Citiraj Nataša,Sarajevo prvotno napisa
Sve je ovo tako tužno i žalosno.

Pokušavam ne misliti daleko u budućnost, ali nekad ne mogu.
Pa se onda roje pitanja - šta kad G. uđe u pubertet i slično :/ , mislim, stvarno pretjerujem, znam, ali nekad ne mogu da se suzdržim.

Strah me da me moje dijete jednog dana ne upita - zar nisi mogla neko drugo rješenje pronaću umjesto da mi uskratiš oca za cijeli život?

Ima li iko od vas ovakvih nedoumica???
Nataša, baš se danas mailam s frendicom i kažem joj da mi je novogodišnja odluka da prestanem svaku stvar oko djece pripisivati razvodu (koji sam ja inicirala). Kaže mi ona da je njoj da prestane svaku stvar pripisivati braku
Uvijek se tako možeš preispitivati, a neku odluku ipak u nekom trenutku moraš donijeti i onda živjeti s njom. Možda će te sin tako nešto jednog dana i upitati - i pošteno je tada mu reći da ne, nisi mogla pronaći drugo rješenje. Sve naše velike odluke imaju barem dvije strane. Mislim da kod odluka o razvodu gotovo nikada ne postoji samo jedan odgovor, što god odlučila u nekom ćeš se trenutku preispitivati. Ako ostaneš, kako znaš da te dijete neće za dvadeset godina pitati zašto nisi otišla dok si mogla? Ima i na ovom forumu puno takvih pitanja sada već odraslih ljudi. Iako se svi na ovom forumu svakodnevno na neki način "žrtvujemo" za svoju djecu, mislim da se ona krajnja žrtva - žrtvovati svoj integritet, biti zgažen zbog neke zamišljene buduće dječje sreće i života s oba roditelja "kao i svi drugi" - nikada ne isplati i nikada ne završi kako treba.