Kako pojedinim članovima obitelji objasniti da mi se ne priča o svemu što se kod nas desilo, da mi nije do objašnjavanja bilo čega bilo kome?

Ja sam jednostavno rekla - možda za 6 mjeseci promijenim mišljenje,
možda za 6 godina shvatim da sam grdno grdno pogriješila,
ali sad mi je najbolje rješenje ovako kako jeste.

Ko zna šta donosi sutra? Niko! Ni ja ali ni ti "komentatori" koji me ubjeđuju da mi zapravo i nemamo problema,
da smo samo premoreni, da ovo, da ono,
a ja samo želim da me se pusti na miru.

Ko da meni nije dosta moje muke i svega što mi se vrzma po glavi.