Sandor Marai, Kad svijeće dogore. Zagreb: Fidas, 2003.

Jako lijepo napisano. Lijep jezik, lijepa rečenica, predivne atmosfere. Radi se o iznimnom prijateljstvu dvojice dječaka - mladića - muškaraca koje u zreloj dobi okončava u ljubavnom trokutu. Unutar te priče autor govori o razlikama među ljudima, o njihovom različitom shvaćanju prijateljstva, ljubavi i života u cjelini, što je djelomično uvjetovano socijalnim prilikama, a drugim dijelom osobnošću. Ta "drugovrsnost drugih" može dovesti i do tragičnih zbivanja i konačno onemogućuje komunikaciju među ljudima. Knjiga je zapravo monolog: o svemu govori samo jedan od troje glavnih likova, onaj koji je tom prijateljstvu ostao odan cijelog života i koji na kraju ne dobiva odgovore na svoja pitanja, osim onih koje sam daje. Uživala sam čitajući ovu knjigu, ali ipak mi nedostaje riječ drugo dvoje likova, onih koji su se u životu više usudili. Voljela bih čuti njihovu stranu. Čovjek ne može sam sebi dati odgovore na sva pitanja.


Juan Manuel de Prada, Oluja. Zagreb: Znanje, 2002.
Ovu sam nagrađivanu i hvaljenu knjigu uzela čitati jer se radnja događa u Veneciji. Knjiga je mješavina žanrova - tu je krimić, ljubavni roman, roman o gradu, umjetnosti i stjecanju iskustva jednog mladog muškarca, Španjolca, povjesničara umjetnosti koji se našao u zamkama zločina, ljubavi, seksa, prijevare, a sve je to zavijeno "u trule vode" i magle Venecije. Zvuči zanimljivo i na mnogim mjestima i jest tako, ali mi je na kraju sve dosadilo zbog pretencioznosti, općih mjesta o Veneciji i o ljudima. Ne sviđa mi se kad se o Veneciji govori (slično kao kod nas o Dubrovniku) u nekakvim jeftinim šablonama o ljepoti i raskoši s jedne, odnosno trulom mulju i zlim ljudima s druge strane. Poveznica s Giorgioneom koja se provlači kroz cijelu knjigu zapravo nije ostvarena - ostalo je na razini ukrasa, pomodnog korištenja umjetnosti koja bi trebala dati neku veliku dubinu ovoj kriminalno-ljubavnoj zavrzlami. Još jednom sam zaključila da je čitanje takvih knjiga za mene gubljenje vremena.