Sve je ovo tako tužno i žalosno.

Pokušavam ne misliti daleko u budućnost, ali nekad ne mogu.
Pa se onda roje pitanja - šta kad G. uđe u pubertet i slično :/ , mislim, stvarno pretjerujem, znam, ali nekad ne mogu da se suzdržim.

Strah me da me moje dijete jednog dana ne upita - zar nisi mogla neko drugo rješenje pronaću umjesto da mi uskratiš oca za cijeli život?

Ima li iko od vas ovakvih nedoumica???