Drage mame, ja radim u vrtiću kao odgajatelj i moram priznati da čitajući vaša razmišljanja o "tetama" (iako svi odgajatelji imaju najmanje VŠS i dalje su samo tete), pomislim kako smo sve mi čudovišta koja postoje samo da napakoste Vama i Vašoj djeci. Duboko sam uvrijeđena i strašno je što većina vas trabunja o bavljenju djecom, a istovremeno bi na Badnjak ostavile djecu u vtriću, kako kaže jedna Vaša članica, da može pročitati koju knjigu o odgoju djece i pitam se, imate li vi djecu zbog vrtića ili sebe? Najstrašnije od svega je kad djeca nisu poželjna u vlastitom domu. Kako se uopće usudite ostaviti djecu s nama takvima? Ne pazimo ih, grizu ih, tuku, a još bi i na godišnji, strašno. A onaj dio o poklonima za tete, svatko voli vidjeti da je njegov rad i trud cijenjen i poštovan, ali moram vam reći da mi je uglavnom strašno neugodno kad dobijem bilo što, a vjerujte da vaši pokloni su ponekad takvi da se pitam, da li da odmah bacim, ili nosim kući i bacim tamo. I svaki put se na tom smeću još moram i srdačno zahvaljivati i glumiti sreću što sam ga baš ja dobila. Najveća sreća svakom odgajatelju je povjerenje i poštovanje, jer zajedno radimo na jednom odgovornom i važnom zadatku, a to je postaviti vašu djecu na noge, da kroz svijet idu kao zadovoljna, sretna, samostalna i kompetentna bića.