Imamo savršenih dana. Ali baš, baš savršenih.
I onih manje savršenih, i onih očajnih.
Valjda je sve to normalno čak i za idiličan obiteljsko život i sklad.

Dolaze mi u talasima i ljutnja i bijes i očaj, ali i zadovoljstvo i ispunjenost sitnim stvarima koje me okružuju.

Samo, još uvijek se lomim oko G.
Sad teško podnosi rastajanja.

Od prije neki dan počeo je ponekad da plače , ali baš ono tuuužno tužno,
kad ga pitam šta je, kaže "ja plačem što mi nema tate" - doslovno tako.

Sinoć gledamo tom-i-jerry-ja, neki lav na kraju crtanog odlazi brodom, a miš mu maše sa doka i briše nos i suze.
I sinoć mi G. plače u krevetu, plače što je otišao lav.
Pa zašto je otišao, zašto, krokodilske suze roni.

I naravno da mi se srce cijepa, najradije bih i ja s njim u duetu.

S jedne strane pokušavam da ga utješim kako znam,
ali sa druge osjećam se KRIVOM što mi je dijete tako tužno.

Nisam ni znala da dijete od tri godine može tako tužno da plače. I osjećam se grozno zbog toga.

Ima li vas još da ste prolazile nešto slično?