U našoj školi prvašići nisu dobili nikakve, pa ni opisne ocjene niti diplome. Zadnji dan škole su crtali božićne čestitke jedan za drugoga, zabavljali se s učiteljicama i oprostili se do početka drugog polugodišta bez ocjena.

Mi kao roditelji više smo nego zadovoljni s M. odnosom prema školi - voli i poštuje učiteljice, rado ide u školu, nema nikakvog problema s pisanjem zadaća, učenjem pjesmica i sa svim ostalim školskim zadacima. Trudio se biti uredan, crteži su mu detaljni i slatki. Svakodnevno dobiva dodatne zadatke i to rado rješava i ne buni se što drugi nemaju tu obavezu. Brz je, nema mnogo grešaka, a ono što ima zajednički ispravljamo i učimo. Prilagodio se školskoj disciplini i pravilima, a još kad bi i za vrijeme odmora bio mirniji, ne bi moglo biti bolje. Meni je to i bez ocjene dovoljno da s pouzdanjem očekujem drugo polugodište.

Ali ne bih se zgražala zbog toga što se roditelji vesele pohvalama i peticama. Tome se vesele i djeca. Moj M. se veselio svakoj pohvalnoj ocjeni koju je dobio u radnim bilježnicama i pisankama, a pogotovo peticama koje su osvanule u posljednja dva tjedna. Meni i tati ih je ponosno pokazivao. Opasno je ako su djeca opterećena uspjehom, ali želja za mjerljivim pokazateljima uspjeha koja ide uz želju za učenjem i znanjem sasvim mi je prihvatljiva. Kad gledam sebe jasno mi je da najviše volim sam svoj rad, ali to ne znači da ne volim i valorizaciju mog rada.