Nataša, naravno da nisi luda. Probaj to ovako gledati, teško ti je u ovim trenucima i najrađe bi samo plakala, udarala nogom u tid, lupila nekoga, vrištala. Ali to ne radiš jer si odrasla.
Tvoj sin je mali i briga ga za norme ponašanja i on se instiktivno ponaša kako se osjeća, ustvari skupa prolazite ovo vrijeme, svaki na svoj način.
Mi odrasli bi voljeli našu djecu svega poštedjeti,zagrliti i sakriti od stvarnosti kad ona pokaže svoje drugo lice.
Nemoj to raditi. Pričaj s njim,reci mu sve onako kako je i kako se osjećaš,ne uljepšavaj stvarnost jer djeca znaju da nešto ne valja, a iznenadit ćeš se koliko oni mogu razumijeti situaciju. Probaj pričati s malim kao s odraslom osobom,naravno,malo prilagodi, njemu treba da osjeti kako ste vi tim, kako si tu za njega pa makar i tužna,nesretna.
Mene je taj pristup strašno zbližio s mojom kćerkom kad nam je bilo teško,bila je druga situacija, ali to nema veze.
Ja sam znala crpiti snagu iz nje, a ona mi je znala pričati stvari koje su me jako iznenadile,shvatila sam koliko ona vidi i kuži situaciju,a ona je htjela da pričamo o tome.
Moja je kriza prošla, nadam se da sam ti bar malo pomogla i da ćeš uskoro i ti ovo moći reć. Drži se.