U cjelosti bih mogla napisati isto što i Zdenka.

Plus dodatak što ja imam urođeni autoritet (naslijeđen od tate valjda :/ ), tako da kad je stvar ozbiljna i kad mislim 100% ozbiljno, dovoljan je jedan pogled za primljenu poruku. Kad ne koristim taj pogled i duhovita sam i ravnopravna kao frendica joj, kod ozbiljnih stvari ne utječem na nju gotovo uopće ako nešto silno (ne) želi, kod ostalog se dogovaramo u hodu izvrsno.

Ipak, priznajem da i taj autoritet gubi svoju snagu kako dijete raste i ako je u njemu imalo sile bez uvažavanja, onda neće funkcionirati. Znači autoritet plus uvažavanje suprotnog mišljenja i slušanje do kraja, onda će u 98,5% slučajeva upaliti. To je super za nju, ali može biti opasno u situacijama gdje NE mora biti instantno poslušano bez argumentiranja. To je, recimo, jedan od problema stalnog slušanja i argumentiranja, što bi te dijete u opasnim okolnostima moglo tražiti objašnjenje umjesto da iste sekunde bezrezervno posluša. Ajde nadam se da bi joj intuicija proradila da je tako što u pitanju.

Bila sam jedini bad guy do nedavno, sad manje više svi postajemo bad guy prema Omi jer ima dana kad je zaista nemoguća od trena kad se probudi i u takvim danima ni najblažoj našoj baki fitilj dugo ne izdrži... a kamoli nama ostalima.
Danas npr. se probudila tako divna, divna i kooperativna da ne mogu vjerovati što joj je bilo jučer...
Pa o njenom raspoloženju nažalost i ovisi količina intenziteta autoriteta koji daje rezultat. U nekim slučajevima smo i mi odgovorni za njeno raspoloženje (nekad ga pokvarimo, nekad podignemo) ali nikad u tolikoj mjeri koliko je to definirano u trenu kad otvori oči u novom danu, tako da ono što učim s vremenom kako djeca rastu jest da nemam niti moć niti neku preveliku kontrolu nad svojim djetetom, imam samo odgovornost za svoje vlastito ponašanje.