karlo ima tri godine i četiri mjeseca skoro. Na broju šest je pjesma koju tata voli, na broju osam maćeha iz pepeljuge je zločesta. Meni je razgovor s vrtićkom psihologicom pomogao jako, ali naravno ovisi i o njoj. Karlo je, kako sam već rekla, u vrtić išao šest mjeseci od druge godine i ispisali smo ga jer mu je s djecom onda bilo grozno (sad je već spreman, planiramo ponoviti priču sa četiri godine). Psihologica mi je tad rekla da je na čuvanje svoje dvije curice do treće godine potrošila brdo love, ali da su jaslice nužno zlo koje treba izbjegavati i da za djecu nije prirodno prije toga se socijalizirati. Pričale smo i o tome kako danas roditelji pred svoju djecu stavljaju neprirodne zahtjeve koje djeca nisu u stanju ispuniti, od toga da im s dvije godine kupuju igračke za tri, guraju ih da se "igraju" s drugom djecom itd...pričale smo o tome da smo nestrpljivi, da im želimo nabildati dane, umjesto da se prepustimo običnom bauljanju po jarunu, tražimo igraonice, kazališta...a ona samo trebaju naše vrijeme i pažnju, i da se opustimo u njihovom društvu (to je zapravo užasno važno i svaki takav pokus nam je uspio). Žena je bila super i zapravo je potvrdila sve moje osjećaje, koji su nekad važniji od svake literature, ako slušamo svoje dijete.
Kod Karla je dijelom problem u njegovoj beskrajnoj nesigurnosti, bilo kad treba naučiti nešto novo ili nekog novog. Čini mi se da si napisala da imate problema čim se nešto pretvori u poduku - ista stvar, samo što mi uopće na taj način s njim ne komuniciramo, samo djedovi i bake koji, naravno, svaki put odustanu. Kad treba nešto naučiti, diskretno mu pokažemo i ostavimo ga samog, to nam je bolje. Primjerice, iako zna obući i hlače i cipele, no ne baš savršeno, ne želi to raditi. Sve što napravi mora biti savršeno, ako cestu ne može složiti onako kako zamisli užasno se nervira, i zato uvijek iznova gleda koncert rem-a da nauči kako oni to rade - kad nauči, onda je frajer i spreman je suočiti se s onom cestom, djecom, cipelama. Sigurnost se gradi sporo kao kuća, ciglica po ciglica, s regresijama koje su sve rjeđe, i napretkom koji se vidi iz dana u dan.
Svakako bolje funkcionira sa starijima nego s djecom, i nitko mi ne može reći da je to zato što ne ide u vrtić (na to mi pada roleta, zaista). Mi smo protumačili da je to zato što se boji da neće uspjeti u onom u čemu uspjevaju druga djeca. Kad je u pitanju socijalizacija, Karlo je u fazi da je (nakon što se otkravi, bar pol sata sat) u stanju funkcionirati s poznatom djecom jedan na jedan, bez intervencije roditelja. Skupine djece ga još uvijek malo plaše, i uskoro ćemo vidjeti kako će to ići jer ga planiramo ubaciti u neku igraonicu. Nemamo sreću imati veliko društvo s djecom, naši prijatelji su vrlo rascjepkani, tako da ne idemo baš ni po dječjim rođendanima (meni osobno to je uvijek bio horor, pa tko se naljuti naljuti), na zadnjem takvom događanju ja sam bila s karlom u igraonici, pojeo je komadić torte, zgledao se oko sebe i osamio. Ja ni ne očekujem da će on ikad uživati u nekim većim skupinama, a možda pak hoće, ali ga na to ne mislim ni prisiljavati. kako osjeća, nek radi, ja sam tu da mu pomognem. Psihologica i je tom prilikom rekla da je kod nesigurne djece majka važnija od tate, ona mora biti iza leđa, ne gurati, ali djete uvijek mora znati da ga ona čuva. Zanimljivo mi je to bilo jer sam se upravo tako instinktivno ponašala i prije nego mi je rekla. Rekla mi je također da ću biti ponosna kad vidim rezultate, i jesam. Raspisala sam se, ali znam koliko te to sve muči. Kad te prestane mučiti (i mali to osjeti) bit će bolje, sto posto