rvukovi2
meni ovo zvuči da se ti bojiš kako ivf trudnoća apriori nosi sa sobom komplikacije što u trudnoći, to kasnije...a i zašto se bojiš potpuno razumijem, potpuno. Vjerojatno bi i ja.

IVF trudnoća nije rizična (nakon 12. tj.) ništa više ili manje nego normalno začeta trudnoća...uu koji izraz...

gledano očima nakon uspješnog ivf-a izgleda kao da se više važe druga trudnoća, potencijalne komplikacije, mogući problemi....sve ono što nije padalo na pamet prije trudnoće...sjećam se sebe...ma i ruku bi u vatru dala i da imam 500 kg više i da ovo i da ono samo da ostanem trudna.

ali, (malo morbidno) sjećam se i rečenice koju je izgovorio MM kad mi je umro tata: Kako je to imati brata? kad meni umru mama i tata, ostat ću sam, ti barem imaš brata...U tom trenu sam znala da ako ikada uspijem ostati trudna (naravno, ne s blizancima) ići ću na još jedno dijete.
Moj brat i ja smo bili pravi primjer psa i mačke....klali smo se do svoje 20-i neke (razlika je među nama 6 godina). No od kad smo porasli sve se to promijenilo, svjesni kako smo si bitni i kako smo sretni što se imamo. Nekako sam znala da ne smijem lišiti svoje dijete tog osjećaja bratstva-sestrinstva ili kako već...(jer što ako se to dogodi i njemu, što ako mu tata ili mama prerano umru?)
Ovako normalno ne razmišljaju osobe koje nisu morale iskusiti prerani odlazak roditelja, bilo bi malo uvrnuti da tako svaki dan mislimo. Ali, evo možda moje iskustvo nekom da snage i hrabrosti da se upusti u ponovne pokušaje nakon uspješnog IVF-a.


naša 2 smrzlića su i dalje na zimovanju u deželi...još nisam rekla da definitivno ne idem po njih....

A I LJUBAV SE SAMO MNOŽI NA NE DIJELI ( s brojem djece)!


sretno drage moje i samo hrabro u boj u boj!