Ponekad imam osjećaj da nisam uopće autoritet - tako zna bit grub, neljubazan i tvrdoglav. Em sam druga mama, em žensko, em nespretna - a mom su klincu ženska bića na ljestvici važnosti u svemiru daleko ispod muških.
Ali onda mi se obrati s nekim problemom, zatraži savjet, pojada se, posluša bez odgode, u raspravi kaže "Da, to je istina" ili u razgovoru s trećim ponovi što je čuo od mene - pa mislim da ipak jesam autoritet. Neke vrste. Štajaznam. :/
Ispada da mi je lakše nagovoriti ga na nešto nego natjerati. U tome uspijem dovoljno često da ne padnem u depresiju. Od kad je došao pomakla sam sve svoje kriterije i zamišljanja kako bi trebalo biti i na što ću pristati u odnosu s djetetom.