Njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt (1769.-1859.) nije mogao proći pored brda a da ga ne izmjeri. Jer - „brežuljak čija je visina nepoznata vrijeđa razum i uznemiruje"!
Na putu kroz Španjolsku, iz koje je kanio isploviti prema Latinskoj Americi, Humboldt je izmjerio svako brdo, i uspentrao se na svaku planinu. Put se zbog toga odužio bez kraja i konca. Izgledalo je kao da će velika prekomorska ekspedicija zapeti već na Pirinejima - posebice kad su mještani napali Humboldta i njegova asistenta Bonplanda kamenjem, smatrajući ih nekakvim poganskim štovateljima zvijezda.
No Humboldt se na kraju dokopao i pirinejske luke, i Amerike. U slijedećih pet godina proputovao je Južnu, Srednju i Sjevernu Ameriku. Otkrio je prirodni kanal između Orinoca i Amazone, osvajao vrhove Kordiljera, izmjerio svaku rijeku, planinu i jezero na svom putu, sakupio tisuće biljaka i stotine životinja, iskapao kosture, spustio se u svaku špilju, kušao svaku bobicu na koju je naišao, kušao i ptičji izmet, i „popeo se na više stabala nego što to itko može zamisliti."
„Kako bi razlikovao formacije stijena, uvlačio se u rupe koje su bile tako malene da se više puta zaglavio te ga je Bonpland morao za noge potezati van." Ali naposljetku, izmjerio je sve „što nije imalo dovoljno nogu i straha da mu pobjegne": oceanske valove, boju neba, temperaturu munja, težinu noćnog inja, i broj ušiju u kosi domorodaca. Na pitanje iznerviranog Bonplanda čemu može služiti statistika o ušima, Humboldt je odgovarao s donkihotskim zanosom: „Želimo znati - jer želimo znati".
Istovremeno, u Njemačkoj, matematičaru i astronomu Carlu Friedrichu Gaussu (1777.-1855.) bila je muka i od najkraćeg putovanja kočijom. Na putu ga je mučila križobolja, i izluđivala dosada. Od drmusanja po kaldrmama uvijek bi mu pozlilo. Mrzovoljan, proklinjao bi pomodarske kožnate amortizere - i maštao o strojevima koji će „prenositi ljude od grada do grada brzinom ispaljenog projektila".
I dok se Humbold osjećao kao kod kuće i u svakoj jami u koju bi upuzao, Gaussu se sve izvan Goettingena činilo dalekim i egzotičnim. Kada je pred kraj života otputovao u Koenigsberg, u posjet ostarjelom Kantu, činilo mu se da je na kraju svijeta. „Ulice su izgledale strano, natpisi na trgovinama bili su nerazumljivi, a jelo iz gostionica nije mirisalo na jelo", primjećuje nevoljki putnik, izgubljen među urođenicima istočne Pruske.
No i Humboldt i Gauss bili su posvećeni istoj vražjoj raboti mjerenja. Iza njih niti jedno prirodno čudo nije ostalo neobilježeno i nevino. Jedan je proputovao polovicu poznatog svijeta, a drugi je putovao bez da je izlazio iz kuće. Humboldt je mjerio pritoke Orinoca, Gauss je računao putanje zvijezda - i matematički dokazao da je prostor zakrivljen.
Naposljetku, kada su se obojica primakla kraju svog puta Humboldt više nije bio siguran „tko je od njih dvoje išao na daleka putovanja, a tko je uvijek ostajao kod kuće
