 |
|||
pretučeni dječak
Jedan dječak od 13 godina iz naše obitelji je iz čista mira pretučen od strane nekog starijeg dečka u školskom autobusu u Sesvetama na putu do škole.
Napasnik je ušao u autobus izudarao ga po licu i izašao (bez ikakva povoda) i nitko ne zna tko je on.
U kakvom mi to svijetu živimo?
Budite oprezni :/
Re: pretučeni dječak
kate prvotno napisa
Ovo treba rascistiti sa skolom za pocetak...
Malo mi je teško povjerovati da je netko svima nepoznat ušao u školski autobus i izudarao dečka kojeg ne poznaje. :/
Vjerojatno djeca, a pogotovo taj dečko, znaju tko je on ali ga se boje pa ne žele reći.
Jesu li roditelji prijavili to policiji? To je jako važno.
I to iz čistog mira :/
"Školski bus" je u stvari standardni javni bus koji dolazi i pred školu po djecu (to je ona nova škola u sevetskim selima). Jesu, prijavili su policiji, bio je odmah na hitnoj.
Da i nama je nevjerojatno, dečko je poput curice dobar nema šanse da se ikome zamjerio, sav je "bebast" i iznimno dobar, pametan, lijepo odgojen...sve naj..iskreno i objektivno
Problem je što svi tako reagiraju , pa čudno mi...ovo...ono... a usred grada se dogadja takav užas. On se samo našao "u krivo vrijeme na krivom mjestu", išao normalno u školu u društvu prijateljica (valjda je zato on nadrljao) i naravno da nitko od prisutnih nije reagirao od straha.
Sad se boji ići u školu...
Ovo je pravi izazov roditeljstva, kako zaštiti dijete od ovakvih stvari.
I društvo mora biti takvo da reagira kad vidi da se nešto događa, a ne da samo svi okreću glavu.
Možda bi trebalo sazvati roditeljski, te u dogovoru sa školom napraviti "dežuru" u busu nekog od odraslih :/
Otkrili su ga jer srećom liči na neku poznatu facu, pa ga je policija u čas pronašla.
...radi se o pijanom 17- godišnjaku
Pa dobro što je radio vozač?
Koja grozota, uvik nastradaju dobra djeca
Ne želim uzurpirati topic, ali slična stvar dogodila se meni i mojoj prijateljici prije desetak godina, obje smo već bile punoljetne, u 21h se radnim danom vraćale iz grada kad je ušao sasvim nepoznat čovjek, izudarao moju prijateljicu, mene ispljuvao po jakni i stao kraj naših sjedala da ne možemo van. Na idućoj stanici SVI, ali baš svi ostali putnici šutke su izašli a nas dvije smo tako sleđene sjedile još tri stanice kad se frajer odmaknuo a mi naglavačke pobjegle van iz tramvaja.
Nikom ništa osim frendičinog krvavog nosa i mog straha od nepoznatih ljudi. :/
Ne događa se samo djeci, problem je malo veći samo što se porastom uhvaćenih pedofila i učestalošću školskih tučnjava zanemaruje opće bolesno stanje u društvu.
Mislim da nije uopće bitno da li je autobusni udarač poznat ili ne, problem je u udarcu.
Izvini molim te ali meni je veći problem što niko živ ne reaguje!!!
Pa kako je moguće da vam niko nije priskočio?
Ili tom dječaku???
:shock:
ama baš nitko nije reagirao
Ma naravno da je ogroman problem u nereagiranju, bez obzira da li se radi o udaranju djeteta, žene ili muškarca. Nisam bedak
Moja poanta je u tome što je tih udaraca posvuda i sve više i što ih gledamo i slušamo 24/7 u svim medijima, svakodnevici, obiteljima, susjedima, knjigama i stripovima. Globalan je problem, djeluje destruktivnije no što se čini jer nas vodi u jedan odvratan svijet iz kojega će se možda već iduća generacija spašavati tim istim udarcima. A za svaki novi udarac ljudski mozak nalazi nove izgovore, i za udarača i za žrtvu i za nereagiranje.
Svojim primjerom htjela sam pokazati kako je nereagiranje moguće, stvarno i na žalost češće od reagiranja.
Otuđenost.
Eto kako. Ja volim što živim u gradu, što me svi ne poznaju, imam svoju privatnost ali možda smo otišli predaleko u gledanju svojeg posla.
Druga stvar, ljudi se stvarno boje, nisu bitni filmovi ni igrice nego crna kronika u kojoj pročitamo što se dogodi s ljudima koji pokušaju spriječiti pljačku banke...Tužno
nasilnika i bolesnih ljudi će uvijek biti.
Po meni je veći problem što nitko nije reagirao. Masu puta u živoitu vidim situacije kada su ljudi kao ovce, ne samo kada su u pitanju drugi nego i kada su u pitanju vlastita djeca, zdravlje, prava, sloboda itd.
Ono nisam ti ja taj tip, odgojena sam da budem mirna i dobra, slušam odrasle i autoritete i tako. MOžda je tako lakše kroz život, sigurno jeste. :/
I moj je junior pobrao batine od njih šestorice i to na ulazu u školu
Mene ne bi dirala pljačka banke.
Ali zapalim se totalno kada netko nekoga osobno tlači, i onda se umješam, a tlačeni će "ma pusti, proći će, pusti ga itd.".
Sjećam se u bivšoj zgradi, kćerka je imala bolesnu mamu (možda Alzhajmerova ili nešto), koju nije puštala godinama van iz jednosobnog stana. Starica je danima znala gledati kroz prozor, a kad bi kćerka navečer otišla van, starica je lupala po vratima i molila da je netko malo pusti van.
Ja sam nakon što sam to par puta čula, razgovarala sa mužem (razmišljali smo pa valjda je netko već kontaktirao CZR, valjda mora tako biti, možda je starica nasilna itd.). I onda jedno proljeće, kćerka iznese starici ispred zgrade stolicu, i starica sjedi mirno na suncu sat vremena i vrate se nakon toga u stan.
Nakon nekog vremena starica opet zapomaže na vratima, ja nazovem CZR, naravno nitko prije mene svih onih godina nije nazvao. A ja sam se osjećala kriva što sam godinu dana razmišljala da li da nazovem. Ne znam da li se išta promijenilo, možda je starica i umrla do sada.
Gledam svoju rodbinu, kad idu prosjaci, otjeraju ih kao pse sa praga. A hrpe pečenja, kolača završe kod psa ili svinja na kraju blagdana. Ali idu svake nedjelje u crkvu zato.
postoji hrpa istr. o tome zasto ljudi ne pomazu u takvim situacijama (znaci nije to regionalni specijalitet, vec nesto na globalnoj razini) - pokrenula su se nakon jezivog slucaja silovanja u sred bijela dana u najprometnijem dijelu jednog usa grada - stvar je u rasprsivanju odgovornosti, kad je situacija losa po nekog najvjerojatnije ce mu pomoci onaj jedan jedini covjek koji se tu nasao, cim ih je dvoje-troje, pa grupa sansa da ce netko pomoci drasticno pada - nazalost ljudi funkcioniraju po principu - netko drugi ce...
Prije nekih 15 godina dok sam bila osnovnoškolka u SPlitu u bus je ušao stariji čovjek, ogroman, u špicastim čizmama i duge kose.
Moje dvjije frrendice i ja sjedile smo dalje od njega i nešto pričale kad se on ustao i došao do nas. Uhvatio se rukama za prečku iznad sebe podigapo se i lupio me tom kaubojskom čizmom u stomak. Pala sam na pod, a on me nastavio tući.
Onda je prešao na frendicu pa na njenu sestru.
Bilo je oko 17 sati popodne, radni dan, autobus pun, policajac unutra...nitko ništa. Same smo se izvukle na stanici iznad Opće bolnice i potražile pomoć, a ljudi su nas samo gledali.
Od tad imam užasnu averziju prema gradskom prijevozu, a sve starije ljude koji mi se učine iole nervoznima bi najrađe kroz prozor izbacila.
Kasnije sam saznala ko je to, dežurni gradski shizofrenik i nitko se pretpostavljam nije htio s njim svađat...no svejedno, pun autobus ljudi da mirno gleda kako netko čizmama u trbuh tuče 3 djevojčice koje su već pale na pod autobusa, meni to nikada neće biti jasno. Ja bih reagirala nagonski da zaštitim djecu
Ria
grozni smo, mi ljudi
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom