeš reći?
jok, neAh, pretpostavljala sam da bih vam odmah mogla postati sumnjiva
rvukovi2
Ti to nama nešto noćeš reći?
ma ja kažem samo naprijed!
ja si već sad kontam koliko ću pauze napraviti između ovog ivf-a u 1.mj. 2008.g. - u kojem ću naravno ostati trudnai slijedeće bebice
ali ja nisam odgovorila na pitanje 8)
tebi ginger naravno želim sreću
vesnare, svaka čast za dojenje i ovulacije nakon pcos.
vrkuta i zdravac-kakav to ima okus?
šta je moguće da su vesnare i roza, u biti i BHany je u vašem društvu, jedine koje su išle ponovo?
i ja istoja si već sad kontam koliko ću pauze napraviti između ovog ivf-a u 1.mj. 2008.g. - u kojem ću naravno ostati trudna
samo što će meni postupak ići u proljeće
niti ne moraš
ovo gore je išlo rvukovi
njumi
a neka, neka!
nisi, nego štaovo gore je išlo rvukovi
njumi
a neka, neka!
cure drage, sretno svima
Evo i mene...
Nakon što smo dobili Hanu (4. ICSI) uvijek sam nekako znala da ću pokušati doći i do druge bebice, tim više što mi je krila dalo to što smo uspjeli s Hanom... Kažem, znala SAM, jer MM nije insistirao i rekao mi je da on ne može od mene tražiti da još jednom prolazim sve to...ali da će mi biti podrška...i je...uvijek. No ja sam znala i to da smo uvijek željeli djecu i to više djece. Nažalost karte su se tako posložile da to baš nije "piece of cake"... I tako...Hana je bila jako vezana za mene...dojile smo dugo...i ja sam željela čekati tako dugo dok osjetim da ona može bez mene. Međutim, ona je danas samostalnija, ali još uvijek jako vezana...nisam dočekala da nam odvajanje bude lako. Ipak...s neke njene 3 godine odlučila sam da nema više smisla čekati, jer vrijeme prolazi...a ipak je ona sad mogla razumjeti neke stvari. Nažalost, svaki naš odlazak je po nečem bio traumatičan za obje...
I tako, proljetos smo krenuli po smrzliće. Imali smo zamrznutih u dvije slamke. Ispostavilo se da su dosta loši pa su sve vratili odjednom...i nije uspjelo. I evo nas sad...stimulirani ICSI, 10 embrija, 8 krioprezerviranih, 2 vraćena, hiperstimulacija i ništa... Pisala sam kako me to bacilo down, pogotovo zato što je sve bilo garnirano Haninom bolesti, pa mojim naknadnim odlaskom u bolnicu zboh HS-a...našim dugim rastankom...Ovih nekoliko dana vidim kako joj je ipak bilo teško...ponovo je u lošoj fazi...ne želi se odvajati od mene ni sekunde (evo, jedva je izašla s tatom van na snijeg na pola sata), plačljiva je i nervozna :/
Meni je teže sada...uvijek kažem da mi je prvi put bilo teže podnijeti negativnu betu, ali sam išla bez opterećenja što ostavljam kod kuće...sve bi si organizirala kako je meni bilo najzgodnije, bila bih u Zagrebu koliko treba. Danas sve organiziram prema njoj i još uvijek ne ispadne dobro...i cijelo vrijeme dok postupak traje, pa do bete sam pod pritiskom...uključujući i one dane dok čekam betu, kad ju ne smijem podići, stalno je opominjem da ne skoči na mene i sl... Ne znam što ću dalje i koliko ću još snage imati...mislim da smrzliće neću ostaviti, ali nakon njih...
Ja pratim neke zene tu s americkog foruma i one se odlucuju vrlo brzo za nove cikluse. Npr. bas pratim 3 zene koje su zatrudnile u veljaci 2006, i sad su sve tri ponovo zatrudnile u studenom 2007, znaci razlika 21 mjesec, tj. djeca oko godine dana. Tako sam i ja negdje racunala opet ici u postupak (kad se desilo cudo). Po njihovom pisanju je psihicka komponenta puno manja u drugom postupku, iako postoji ono "o ne opet sve to trebam proci". Ono sto mogu potvrditi je da se drugi put covjek puno manje brine do prvog ultrazvuka itd - prvi put se nisam usudila niti pomaknuti s kauca, a sad dizem terete (malu) bez oklijevanja (nemam izbora, uostalom). Jedna zena je zaboravila kad joj je prvi ultrazvuk (ja bi si bila nokte izjela u prvoj trudnoci!!! brojala sam i minute!)
Tu je vjerojatnije lakse ici u postupak jer se pregledi ne cekaju dugo (najvise sat vremena) i (bar u mojoj klinici) nema puno uzv - mozda jedno 3 po postupku u prosjeku - a cesto zene doputuju za cijeli postupak izdaleka pa je to kao "odmor". Ako ides na prirodnjake, mozda mozes smanjiti broj uzv po postupku posto se ne moras bojati hiperstimulacije (a vjerojatno bi imala i puno manje cisti nego na hormonima), ili ako imas uredne ovulacije, ili ako koristis LH trakice. Probas pa vidis kako se osjecas oko ponovnih postupaka...
Inace sam ja htjela jos jedno dijete pa valjda kad je mala imala najvise 2 mjeseca... Zelja se je odmah javila.
Ja ZNAM već sad da ću ići opet. Samo ne znam točno nakon koliko. Vidjet ću kako će mi biti s bebicom... Pretpostavljam kad bebica bude 2 - 2,5 godine. Nema šanse da mi dijete bude "Pale sam na svijetu"
inače, da odmah razbijem sumnje-nisam ja odlučila ići ponovo, ne, ne, o tome ne samo da ne razmišljam, nego znam 100% da ne idem.
oni koji me duže znaju, sjećaju se da je meni A. iz 2. IVF trudnoće, da sam u 1. imala blizance koje smo izgubili u pola trudnoće, nakon toga glupavi tumor i vjerujte da je meni dosta odjela za ginekologiju.
žao mi je jako što će mi dijete biti jedinac, zakinut za bratske odnose pa ni bratića nešto nema na vidiku-trudit ćemo se da ga odgojimo u društveno biće koje će imati puno prijatelja.
meni se tema učinila jako zanimljivom, čisto da vidim kako drugi ljudi razmišljaju, u biti htjela sam vidjeti kako odlučivanje o još jednom djetetu izgleda iz IVF perspektive.
nekako mislim da je dobro da se o tome malo piše.
ja bih se npr. jako bojala komplikacija u trudnoći uz malo dijete doma.
dok sam ležala u bolnici imala sam prilike vidjeti kako žene pate u bolnici za djetetom, a njihova mala djeca doma pate za majkom.
a o izostancima s posla da ne govorim.
tu je i bračni život uz malo dijete, postupke...
ja mogu reći da od 7 godina braka i od toga skoro 4 godine stalno što na operacijama, ivf-u i sl-tek sad imamo normalan bračni život bez pritiska.
Prijateljica koja se samnom vozi na posao rekla je da njezin nadređeni ima curicu iz 3-ćeg pokušaja IVF-a. Ona sada ima 3 godine i ove su godine krenuli su po drugo dijete. Uspjelo od prve, žena je T.
Mislim da ćeš naći "slične" postotke kao i kod beba začetih prirodno. Ili kod parova koji se odlučuju na drugo posvojenje (tu smo!
Jedini je "problem" što su ovi putevi dugotrajniji i mukotrpniji nego s onima u prirodnim trudnoćama, pa će ti brojke biti "rastegnutije".
Mi još uvijek želimo ponovo postati roditelji. I (uglavnom) vjerujemo da će nam uspjeti. Novi IVFovi me plaše, al evo.. nekako sam si ga zacrtala za proljeće. Ono.. "još jednom". Uf! Koliko sam tih "samo još jednom prošla".
Mada.. ako izgubim još jednu trudnoću iskreno sumnjam da bi probala ponovo. Mogli bi me direkt poslije kiretaže smjestiti u ludaru. A to nije opcija.
Ja sam negdje kao i Rvukovi.
Možda ružno zvuči, ali ja trenutno nemam apsolutno nikakvu želju za drugim djetetom.
Rođenjem lavića sve je nekako došlo na svoje mjesto i istinski uživam u djetetu, braku, novom stanu, životu bez ginekologa i bolnica.
Drage moje to vam je sve individualno, a ja samo mastam i nadam se da dodjem dio prvoga a za dalje otom po tom
Uzivajte u svojim bebicama nebitno koliko ih imate!
ja sam se uvijek pitala zasto roditelji mojih prijatelja koji su jedinci nisu rodili bar po jos jedno dijete a sad mi je kristalno jasno da su se mozda i za to jedno dijete svojski namucili. Nikad nisam mislila da cu se ovoliko muciti da dobijem dijete
u mojoj neposrednoj blizini su dvije žene koje su nakon ivf trudnoće u vrlo kratkom razmaku odlučile ići na drugo dijete, obje su to uradile u razmaku 1,5 -2 god. (mislim djeca su im toliko razlike, znači manje 9 mjeseci trudnoće)
ja bih bar jos jedno
i mislim da cemo se probati "ugurati" na VV pocetkom sljedece godine, jer evo, do FET-a nismo uspjeli doc, pa mi sad preostaje samo nova stimulacija
od svega me najvise strah eventualne komplikacije u trudnoci i ev.lezanja u bolnici, jer "lako" je bilo dok je cvrckica bila u "maminoj skembi", a sad kad bi bila kući :/
a neuspjeh IVF-a...puno je lakše (sigurna sam) kad imam male ruke da me zagrle i kazu "ja volim svoju mamu"
ja nažalost nemam još ni prvo, ali želim najmanje troje djece.
i bez obzira šo sam prošla do sada - hrpu stimuiranih ciljanih odnosa, inseminacija, IVF-a, kiretaže, pa zaostale posteljice nisam ni malo posustala u svojim željama, ali se isto tako slažem da je vjerovatno drugačije kad te doma čeka malo dijete i kad te ne čeka nitko.
stoga ovo je moje mišljenje sada, a poslije tko zna...
prvo ću sama sebe citiratii ispraviti se...4. ET, 2. stimulirani ICSI...
Inače znam i ja nekih primjera, uglavnom iz čekaonice, žena iz prvog IVF-a dobila curicu...nakon 3 godine došla ponovo i iz prvog IVF-a dvojčeki
Ja sam mislila da ću imati snage za drugog bebača do kraja...
Naime, istina je da ti se život opet promijeni, istina da mi je bračni život bio normalan tek nekih godinu dana, istina da me na poslu gledaju poprijeko...i ne samo na poslu već i šire...čudeći se jesam li normalna što sve to prolazim ponovo, a imam jedno dijete...
...ali sve bih to stavila na jednu stranu i izdržala za veću obitelj koju želimo, za brata ili sestru mom djetetu, brata ili sestru koju ja nisam nikada imala i koja mi kako starim sve više nedostaje...jer osjećam kako nemam nikakvu čvrstu, uporišnu točku...jer prijatelji se mjenjaju...mijenjamo prioritete, mijenjamo gradove, pa se mijenja i naša međusobna bliskost...
da...sve bi to izdržala da nije ovog što kaže rvukovi
...i jedno i drugo...i treće...koliko puta po dva-tri tjedna ja još moram ostaviti svoje dijete...koliko sv.nikola moram propustiti, koliko će joj puta netko drugi morati skidati temperaturu...koliko će još puta reći...mama ne želim se više nikada odvajati od tebe...molim te nemoj ići...
...eto drugo i teće sam iskusila na svojoj koži i možda me puca patetika i tuga jer je ovo zadnje iskustvo još svježe, ali ja ovog časa kužim potpuno i jednu i drugu odluku, lomim se između njih, a i jedna i druga mi se čine potpuno ispravne...
rvukovi2
meni ovo zvuči da se ti bojiš kako ivf trudnoća apriori nosi sa sobom komplikacije što u trudnoći, to kasnije...a i zašto se bojiš potpuno razumijem, potpuno. Vjerojatno bi i ja.
IVF trudnoća nije rizična (nakon 12. tj.) ništa više ili manje nego normalno začeta trudnoća...uu koji izraz...
gledano očima nakon uspješnog ivf-a izgleda kao da se više važe druga trudnoća, potencijalne komplikacije, mogući problemi....sve ono što nije padalo na pamet prije trudnoće...sjećam se sebe...ma i ruku bi u vatru dala i da imam 500 kg više i da ovo i da ono samo da ostanem trudna.
ali, (malo morbidno) sjećam se i rečenice koju je izgovorio MM kad mi je umro tata: Kako je to imati brata? kad meni umru mama i tata, ostat ću sam, ti barem imaš brata...U tom trenu sam znala da ako ikada uspijem ostati trudna (naravno, ne s blizancima) ići ću na još jedno dijete.
Moj brat i ja smo bili pravi primjer psa i mačke....klali smo se do svoje 20-i neke (razlika je među nama 6 godina). No od kad smo porasli sve se to promijenilo, svjesni kako smo si bitni i kako smo sretni što se imamo. Nekako sam znala da ne smijem lišiti svoje dijete tog osjećaja bratstva-sestrinstva ili kako već...(jer što ako se to dogodi i njemu, što ako mu tata ili mama prerano umru?)
Ovako normalno ne razmišljaju osobe koje nisu morale iskusiti prerani odlazak roditelja, bilo bi malo uvrnuti da tako svaki dan mislimo. Ali, evo možda moje iskustvo nekom da snage i hrabrosti da se upusti u ponovne pokušaje nakon uspješnog IVF-a.
naša 2 smrzlića su i dalje na zimovanju u deželi...još nisam rekla da definitivno ne idem po njih....
A I LJUBAV SE SAMO MNOŽI NA NE DIJELI ( s brojem djece)!
sretno drage moje i samo hrabro u boj u boj!
Mislim da je tu, kao i u svakoj stvari - pravi odgovor onaj koji zadovoljava određenu obitelj u nekom određenom trenutku ili trenucima - i ne mora biti jedna monolitna odluka, može se mijenjati, u smislu - sad nije pravi trenutak, za godinu-dvije bit će ili možda neće. Sretno svima, nadam se da će se javiti još cura da podijele iskustva
da, ja se bojim komplikacija-to je istina.
a i kad se sjetim da meni preostaje jedino opcija prirodnih IVF-ova s minimalnim šansama za uspjeh...
ma kako minimalne šanse za uspjeh (gle si avatar i on je bio šansa)....paz' sad ŠANSA POSTAJE ŠANSA KAD JOJ SE DA PRILIKA
eto vam što znači biti zatvorena tjedan dana doma s bolesnom djecom (a djeca navinuta na 360 okretaja u sekundi)
vjerojatno će i tebi doći trenutak inspiracije kad ćeš znati odgovor na to želiš li i ili ne još djece,bez obzira na put do toga...
možda već ovo otvaranje topica vodi ka tome....tu mu je uostalom i svrha, ne?? :D :D :D
marči,
vidim ja da ovdje nema baš puno kandidata koji idu po više od jedne bebe.
Pa, to je možda točno, ali na VV-u recimo ima dosta - stvar je u tome što su to žene kužerice i često nisu baš puno na forumu jer znaju kako stvar šljaka, a i nemaju baš puno vremena, a ostvarile su već neka prijateljstva koje su iz virtualnog prešle u RL pa podršku dobivaju na drugi način. Znači - ima takvih žena dosta, ali nema ih tu onako kao "prva linija čitača" foruma, jer balansiraju posao, dijete i postupak (često), a ekipa s VV-a (bar Dalmacija) često i putovanja.
Evo i mene mada nemam još nijednog bebača,a trenutno mi je u glavi samo " da mi je bar jedno"!!!
Nadam se da ćemo to uspjet ostvarit i nadam se da poslije 1 neću odustat,jer oduvijek sanjam o 3 djece u kući.
To je moja velika želja za koju se vrijedno potrudit!!
Moj prvotni plan je bio (s obzirom na azoo) da jedno posvojimo,pa da onda idemo na donora (osim ako nam biopsija ne donese sreću)...
Ali planovi se mijenjaju,pa smo sada zaključili da ćemo prvo na trudnoću pa ćemo onda posvojit (posvojenje je moja želja još iz vremena kad još nismo znali da ćemo imat probleme ),iako znamo da će biti teže posvojid dijete dok ćemo već jedno imat kod kuće,ali spremni smo se borit
Do mijenjanja planova je došlo baš zbog tog o čemu i vi pričate.
Pošto bi zbog donora morali putovat do Praga srce bi nam se slamalo kad bi morali ostavljat dijete kod kuće a praktički ga ni nebi imali kome ostavit pošto ako dođe do tih naših putovanja nitko ni neće znat za njih (tako smo se dogovorili),zatim možebitne komplikacije ili nedajbože da moram preležat cijelu trudnoću,a u kući dijete kome treba zdrava mama a tata ga ne može čuvat u svim situacijama (MM je invalid),ah...tolko toga ima ...
I zato smo mi odlučili ovako kako jesmo i nadamo se da ćemo uspjet,jer već 5 god kitimo bor a nema mu se tko radovat,čizmice nema tko stavljat na prozor i nema mi tko reć "mama ja te volim"!!!
Ma uspjet ćemo i vi i mi,samo treba vjerovat!!!!!
Ljubim vas cure
Petru smo dobili iz devetog pokšaja (svi stimulirani ivf-icsi). U momentu spoznaje da sam konačno T, a pogotovo kad se rodila zdrava, nije mi padalo na pamet da opet obilazim raznorazne klinike,..., pogotovo ponovno iščekivanje bete. Dakle, bila sam odlučna NIKAD VIŠE. Ja sam postala MAMA, moja srećica je tu. Ali kako je vrijeme prolazilo, sve više sam razmišljala o slijedećem IVF-u. Iza proslave prvog roćkasa, krenula ja opet u akciju. Znam koliko mi znači moja seka i ja njoj, želim da i moja Petra ima nekog, ali baš svog.
Od Petrinog rođenja šest sam puta bila u postupcima-0, planiram opet u boj u prvi mjesec pa šta bude. Želim jednog dana sama sebi reći, pa Bože moj, ja sam učinila sve što sam mogla.
Uz Božju pomoć sigurno je stigla moja princeza, ali da nisam bila uporna,...
Svima od srca želim ostvarenje vaših želja, ma šta odlučile
gle, ja sam svojevoljno htjela samo i isključivo ivf u prirodnom ciklusu (mrzim stimulacije) - obje moje čudesne bebice su rezultat toga.
a komplikacije?
o tome nisam razmišljala. nakon prve bebe sam imala lletz konizaciju grlića maternice i dr. mi je rekao da bi mogla imati problema s iznošenjem druge trudnoće. i od onda sam samo mislila kako moram ići što prije po drugu bebu, jer:
1. otkucava mi biološki sat
2. bilo me strah da mi se cin na grliću maternice opet ne vrati
istina da u drugoj trudnoći nisam mogla pružiti iste stvari svojoj princezi. nisam je mogla nositi, nisam mogla s njom u šetnju, nisam mogla s njom na more...bilo je i protesta s njene strane, pogotovo kad se tarzan rodio.
ali to je i bilo za očekivati. ali trudila sam se to nadoknaditi na drugi način, pa smo beskrajno pričale, igrale se itd. sad se sve stabiliziralo, moji miceki se jako vole (nema više ideja: "vratimo ga u bolnicu")
meni je stvarno puno pomogla self-help literatura. da si u glavi razjasnim što želim, koliko sam spremna žrtvovati, što se najbolje i najgore može desiti...
i stvarno mi je dugo trebalo dok se nisam odlučila ići ponovo. najveća frustracija su mi bili ginekološki pregledi - imala sam osjećaj da me sve jako boli, više nego prije.
baš ugodan okus bez šećera
Ja sam beskrajno željela biti normalna trudnica, imati normalnu trudnoću, zatim imati tandem, pa zašto ne i ostati trudna dok dojim, kao ostale žene. Nisam htjela da mi zato što idem na IVF sve bude uskraćeno.
Naravno da iz istih strahova kao i ostale cure (HS i sl.) ne idem ni pod razno na stimulaciju.
Držite mi fige da u idućoj godini odem na koji postupak, možda i ostanem trudna
Svim curama koje će ići držim fige do neba
Nažalost, moja stvarnost su stimulacije i poslije toga eventualno FET-ovi. Nijedan MPO-ovac mi ne preporuča prirodni zbog izrazito lošeg nalaza MM-a...a i kad smo ga pokušali (dr. J. ga je htio pokušavati)...nikad nismo ulovili moju stanicu :/ . A onda mi i komplikacije ne ginu...već sam napisala da sam sada imala HS, a u trudnoći sam mjesec i po dana ležala u bolnici jer su mi se nakon stimuacije ostale velike ciste na jajnicima koje su mogle biti potencijalno opasne za trudnoću...tako da, iako, eto, idem dalje...dileme i strah od razdvajanja od moje malene ostaju...
Ali i ja želim svima koji idu 2. put puno, puno sreće
[[quote:BHany[/quote] A onda mi i komplikacije ne ginu...već sam napisala da sam sada imala HS, a u trudnoći sam mjesec i po dana ležala u bolnici jer su mi se nakon stimuacije ostale velike ciste na jajnicima koje su mogle biti potencijalno opasne za trudnoću...tako da, iako, eto, idem dalje...dileme i strah od razdvajanja od moje malene ostaju...
Ali i ja želim svima koji idu 2. put puno, puno sreće
i ja sam maco imala 4 HS, na 3. pokušaju ciste na jajnicima veličine "mandrina", 1 kiretažu...ma sve je stvar osobnog stava i poticaja. Nakon kiretaže sam mislila, nikad više IVF...to nikad sam prekršila čim sam shvatila da me nije ubilo već ojačalo..
pusa i svima da nađu svoj poticaj, snagu ili odgovor na svoje nedoumice!!!
...točno, upravo to...na to se odnosi drugi dio mog posta, jer stvarno mislim da osobe s našim problemima ne moraju nužno biti zakinute za više trudnoća i veću obitelj...zato ja i jesam tu...
Ali tu su i osobne granice...koje su ipak vjerojatno drukčije, ili bar drukčije kod svakoga od nas, kad kod kuće već imamo dijete...hoću reći tada nije više pitanje nekog našeg osobnog straha ili iscrpljenosti dugotrajnim neuspjesima i različitim komplikacijama (za što mislim da svi imamo neke manje ili više uspješne mehanizme obrane i prevladavanja), već straha kako će se to odraziti na našu djecu koja su sada tu i trebaju nas, njihov razvoj, naše međuodnose te koje je to vrijeme i dob kad će klinci to eventualno lakše prihvatiti... i mislim da su baš ta razmišljanja "sterilitas sec." zanimala rvukovi kad je otvorila topic.
Zato samo kažem, iako sam se ja bila odlučila za nastavak nakon jednog djeteta i vjerujem da barem treba pokušati i drugi put...potpuno mi je jasno i zašto se netko novoj konstelaciji odnosa za to ne može odlučiti...iako bih voljela da svi ovdje uspijemo imati točno onoliko dječice koliko smo planirali i željeli prije nego smo saznali svoje dijagnoze.
Ja sam tek negdje nakon što je A. prošao 18 mj. počela ozbiljno razmišljati o drugom djetetu, a tek nakon još 3 mjeseca stvarno počela željeti, osjećati ponovo onu silnu žudnju. Drugačije je nego prvi put, sad imam svoju srećicu pa ipak ima mjesta za misli "ako i ne uspije, nije tako strašno...". Još smo na "privatnoj" radinosti, ali odlučit ćemo se i za ivf, iako sam mislila da neću više nikad. Čekam samo trenutak kad će želja za drugim djetetom prevagnuti otpor. Al sigurna sam da će taj trenutak doći, kao što je došla i želja... Čovjek se mijenja...
Želim vam svima da nađete svoj trenutak!
Eh, kako mi je promakao ovaj topic?
I mi smo nakon raznih peripetija ostali trudni u 3. IVF/ICSI postupku nakon što smo s VV otišli u Maribor. Naš mali dečkić će za tri tjedna napuniti 2 godine, a mi bismo u jesen 2008. ponovno na stimulaciju u Maribor. Iskreno, uopće ne znam što ću ako ne uspije odmah, ali o tome ću razmišljati tada.
Voljela bih da moj sin ima seku ili bracu, a mi još jednu bebicu. Frustrirana sam bila postupcima u Zagrebu i kako smo se nekoliko godina vrtili u krug; danas se sama sebi ne mogu načuditi koliko smo znali boraviti na VV, bježali s poslova itd.
No, meni su trudnoća i porod protekli u redu, potpuno školski, i sad sam se zatekla da uopće nisam računala na mogućnost da ću s drugom trudnoćom možda morati ležati u bolnici ili imati kakve komplikacije...
Idem dalje, ali ne znam koliko daleko, jasno je samo da je svaka od nas za prvu trudnoću i živo i zdravo dijete bila spremna napraviti ama baš sve.
Misao koja se javlja je i da li tražim kruha povrh pogače i da li će Božje milosti za mene biti i drugi put?? A biološki sat neumoljivo kuca (imam 35. godinica)...
Evo toliko od mene u ovoj staroj godini, nova počinje za manje od sat vremena, uz želju da svi budemo zdravi i sretni, želim još jednom vidjeti na UZV malo srce koje kuca.
Svima od srca želim zdravlja i sreće, a onima koji još nisu da zatrudne i osjete čari roditeljstva (i neprospavane noći i sve što uz to ide).
O kako te kužimoni koji me duže znaju, sjećaju se da je meni A. iz 2. IVF trudnoće, da sam u 1. imala blizance koje smo izgubili u pola trudnoće, nakon toga glupavi tumor i vjerujte da je meni dosta odjela za ginekologiju.
žao mi je jako što će mi dijete biti jedinac, zakinut za bratske odnose pa ni bratića nešto nema na vidiku
.
Samo pristala bih ja i na ginekologiju opet ali me ubija u pojam činjenica da od troje djece samo jedno je uz nas
a opet me boli što će ona ostati sama, znam kako je dobro imati brata ili sestru
eto, uglavnom...tako...
D. barem ima male bratiće i sestrične i oni ju zovu seka
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom