Ako dijete ne želi doći na ručak nego gleda TV, upozorim nekoliko puta, podviknem, a ako ne pali, ja gasim TV. Upozorim dijete na moguće posljedice: nema slatkiša poslijepodne, nema crtića, nećemo stići u park i slično. Kada pokažeš odlučnost i jasno ukažeš na granice, oni će obično poslušati. Najgore je puno govoriti u prazno. Doći će za stol kada vidi da ti misliš ono što govoriš. I to ukratko govoriš.

Moja B. je prvih dana radila ovakve večernje predstave. Sve se umiri, sve gotovo, treba ići spavati, a ona počinje show. Riješila sam to relativno brzo, raznim metodama. Dva puta, kad je najviše pretjerivala, premjestila sam je u drugu sobu. Jednom sam prekinula čitanje. Jednom sam joj rekla da sljedećeg dana neće moći gledati crtiće uopće i to sam provela. Nastojala sam dovoljno rano početi spremanje u krevet (oko 8 ), jer premorena djeca lako padaju u euforiju. Ako je trebalo i podviknula sam. Budila sam je ujutro kada M. ide u školu. Na razne načine, raznim sredstvima sredila sam to u roku od deset dana.