Što s onom: "sve je to isto"

[Noa]

Drage moje,
kako živim odvojeno od svog supruga često pričam s prijateljima koji su u braku i koji su razdvojeni. Često čujem one priče tip: ma sve ti je to isto, ma i da nađeš nekog novog, boljeg (što se ruku na srce i nemora dogoditi) i on će ti za koju godinu biti isti kao i ovi...onda se preispitujem pa moj muž nile loša osoba, daleko od toga, brine se za malog, ne izlazi , ne pije, ne puši, ne karta , ne ide u društvo, nosi novce doma....uglavnom je doma , neku ne ide, ma da bi kavu popio s prijateljem(kojih ni nema) ...kad tako počnem rezonirati kao da samu sebe uhvatim u razmišljanju pa što tražiš kruha svrh pogače...a nismo funkcionirali, stalno smo se svađali...i to je istina. oko svake sitnice...kad me u savjetovalištu pitala žena koji je posljednji lijepi trenutak zajednički, nisam ga se ni mogla sjetiti, uvijek je sve bilo s knedlom u grlu...

[gita75]

Pa ja poznajem puno dobrih muškaraca s ovim karakteristikama, a ne bi s njima bila u braku jer ih ne volim.
Sa MD jesam jer ga volim i mogu živjeti s njim, što znači da mogu tolerirati neke njegove mane i on moje. Svi imamo neke mane i savršeni ne postoje.
Volila sam i MBM, ali iz nekog razloga nismo mogli funkcionirati zajedno. Pa smo se rastali.

[Marsupilami]

Karakter i zivotne navike nisu isto.

Vi se vjerovatno karakterno niste slagali, to sto on ne pije, ne pusi, ne izlazi ne znaci da je on bio prava osoba za tebe.

Koliko sam shvatila ti se sada preispitujes da li si donijela pravu odluku?
Vjeruj mi, kada si odlucila da ne mozete zajedno to je bilo sigurno doobro promisljena odluka a ne ishitrena.
Stvar je u tome da ljudi s vremenom zaboravljaju lose stvari a pamte samo dobre.
Jedan psihijatar mi je rekao da je to prirodna obrana naseg mozga da lakse preprodimo teske stvari u zivotu.
Kada bi sve lose stvari akumulirali u sebi tokom godina pukli bi pod teretom, zato se mozak brani tako da lose stvari potisne a dobre zadrzi ( a kada je netko pod stresom ni ne trudimo se zapamtiti lose zar ne? )

Kada bih ja tako isla rezimirati, moj bivsi muz je imao manje mana nego sadasnji, ali sa sadasnjim se tako dobro slazem, s njime sam duze nego sa bivsim sto sam bila, a trzavice koje smo do sada imali mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Sa bivsim sam se kacila skoro svaki dan.

Kao sto sam rekla, nema to veze sa nacinom zivota nego karakterom

[MartinaK]

Mislim da nisu svi ljudi isti. Bilo bi puno jednostavnije da jesu.

Moram priznati da je meni rastava opcija u slučaju preljuba ili nasilja, a ostalo mislim da se može riješiti ako su oboje voljni surađivati.
Nije mi namjera popovati, moji su se rastali prije 27 godina i danas vidim razloge, što se moglo, a što nije moglo promjeniti. Ipak smo imali mir. Uz to i kojekakve neugode i traume ali nije bilo svađa, što je puno.

Meni osobno u braku puno pomaže knjiga 5 jezika ljubavi i mislim da se da primjeniti na svaki odnos. Mislim da bi bilo dobro za sve ljude da si to pročitaju jer se svaki odnos da popraviti ili poboljšati, a dobro je i da upoznamo sebe same.

[Tata!]

Malo ću se osvrnuti na ovu temu i dati svoj prilog u kojem će mala grupica okupljenih forumaša (znat će oni koji), prepoznati već iznesen taj stav, a mislim da itekako paše u ovaj kontekst.

Osobno sam utopističkog mišljenja da svaka osoba može biti idealna, ako je dovoljnog razuma i volje da se jedno drugom prilagodite. Ne vidim tu prepreke, bez obzira na specifične osobne afinitete koje svak nosi u sebi, jer oni naprosto mogu biti čar koja u zajednici proširuje horizonte drugome i čini vezu osebujnijom i zanimljivijom.

Kad se sjetim da sam funkcionirao sa hrpom potpuno različitih karaktera od moga i da sam uvijek nalazio modus prilagodbe, onda ne vidim gdje je problem da ne bismo idealnost našli u svakoj iole normalnoj osobi, ako je ona na vezu spremna i oni kotačići kemije daju početni zamašnjak! Sve ostalo je samo stvar spremnosti na obostrano ulaganje.

Ja sam u zadnjoj svojoj vezi koja je okrunjena nesretnim brakom našao dovoljan zamašnjak, ali definitivno premalo odziva na obostrano ulaganje i koliko god sam mišljenja da je ta veza doista mogla uspjeti u malo drugačijim okolnostima i itekako se sretno mogla skrasiti uz mene, da eto nije iznad pogače tražila kruha, ipak eto nije uspjelo, jer je to onaj korak na koji drugu stranu ne možete prisiliti, nego ona mora biti sama sazrijela i svjesna taj isti trenutak izgraditi u sebi.

Tako da na kraju krajeva ideal veze čini mali startni zamašnjak i dvije čiste zrele glave i onaj trenutak odluke da spremno želite s nekim naprijed i to je sav recept za dug i zdrav zajednički život, jer sve ostalo jedno drugome možete prilagoditi u hodu, u čemu vas najviše inspirira upravo pripadnost toj osobi.

Potpuno se slažem sa MartinomK da je rastava bez rasprave svakako opravdana opcija u slučaju PRELJUBA i NASILJA, jer tada je duboko povrijeđeno dostojanstvo osobe, a u svakom drugom slučaju postoji jako dobar razlog da se bilo koji nesporazum izgladi i u svrhu zajedništva uloži napor više da se osobu koju smo izabrali u životu nikako ne pušta olako, jer će se to početi događati sgurno i sa svakom sljedećom.

Noa, naprosto ne mogu pojmiti da imaš toliko dvojbi i da toliko levitiraš u vakuumu neodlučnosti. Imaš čovjeka pokraj sebe na kojeg se možeš osloniti, za kojeg, iz tvojih previranja, možemo iščitati da spada sigurno u onaj vrh poželjnosti svake žene, ako objektivno postavimo da bar 80% njih nije takvo i mada ću zvučati sada grub, smatram tvoje traženje "kruha nad pogačom" razmaženo traženje igle u plastu sijena!

I u pravu su oni koji kažu da se muževi u braku s vremenom opuštaju u sigurnosti supružništva, ali naprosto ništa drugačije negoli i žene!!! i izgube onaj osjećaj stalnog dokazivanja i pokazivanja pažnje kojima su obilovali u prijebračnim vezama, jer smatraju valjda da su brakom muža ili ženu trajno osigurali kao neko gospodarsko dobro, pa ga sad imaju u vlasničkom odnosu 1/1 i ne trebaju se više oko njega baviti, jer im neće ni pobjeć, već uvijek čekat kod kuće. Jest šipak, da kupiš i komad livade ne možeš ga pustit da obraste u korov i šipražje, a kamo li jedan tako sofisticirani ljudski odnos između dvoje ljudi, za cijeli život odabranih kao zajednički suputnici!

Naravno da je tu potrebno nevjerojatno puno balansa i puno strpljenja i tolerancije i kompromisa i poklonjenih pažnji i čvrste otvorene komunikacije. Ali se opet podrazumijeva da nam ljubav na prvom mjestu pomaže kao najveći podstrek da nam za voljenu osobu - našu osobu - naprosto ništa nije teško!

Zaljubljenost i zaluđenost brzo prođe kao voda i mulj zagrabljeni iz rječnog korita kroz sito, i sretni smo ako na površini isijemo "grumenje" istinske ljubavi prema toj osobi. Osjećaj najbliskijeg prijateljstva! A to onda sve treba, godinama života, pametno održavati, pažnjom zalijevati, razgovorima vaditi iz posrnuća, kompromisima balansirati! NEMA po defaultu IDEALNOG i tko god vas uvjerava da vaša polovica tamo negdje luta svijetom i da je trebate naći - laže! Ili blaže rečeno stvara zabludu, jer imamo 7milijardi polovica, imate li vremena u tom mnoštvu tražiti sebi taj utopistički IDEAL, ili to vrijeme u beskraju traženja "savršenstva" utrošiti mudro u klesanje Savršenstva u onom što imate pokraj sebe i što ste jednom već čvrsto zavoljeli???

Razmisli mudro, Noa... ishitreno srljanje, samo da probamo nešto novo, u nadi da ćemo se uvjerit da je bolje od onog već prilično nam dobrog, nas doista ne vodi nikamo! A pokreće lavinu nepovjerenja prema samom sebi i ispravnosti vlastitih očekivanja.


Tata!

[Noa]

Tata možda ću ja sad zvučati grubo, ali kako da ti tako pun razumijevanja i konstruktivnih savjeta nisi uspio pronaći bar približno sličnu osobu svojim očekivanjima pa isto tako i primijeniti svoje savjete i očuvati brak?! Vidiš da nije s ve onako kako se čini, i ja ne lebdim, ali svaka ovakva situacija je teška sama za sebe. Ja mogu pristajati na kompromise svakakve vrste pod uvjetom da volim onoga pored mene, a ja voljeti ne možeš nekoga od koga konstantno doživljavaš kritike i dijeljenje savjeta, a sam iste ne može primijeniti na sebi. Moj muž je jedna kritična i nadmena osoba koja misli da se cijeli svijet okreće oko njega i da svi jedva čekaju da njemu ugode, što naproso nije istina. Ali polako, mislim da će ovo odvajanje prvo njemu samome koristiti, eto vidiš, već je naučio sam usisavati i brisati prašinu ( ma što to značilo i kako god to on uspio napraviti) a još ga ja nagovoram da is pokuša sam veš oprati, znaš ono staviti u mašinu i uključiti pa staviti na sušilo....e kad to apsolvira možda budemo imali šanse...nisam neodlučna, nego vrlo odlučna i to me plaši, ali ipak želim čuti razmiošljanja osoba koje su sve ovo prošle, jer one znaju da u ovakvim emocionalnim krizama ne možemo uvijek donijeti prave odluke već češće radimo pogreške. Ja neću nagliti , dobro ćemo razmisliti kako dalje.....

[koryanshea]

tata i martina, meni se cini (iz ovoga sto sam dolje citirala, bold je moj) da vi podrazumjevate iste uvjete za odrzavanje braka kao i noa. podrazumjevate spremnost na suradnju a ja nekako ne vjerujem da je noa odustala od svog braka prije nego je pokusala postic neki dogovor sa suprugom.

svaka osoba može biti idealna, ako je dovoljnog razuma i volje da se jedno drugom prilagodite

Moram priznati da je meni rastava opcija u slučaju preljuba ili nasilja, a ostalo mislim da se može riješiti ako su oboje voljni surađivati.

[klia]

U braku sam 10 godina pa ću se usuditi neke stvari prokomentirati iz svoga kuta.

Postoje razdoblja u braku kada je objektivno teže, kada su životni zahtjevi veći i teže im se prilagođavati.

Umijeće je pogledati svoj brak sa strane, kao da si izvan njega i reći: mm/mž je osoba koju sam iz nekog razloga izabrala i obećao/la mu/joj vjernost i postojanost. To je i sada ta ista osoba, ali sada nam je teško, pucamo po šavovima, moramo razgovarati i otvarati se. Zapravo moramo raditi na sebi.
Ponekad je otvaranje bolno i užasno se teško otvoriti, u igri je i ponos i prkos i nemogućnost izricanja pravih riječi i još svašta po malo...
No, ako imate neki zajednički cilj (npr. podižete dijete, premda to ne mora i ne smije biti i jedini cilj) onda gledajte u njega i pokušajte funkcionirati kao tim koji zajedno mora do toga cilja doći.

Brak za mene nije zajednica dvoje individualaca već okružje u kome svoj identitet udružuješ i stapaš s partnerovim. Što se više stopiš s partnerom, to ćeš mu više slobode moći ostaviti jer ćeš ga bolje razumjeti.

Ovo ne funkcionira jedino ako se u razdoblju krize uplete netko treći. Jednostavno, energija ljubavi (koja jedina može mijenjati dvoje različitih ljudi da postanu jedno, a svi smo različiti i ne postoje dvije polovice jabuke koje se traže, to je samo jedna lijepa Platonova ideja, na "jabuci" se ustvari mora raditi ) počne tu propuštati, kao kroz rupu.

A kad stvar zbilja pukne, ne treba se zavaravati, "krivnja" nikada nije na jednoj strani.
"Krivi" smo i sami ako zatvaramo oči pred ozbiljnim problemima partnera koji stvarno mogu napraviti cijeloj obitelji pakao od života i onda, kad stvar kulminira i eksplodira, svima dokazivati da je upravo partner taj koji je za sve kriv.

Zato, tata, koliko god 90 posto tvojih stavova mogu potpisati , ovo da se druga strana nije htjela mijenjati, kod mene kao argument za rastavu ne prolazi.
(Mm, npr. valjda nikad u životu nije naučio raditi neke banalne stvari koje meni uredno dižu tlak, ali prestala sam prigovarati jer ih očito ne želi mijenjati. Zato toleriram i na to sam ponosna jer osjećam da mi je u 10 godina ojačao karakter. No, energiju čuvam za rasprave oko stvari koje mi na bračnoj ljestici vrijednosti stoje na prvom mjestu. Konkretno, to je sada odgoj naše djece. Od svega sam mogla pobjeći, ali od ovoga ne mogu. Tu se jednostavno moramo dogovoriti i moramo naći srednji put između naših različitih stavova i odgoja. A da je lako, nije. Mogli smo i on i ja sto puta reći da smo različiti i da se previše svađamo.)

I također mislim da svaki odnos dvoje ljudi (1. brak, 2., stoti...) počiva na sličnim principima, samo je pitanje jesmo li u prvoj vezi bili dovoljno zreli da to shvatimo.

U zadnje vrijeme čujem puno vijesti o rastavama ljudi koji su u braku svega 2-3 godine. Tužna sam jer vjerujem da su ljudi prebrzo donijeli takvu odluku, možda nisu imali koga da im objasni to vrijeme krize koje mora doći i proći.
Otuda moja osjetljivost na ovu tematiku jer vjerujem da sam nekome možda mogla (na neki način) pomoći da izdrži i sagleda stvar iz drugog kuta.

[klia]

I još da dodam: u braku je netko uvijek motor, a netko prikolica. Netko je voljan za veću suradnju, netko za manju. No to ipak ne mora značiti da taj "netko" voli više.

[Trina]

Mislim da nisu svi ljudi isti. Bilo bi puno jednostavnije da jesu.

Moram priznati da je meni rastava opcija u slučaju preljuba ili nasilja, a ostalo mislim da se može riješiti ako su oboje voljni surađivati. .

Martina,kad bi bračni partneri bili voljni surađivati,.raditi na sebi i na svom braku,odnosu i ljubavi,do rastava nebi ni dolazilo.A zbog ovoga što si napisala gore i zbog činjenice da je to isto usađeno u većini žena,ljudi žive u gadnim brakovima,trpe i oni i djeca i žive u nekakvoj zajednici koja ni po čemu nema smisla.

Nije mi namjera popovati, moji su se rastali prije 27 godina i danas vidim razloge, što se moglo, a što nije moglo promjeniti. Ipak smo imali mir. Uz to i kojekakve neugode i traume ali nije bilo svađa, što je puno..

Nije ni meni namjera popovati ali moji se NISU razveli.Nažalost.Moja majka čitav život trpi nešto što nebi trebala a skupa s njom trpili smo i još uvijek trpimo ja i moj brat.

Meni osobno u braku puno pomaže knjiga 5 jezika ljubavi i mislim da se da primjeniti na svaki odnos. Mislim da bi bilo dobro za sve ljude da si to pročitaju jer se svaki odnos da popraviti ili poboljšati, a dobro je i da upoznamo sebe same.

Meni je super da tebi pomaže ta knjiga.Ja je nisam pročitala,pročitala sam sto drugih i meni sve pomaže.Ja sam zrela,oblikovana i karakterna osoba tako da,bez lažne skromnosti,u tim knjigama mogu smao potvrditi ono što sma i sama već zaključila i primijenila.Ali mom mužu recimo nijedna knjiga nije opcija,isto kao ni mijenjanje loših navika.Ja nisam razvedena ali nisam ni u sretnom braku i ko zna koliko dugo će to potrajati.I obožavam kad se netko ne može isčuditi ženama koje pucaju po šavovima i žive za dan kad će prestati živjeti s mužem a,vidi čuda,ne tuče je i ne vara.

[Tata!]

Pa Tata! je prvenstveno dao jedan generalni sud o međuljudskim odnosima i osvrt čemu bi oni trebali težiti, misleći da će ti pomoći i da ćeš pronaći pokoji važan detalj i barem promisliti o tome, a ne da ćeš baciti lopticu nazad. Uopće mi nije jasno zašto svi imaju potrebu konstruktivnu kritiku doživit kao osobnu optužbu i onda bacit kontru?! Pa zar to ne podsjeća onda pomalo na tvog nadmenog muža koji ne dopušta da mu se išta prigovori? Čemu Noa, onda ovo mjesto i javljanje na njega, ako se želi čuti samo ono što ti odgovara? Zar to nije onda običan lakrdija i krajnje licemjerje?

Rekao sam ti generalno da je za uspješnu vezu ključan argument - spremnost na OBOSTRANO ulaganje, a isto tako otvoreno sam rekao da ja NISAM našao potrebni odziv na ulaganje s druge strane! A osim toga važnije od ičega, mene je moja supruga iznevjerila BRAČNOM NEVJEROM, i to u najgorem mogućem obliku! Sve drugo bih joj razumski mogao oprostiti, izdići se iznad dnevnih prepirki oko gluposti i doći s njom do nivoa komunikacije u kojem možemo razriješiti sve svoje probleme, kompromisom, a ne međusobnim nadimanjem! Osjećam se osobno, ali i mnogima oko sebe vrlo razuma i staložena osoba, čvrsto stojeća na zemlji, pa smatram da imam priličnog potencijala vezu dovesti do nivoa uspješnosti uvažavajući i kritike, sa spremnošću raditi na sebi! Ograničavajući faktor ti može biti samo druga strana koja se oglušuje od svega i neminovno je razgovorom uskladiti stavove jasno argumentirajući svaki nezadovoljavajući detalj! A kvargu, ako je netko toliko tašt da nemože pojmiti da čini greške - neka onda živi sam!

Ali evo sad dodirujući se vlastitog primjera, pa mimo nevjere, mogu se recimo usredotočit samo na njene ljudske opaske u kojima je isto tako prigovarala dnevnim sitničavostima koje nalazim i u tvom slučaju... pa je tako između ostalog isto prigovarala na neoprano suđe ili veš, ili to što ne napravim ručak i sl. Ali ja njoj nikad nisam recimo prigovarao što ne odvede auto na servis, što gedorama ne slaže ormar u sobi, ne lijepi pločice u kupaoni i sl.

Naprosto podrazumijevao sam da u domaćinstvu postoje neke razlike u afinitetima i usvojenim navikama supružnika koje nosimo stečene u životu, i još uvijek tako smatram da se na bazi toga rade i neke logične podjele poslova i obaveza. I ne znači to onda apriori da ne želim oprati suđe ili uključit vešmašinu, nego samo da mi to nije bila dotadašnja stečena navika, al navike su sklone mjenjaju u potrebitosti situacije i spadaju u onaj segment kompromisa za boljitak zajednice. I ako svojevoljno nisi sklon promijeniti se, onda kada se problem kao takav nametne ili barem o njemu argumentirano popričati i usuglasiti mišljenja i stavove, nego isključivo zagovarat bježanje od promjena, onda nisi ni za zajednicu - al naravno to se očekuje onda od obje strane.

Evo opet iz osobnog primjera, jedan banalni primjer - veš mašinu gotovo nikad u životu nisam bio uključio do braka, a kad jesam to je bilo s debelim šalabahterom i neusporedivo je onda moje znanje i iskustvo s razvrstavanjem odjeće za pranje, naštimavanjem programa i sl. u odnosu na ženino da bi se tome unaprijed zamjeralo i ne shvatilo da opravdani odmak postoji. Stoga mrzim naprečac donesene zamjerke, primjedbe kako netko nešto nezna i kroničan nesenzibilitet za različitosti. Evo, danas perem i razvrstavam ko veliki, nije da se ne može, nije čovjek manje muško radi toga ko što neki opravdavaju svoje ograđivanje od toga, al svejedno bih i opet u nekoj budućoj zajednici radije lijepio pločice i montirao ormare!

[Jedna baka]

Mislim da se nećete ljutiti ako i ja dam svoje viđenje ( uvijek je to neko samo naše viđenje, a ne normativ za druge), jer imam puno godina, s toga i životnog iskustva, ali što je još važnije profesionalnog iskustva.

Primjetila sam da neke od vas govore kako se treba truditi da se brak održi, a ja mislim da se treba truditi da se bračna ljubav održi, a ako nje više nema brak je prazna ljuštura.
Međutim, mnogi krivo shvaćaju pojam ljubavi.
Prava ljubav znači poštovati partnera onakvog kakav jeste, bez želje kontrolirati ga, mijenjati ili posjedovati; znači komunicirati, a ne pretpostavljati, pitati umjesto zakjljučivati.

Za mnoge u okolini neki brak može izgledati idealan, te nemaju razumijevanja za onoga koji želi napustiti zajednicu, jer nema fizičkih obračuna, velikih svađa, ali netko se tu osjeća nesretan, a između ostaloga zadatak braka je i da usrećuje njegove članove.
Imamo samo jedan život i imamo pravo na sreću.
Ako i odlučimo žrtvovati se i ostati u braku bez ljubavi zbog djece ili nekih drugih razloga, budite sigurni da ih nećete usrećiti, jer se ne može davati nešto što i sami nemate.

Primjetila sam da Tata stalno spominje da je dovoljno potruditi se i da se svaki odnos može održati, ali to je daleko od stvarnosti: ljubav se ne može stvoriti voljom i htijenjem, ona je osjećaj na kojem se može graditi odnos, a ako je nema to je isto kao graditi kuću bez temelja.
Mene osobno bi vrijeđalo da netko živi sa mnom iz bilo kojeg drugog razloga osim ljubavi.

Istina je što je Noa rekla na početku topica; svaki brak na poslijetku postane dobro poznata priča, ali onu koja nam se sviđa možemo uvijek iznova slušati i uživati u njoj, a onu koja nam postane nezanimljiva želimo završiti što prije.

Na kraju, da ne budem krivo shvaćena, nisam zagovornik razvoda ( moj brak traje već 40 godina, a bilo je i dana kada bih najradije izašla iz njega), ali mislim da nam je život dan da budemo sretni i da se moramo potruditi da on to i bude, pa bilo to u braku ili van njega, naravno vodeći računa i o onima čija sreća ovisi o nama.

[Tata!]

Lijepo i od Klie i od Bake što su se javile i lijepo sročenim tekstovima izrekle svoje mišljenje..ja sam možda pogrešno doživljen, ako se nečime ne slažete sa mnom, jer ja se doista potpuno slažem s Vama objema i mislim da ste me itekako nadopunile, detaljiziranjem onoga što sam možda nedovoljno jasno predočio, ali svakako na to isto kao i vi mislio!

Ja pomalo utopistički krećem od činjenice da se u zajednici dvoje ljudi, kad već odluče živjeti zajedno, barem u većini slučajeva, nađu dvoje ljudi podjednakih razumskih nivoa rasuđivanja i svijesti, i da tu postoji svakako iskrena i obostrana LJUBAV koja ih veže! Samo logično zaključujem, ako su već toliko zbliženi da odluče postati jedna zajednica, a o onim slučajevima u kojima jedna osoba drastično drugu ponižava, potlačuje i ne poštuje, pa se to kasnije kao takvo iskristalizira, nisam ni razmišljao kao o kvalitetnoj zajednici s perspektivom, u kojoj se uopće može išta i promjeniti - osim u tom konačnom trenutku spoznati istinu i raskinuti spone!

Dakle u zajednici zasnovanoj na ljubavi i povjerenju, na poštovanju, postoje pravila ponašanja i kodeksi koje ne smijemo prekršiti. Svađe su neminovne, fluktuacije raspoloženja i međuodnosa sigurno postoje, ali na prvom mjestu uvijek pa i tada treba nam biti poštovanje prema partneru, bez obzira koliko bijesni bili, na neku njegovu/njenu tvrdoglavost, manu, trenutnu nerazumnost, ali doza elementarnog ljudskog poštenja naprosto mora postojati i čvrsta granica povjerenja koju ne smijemo preći! A sve to skupa spomenuto, može funkcionirati na zdravim nogama, jedino i isključivo oplemenjeno LJUBAVLJU, jer neznam odakle inače crpiti volje i motiva za opstati u zajednici bez srca i duše - "bračnoj ljušturi".

Pa tek onda ako partnera poštujemo i ne iznevjerimo, na zajednici se može raditi, i to isključivo obostrano! Baka, nisam ja nikada rekao da je dovoljno samo potruditi se sam sa sobom, iz tog konteksta si možda krivo protumačila moj stav da treba svak krenuti od sebe i od toga da nije krut u stavovima, nego dopušta otvorene promjene, ali trud, nastojanja i kompromisi su potrebni obavezno obostrano!

Ono na što sam najviše aludirao jest da se često ljudi svađaju i prepiru oko banalnih gluposti, jedno drugo sputavaju inatima i koče razgovore tvrdoglavostima i onda od svega rade prevelike drame zastupajući kronično njihovu nerješivost! U krajnjem slučaju vremenom nagomilaju toliko frustracija da se naprosto otuđuju onda jedni od drugih, umjesto da promptnom komunikacijom odmah odreagiraju i raščiste svaku nejasnoću i sukob.

Prava ljubav znači poštovati partnera onakvog kakav jeste, bez želje kontrolirati ga, mijenjati ili posjedovati; znači komunicirati, a ne pretpostavljati, pitati umjesto zakjljučivati.

Na bakin vrlo lijep citat, moram se prisjetiti da sam upravo u svom braku doživio sa strane BŽ takva "zaključivanja bez pitanja" i nerazumna očekivanja da moram jednostavno imat moć pretpostavlja što nju tišti, bez ikakve prethodne komunikacije i naznake o tome! Gubio sam se u toj nerazumnosti partnera i ne shvaćanju da ja ne mogu nešto sanjati, čitati misli, niti pretpostaviti, jer sam sazdan od sasvim drugih promišljanja i životnih iskustava, ali ako me netko na to otvoreno upozori, odregira, komunicira, onda se itekako mogu o tome i preispitati! Čudio sam se čudom kako to ne može shvatiti već jednom. Poslije sam tek shvatio da se meni u stvari samo tražila greška kako bi me se optužilo i prikazalo okolini u krajnjoj negativnosti, a samo da se opravda vlastita nevjera i težnja za drugim čovjekom, začeta u staroj tajnoj ljubavi, pa suradnja i razjašnjavanje i moje eventualno opravdavanje i razumsko objašnjenje, zapravo nije niti bilo potrebno, pa čak ni dobrodošlo.

[klia]

Bako, uživam čitati i razgovarati s ljudima od čijeg iskustva mogu naučiti, a mislim da od vas to mogu

No o jednoj stvari moram malo polemizirati - je li brak doista stvoren da nas usreći?

Ja bih rekla da je brak stvoren da donese partnerima jednu novu kvalitetu života. Ali da ćemo uvijek biti sretni - ne moramo. Npr. moj partner sutra može doživjeti neku tešku bolest, ostati prikovan za krevet, neugodan i sebi i drugima. Može se npr. psihički razboljeti.
Sigurno me takav brak neće usrećivati, dapače, možda ću i patiti, ali to ne znači da čovjeka trebam odbaciti jer od braka tražim usrećivanje, a partner mi to više ne može pružiti.
Mene usrećuje ako osjećam da u braku rastem kao osoba.

Tata, mi žene smo ti doista složena bića, neki dan smo ja i moja prija to komentirale da ni vama nije lako s nama kao ni nama s vama
Mi doista želimo da nas se OSJETI, bez da puno razglabamo.
Mi zapravo od vas ponekad tražimo žensku intuiciju.
Koliko god je strašno to što je TBŽ došla u brak bez da je riješila odnose s bivšom ljubavi, toliko moraš biti iskren prema sebi i pitati se jesi li to mogao naslutiti? Jesi li zanemarivao signale koje ti je možda davala još dok ste bili u vezi?

(Ovo te pitam bez osude, meni je preljub također nešto preko čega mislim da jedino ne bih mogla prijeći, a ovo sa bivšim ljubavima mi je . Prezirem izvlačenje na "fatalnu ljubav", više razumijem ljude koji su priznali da više nisu mogli izdržati, da im to više nije bilo to....Ali podvaliti partneru mućak..... )

[klia]

Mm niti lijepi pločice, niti montira ormare, niti kuha, niti zna uključiti veš mašinu (odnosno zna sa šalabahterima) Ali usisava :D
Naše su mentalne i duhovne različitosti već predmet zafrkancije, ako ja kažem bijelo, on kaže crno. No, iz nekog razloga još opstojimo. Dokad, ne znam.

Da, poštovanje je ključna riječ za odnos dvoje ljudi u braku. Kad nekoga duboko poštuješ i nakon 40 godina braka i to osjećaš i spram sebe, možeš reći da si ostvario čudo.

Tata, za tebe ima nade. Vjerujem da ćeš naći osobu s kojom ćeš krenuti iz početka - iskreno (samo se ne upuštaj dok su ti ove rane još svježe)

[Tata!]

Eh sad koja je istinska zadaća braka i čemu služi možemo sad polemizirati do beskraja!

Smatram da je iskonska i osnovna zadaća braka ili te zajednice roditelja, kako god se od davnina sve zvala, prvenstveno podizati nove naraštaje i pružati im sigurnost i toplinu roditeljskog gnijezda ili ognjišta kako god želite. Ali i brak je, odnosno ta roditeljska zajednica, kao institucija bitno evoluirao od spiljskog društva do ovih današnjih sofisticiranih i bitno kompleksnijih međuljudskih odnosa i zadovoljavanja sve brojnijih kriterija. Pa se i namjena braka bitno proširila, a da ne pričamo o fenomenu istospolnih, kojima sigurno nije prvotna namjena podizanje djece, već oblik sjedinjavanja radi dijeljenja istih afiniteta ljubavi, a prvenstveno radi pružanja sigurnosti među samim partnerima.

zapetljo sam se, al kužite o čem pričam, pa se nameće tendencija, kako bi takvo sitničarenje polemiziranja oko ekstremnih situacija i posebnih rijetkosti, moglo otići previše u širinu.

[MartinaK]

Mislim da nisu svi ljudi isti. Bilo bi puno jednostavnije da jesu.

Moram priznati da je meni rastava opcija u slučaju preljuba ili nasilja, a ostalo mislim da se može riješiti ako su oboje voljni surađivati. .

Martina,kad bi bračni partneri bili voljni surađivati,.raditi na sebi i na svom braku,odnosu i ljubavi,do rastava nebi ni dolazilo.A zbog ovoga što si napisala gore i zbog činjenice da je to isto usađeno u većini žena,ljudi žive u gadnim brakovima,trpe i oni i djeca i žive u nekakvoj zajednici koja ni po čemu nema smisla.

Nije mi namjera popovati, moji su se rastali prije 27 godina i danas vidim razloge, što se moglo, a što nije moglo promjeniti. Ipak smo imali mir. Uz to i kojekakve neugode i traume ali nije bilo svađa, što je puno..

Nije ni meni namjera popovati ali moji se NISU razveli.Nažalost.Moja majka čitav život trpi nešto što nebi trebala a skupa s njom trpili smo i još uvijek trpimo ja i moj brat.

Meni osobno u braku puno pomaže knjiga 5 jezika ljubavi i mislim da se da primjeniti na svaki odnos. Mislim da bi bilo dobro za sve ljude da si to pročitaju jer se svaki odnos da popraviti ili poboljšati, a dobro je i da upoznamo sebe same.

Meni je super da tebi pomaže ta knjiga.Ja je nisam pročitala,pročitala sam sto drugih i meni sve pomaže.Ja sam zrela,oblikovana i karakterna osoba tako da,bez lažne skromnosti,u tim knjigama mogu smao potvrditi ono što sma i sama već zaključila i primijenila.Ali mom mužu recimo nijedna knjiga nije opcija,isto kao ni mijenjanje loših navika.Ja nisam razvedena ali nisam ni u sretnom braku i ko zna koliko dugo će to potrajati.I obožavam kad se netko ne može isčuditi ženama koje pucaju po šavovima i žive za dan kad će prestati živjeti s mužem a,vidi čuda,ne tuče je i ne vara.

Vau, baš sam te nadahnula! ne, sve ok, samo sam htjela reći da sam definitivno protiv patnje i žrtvovanja. Po prirodi sam borbena i ne dam si ... po glavi i koje pucaju po šavovima i žive za dan kad će prestati živjeti s mužem a,vidi čuda,ne tuče je i ne vara mi definitivno nije strano, zato i kažem da smo imali mir. Moja mama nije morala sa gorčinom živjeti. A danas može normalno sjediti u prostoriji sa mojim tatom bez gorčine, a moja djeca uživaju u tome da imaju i djeda i baku, iako su svjesni da oni više nisu par. Jako me ljute žene koje kažu da su one koje trpe super. Naprotiv, ljuti me nedostatak odlučnosti i samopoštovanja i sveg ostalog što je potrebno za sreću.

Slažem se da danas ljudi olako shvaćaju odnose i meni je jako žao zbog toga. Pogotovo djece, jer mislim da se ljudi često ne tude dovoljno a djeci je potrebna stabilnost. ne znači da će je imati uneskladnoj zajednici, nego mislim da se prebrzo zna odustati ili postoji stav, šta to meni treba itd. itd.

I definitivno mislim da je uspjeh moguć samo uz obostrano ulaganje. Jedino se postavlja pitanje postavljamo li si ograničenja i rokove ili ne da bi sproveli projekt...

[Tata!]

Evo i opet primjećujem kako se formira uvrijeđeno mišljenje da ljudi danas olako doživljavaju brakove i ne trude se, niti bore za opstanke u njemu, za revitaliziranja odnosa i međusobna izgrađivanja karaktera u zajednici, nego radije prekidaju i traže nove partnere. I to je nažalost zaista gorka istina i realnost koju imamo!

Najveći gubitnici su naravno djeca. Nije lako djeci cijeloga života nuđati komplicirane odnose - ovo s kim živimo je tvoj novi zamjenski tata, a ovo je tvoj biološki tata. Ja nisam odrastao u takvim emocionalnim rošadama i komplikacijama pa mi je strano i čini mi se strahovito naporno i svakako emotivno neprirodno za dijete. Nisam stručnjak, pa je to samo isključivo moj usvojeni sud i dojam.

Polemizirao sam i ovdje već dosta puta o problematici izgrađivanja vlastitog odnosa u zajednici i kako je to mnogima mrska pojava - morati se prilagođavati drugome, jer nastoje uspoređivati bračnu zajednicu sa mladenačkim vezama u kojima si svježe istuširan, našminkan i naperlitan išao na 3-4h druženja, u kino, na koncert ili večeru i sve je u tih par sati djelovalo besprijekorno dobro, fantastično uzbudljivo i zalijevalo dušu zadovoljstvom, a ostatak dana si vodio neopterećen stegama i obavezama zajednice, kao jedinka sasvim slobodno, raspoređujući i vladajući vremenom prema vlastitim interesima, izborima i afinitetima. I busati se onda u prsa i zavaravati stavom "meni je tad bilo puno bolje", jer takvi nekompletni odnosi su totalno neusporedivi sa odnosima u bračnoj zajednici kad si naprosto orjentiran ugađati i prilagođavati se em brojnim novim obavezama i ne samo svojim nego i tuđim, em balansirati kompromisima u 24 satnom usklađivanju suradnje i odnosa s partnerom.

Današnje vrijeme je donijelo pregršt tehnoloških prednosti, učinilo život lagodnijim, nikad raznovrsnijim, nikad dostupnijih mogućnosti i luksuza. Ljudi su se uvukli u svoje male hedonizme i zaboravili živjeti skromno i samozatajno. Mogućnost i dostupnost upoznavanja novih ljudi putem interneta, održavanje stalnih i brojnih kontakta mobitelima je stotinama puta veća nego prije, što je u ljudskoj svijesti dovelo do osilnosti! Pa će danas gotovo redovito, sistemom linije manjeg otpora, radije zaprijetiti prekidom čim pođe po zlu, nego uložiti trud, izgladiti sukob i učvrstiti odnos i olako se oholiti devizom "ako ne mogu s tobom, naći ću drugog već iza ugla"!

Moram ogorčeno spomenuti da se nimalo ne veselim vremenima koja nas čekaju, jer se dinamika društvenih promjena odigrala u tako kratkom vremenu i toliko brzo, da je čak niti svijest prihvaćanja nove kulture ponašanja i novoustaljenih pravila ne može pratiti. I kao što smo nekad imali pravila i kodekse međuljudskog ponašanja, tako ih danas nemamo, odnosno svak ih tumači kako njemu paše i kako se snađe, jer je nalet drastičnih promjena pregazio one vjekovne! Nešto slično kao što je to odavno učinjeno sa zastarjelim crkvenim pravilima, tipa zagovaranja predbračnog vođenja ljubavi kao grijeha, što je danas gotovo pravi paradoks, da ne kažem kako ispada već velika lakrdija.

Baka, s obzirom na tvoje romantično gledanje kroz prizmu ljubavi kao osovine braka i zajednice, koje itekako zagovaram, al se i sam sebi sve više činim time kao posljednji romantik, moram ipak nažalost primjetiti da se danas ljudi zaljubljuju brže, više i lakše nego ikada, ali u toj vjetrometini prilika ne nauče izgrađivati ljubav i naprosto izlizuju osjećaj i želju pripadnosti nekome, na vijek trajanja - zauvijek!

[Marsupilami]

Primjetila sam da neke od vas govore kako se treba truditi da se brak održi, a ja mislim da se treba truditi da se bračna ljubav održi, a ako nje više nema brak je prazna ljuštura.
Međutim, mnogi krivo shvaćaju pojam ljubavi.
Prava ljubav znači poštovati partnera onakvog kakav jeste, bez želje kontrolirati ga, mijenjati ili posjedovati; znači komunicirati, a ne pretpostavljati, pitati umjesto zakjljučivati.

Krasno receno
Mislim da je za kvalitetnu vezu jako bitno prihvacanje svih prednosti i mana, bez zadiranja u temelje.
Ja imam neke svoje temelje koje ne dozvoljavam nikome da ih dira.
Oni su moj oslonac u zivotu ako se ikada nesto nepredvidjeno desi, oni me cine takvom kakva jesam, sa svim mojim prednostima i manama, moja cvrsta stijena i onaj koji ih pokusa poljuljati ili promjeniti sigurna sam da me ne voli.
Nije posteno od nekoga traziti da se promjeni kako bi se prilagodio tebi, to nije ljubav. :/

[anima]

Noa ovdje nisi navela, ali pročitala sam tvoj topic niže, da svog muža jednostavno više ne voliš. A brak bez ljubavi naprosto ne može funkcionirati niti opstati. Ovo što se sad pitaš da li je sve to isto, djeluje mi kao da ispituješ svoju odluku ostati ili otići. Jer ćemu otići ako je isto. Niti jedan odnos nije isti. Sve može biti drukčije. Jedino je isto ako nema ljubavi. Onda su svi nesretni.

[Crvenkapica007]

da, da, da....
ne, ne, ne....
da malo karikiram?
Dakle svatko ima neka očekivanja od braka? Da. Ne ispune se. Ok. Razvod? Zašto ne....Onda opet Potraga...pa su na raspolaganju svi ti Muškarci. Koji su isto uglavnom nečiji Bivši...Ili čak Sadašnji ali jaaaaaaako nesretni...(al opet Sadašnji!)
I onda kemija. Zaljubljivanje. Idealiziranje. Treptaji u želucu. Sljepilo za ono što ćemo za 2 godine nazvati manama. I kad zaustaviš vrijeme, izmakneš se par koraka i staviš se u vremeplov... Tko će ti garantirati da Taj sutra u nekoj realnoj situaciji neće prigovarati, ili neće htjeti razgovarati. Ili to ne razgovaram ja?
Dakle Bivših je masu (mnogo?). Njihove Bivše opkoljavaju forume, žale se, pljuju po njima, nazivaju ih gadovima. Oni isto njih. Svatko je razočaran jer Njegova očekivanja nisu ispunjena. Očekivanja braka, partnerstva...
Sadašnji su sasvim sigurni da Tek Što Nisu Napustili svoje ženice (koje mirno na nekim drugim forumima razmjenjuju recepte) jer su jaaaaaaaaaaako nesretni.

Iz očala jedne razvedene i prevarene žene teško mi je vjerovati da ću opet s nekim Biti. Pesimistično? Da, i mene straši. Bježim od one " Svi su muškarci svinje" (pa i moj sin je muškarac, neće valjda i on? )
ali nisam još spremna.

I bila sam na tom istom mjestu Noa, na tome mjestu gdje se pitam hoće li neka moja buduća veza za par godina nalikovati ovoj koju sam napustila. Pa možda je ne trebam napustiti, možda je to samo kriza koju treba pobijediti. Ključ je u tome da nisam sretna. I ako je to TO, onda radije biram biti sama i sretna sa sobom (nego biti sama s nekim i nesretna)....
Sve je u očekivanjima. A očekivanja su izrasla iz vlastitog karaktera, iskustava, odgoja...Možda trebam preispitati vlastita očekivanja?

Dakle kažem ja mom poznaniku: "Znaš li nekog dobrostojećeg muškarca, neoženjenog, koji dobro izgleda, često je na putu , zarađuje izvrsne novce, voli djecu, dobro je opremljen :shock: ..."

On malo promisli, kaže da sam zahtjevna, zašuti i onda kaže "Trebaš znati ZA ŠTA ti treba"

Eto. Još ne znam ZA ŠTA ću prvo tražiti

[klia]

Crvenkapice, sjajan post

[MartinaK]

Postavila bi samo jedno retoričko pitanje; koliko smo mi sami spremni dati?


Svi mi nešto očekujemo, pa ako ne dobijemo očekivano, razočarani smo i idemo dalje. Ali što mi dajemo? Svi ćemo odmah nabrojati sve što smo dali, žrtvovali itd. i to je nesumnjivo tako, ali poanta je da očito sa gledišta partnera nismo dali ono ŠTO NJIMA TREBA. Dali smo iz perspektive onoga što nama treba, a ta naša ljubav uopće ne treba biti njihova. To je sažetak knjige Pet jezika ljubavi, koju sam prije navela. Trebamo naučiti kojim to jezikom govori naš partner i onda možemo reći da smo ih voljeli onako kako je njima trebalo. I onda lančanom reakcijom i oni uzvraćaju, osjećaju se voljeno i poštivano. Jednostavno, zar ne?

Jezika ljubavi je pet, i procjenjuje se da svatko tečno govori dva od sljedećih: poklanjanje darova, pažnja-kvalitetno vrijeme, dodirivanje, djela služenja, potvrdne riječi - pohvale.

Što se djece tiče, teško je detektirati, pa je potrebno sve uravnotežiti, mada ja znam da je mom Josipu najvažije da bi se osjetio voljenim da ga se mazi i da ga se pohvali, Sari je važno da je se sluša i da dobije poklon (ne mora biti skupo). Meni je kvalitetno vrijeme i dodirivanje, a MM jela služenja i dodirivanje.


Toplo preporučujem da se odvažite potrošiti 100 kn ili posudite u knjižnici jer možete i sami sebe bolje upoznati.

p.s. Nisam nikako povezana sa izdavačima i osim te knjige samopomoći imam još samo onu za brzo čitanje - nisam freak

[Tata!]

Pa, Martina, možda bi se ipak trebala povezati s izdavačima i izvuč koju kintu ta trane - dobro ti ide... mene si pridobila i potražit ću je prvom prilikom.

Iako ne volim iščitavajući tuđa psihološka promišljanja utjecati na formiranje vlastitih, nego samo u tim profesionalnim analizama pokušavam, tu i tamo, eventualno uhvatit pokoju detaljno raščlanjenu situaciju iz vlastitog promišljanja, a kojoj nisam znao do kraja posložit kamenčiće ili naći uzročno posljedičnu vezu.

Volim inače prvenstveno samopromišljanjem ojačavati vlastito stvaranje sudova, i formirati svoje stavove, a ne se čitanjem drugih zdravo za gotovo oslanjati na njih i olako usvajati. Mada sigurno nisam na visokom nivou psihoanalize, volim ići korak po korak u skladu sa vlastito izgrađenim percepcijama... možda i nije najuspješnija metoda, puno je tu rupa i neshvaćanja, ali me veseli što je to ipak odraz dosega mog uma i izraz moje svijesti, a ne stečeni plagijat.

Stoga uvijek izbjegavam takve knjige koje se bave psihologijom međuljudskog odnosa, u strahu da se ne navučem na nešto, a samo tako, pa evo kad si ovakvog okorjelog "izbjegavača" uspjela zaintrigirat na nešto možda vrlo korisno, onda ti dobro ide!

Veliki pozdrav Crvenkapi koja uvijek tako svježe lako i jasno piše situacije iz života, da naprosto osjetimo kao da je čitajući proživljavamo...

nekako mi se čini da se na ovom topiku razvila jako pametna i rječita polemizacija, iz koje bi mnogi forumaši, ne samo Noa, mogli uzeti sebi korisne savjete i prosijati kvalitetna životna rješenja, prijedloge i promišljanja, ili naprosto samo preispitati svoje stavove... ja sam upijao krasne stavove i sva ta drukčija viđenja kao spužva i već ih procesiram!

veliki pozdrav ekipi!

[klia]

A što ću, moram i ja spomenuti knjigu koja mi je puno značila i na početku braka mi pomogla da shvatim da drugoga ne mogu voljeti na način na koji bih ja htjela biti voljena: naslov je Muškarci su s Marsa, žene su s Venere.

Dan danas smatram izvrsnim savjet o tome da muž i žena moraju jedno drugome s vremena na vrijeme dopustiti odvajanje u društvo pripadnika svoga spola i da je nakon povratka odnos intenzivniji i zanimljiviji.
Odgovorno tvrdim da su za ovih mojih 10 bračnih godina zaslužne i moje prijateljice. Ne zbog toga što su mi dijelile pamentne savjete, nego zbog toga jer sam se u njihovom društvu tako opuštala i smijala (analizirajući svakodnevicu)8)

[Noa]

Pa to i ja Klia kažem, MM kaže meni i uvijek mi prigovara svjesno ili nesvjesno kad izađem s curama . Kao ti izlaziš! Ma ne mislim je da je to izlazak kad odem u pizeriu ispred kuće na pivo i pizzu i ćakulu! To mi je prigovarao...e sad izlazim kako spada, od 22 do 04! To ti je meni izlazak i tako bi izišla jednom ili dva put godišnje, kad bi bio neki rođendan ili sindikalna fešta u firmi, hebemu ježa! to je mene gušilo, ma pto ja znam više....zaista mislim da smo oboje pogriješili a sada se toga toliko nagomilalo da ne znam kako ćemo to riješiti...i ima li za to ljubavi!

[MartinaK]

Pa, Martina, možda bi se ipak trebala povezati s izdavačima i izvuč koju kintu ta trane - dobro ti ide... mene si pridobila i potražit ću je prvom prilikom.

Iako ne volim iščitavajući tuđa psihološka promišljanja utjecati na formiranje vlastitih, nego samo u tim profesionalnim analizama pokušavam, tu i tamo, eventualno uhvatit pokoju detaljno raščlanjenu situaciju iz vlastitog promišljanja, a kojoj nisam znao do kraja posložit kamenčiće ili naći uzročno posljedičnu vezu.

Volim inače prvenstveno samopromišljanjem ojačavati vlastito stvaranje sudova, i formirati svoje stavove, a ne se čitanjem drugih zdravo za gotovo oslanjati na njih i olako usvajati. Mada sigurno nisam na visokom nivou psihoanalize, volim ići korak po korak u skladu sa vlastito izgrađenim percepcijama... možda i nije najuspješnija metoda, puno je tu rupa i neshvaćanja, ali me veseli što je to ipak odraz dosega mog uma i izraz moje svijesti, a ne stečeni plagijat.

Stoga uvijek izbjegavam takve knjige koje se bave psihologijom međuljudskog odnosa, u strahu da se ne navučem na nešto, a samo tako, pa evo kad si ovakvog okorjelog "izbjegavača" uspjela zaintrigirat na nešto možda vrlo korisno, onda ti dobro ide!

Veliki pozdrav Crvenkapi koja uvijek tako svježe lako i jasno piše situacije iz života, da naprosto osjetimo kao da je čitajući proživljavamo...

nekako mi se čini da se na ovom topiku razvila jako pametna i rječita polemizacija, iz koje bi mnogi forumaši, ne samo Noa, mogli uzeti sebi korisne savjete i prosijati kvalitetna životna rješenja, prijedloge i promišljanja, ili naprosto samo preispitati svoje stavove... ja sam upijao krasne stavove i sva ta drukčija viđenja kao spužva i već ih procesiram!

veliki pozdrav ekipi!

Bat mi je dlago! Do titanja!

[Tata!]

Pa to i ja Klia kažem, MM kaže meni i uvijek mi prigovara svjesno ili nesvjesno kad izađem s curama . Kao ti izlaziš! Ma ne mislim je da je to izlazak kad odem u pizeriu ispred kuće na pivo i pizzu i ćakulu! To mi je prigovarao...e sad izlazim kako spada, od 22 do 04! To ti je meni izlazak i tako bi izišla jednom ili dva put godišnje, kad bi bio neki rođendan ili sindikalna fešta u firmi, hebemu ježa! to je mene gušilo, ma pto ja znam više....zaista mislim da smo oboje pogriješili a sada se toga toliko nagomilalo da ne znam kako ćemo to riješiti...i ima li za to ljubavi!

Uh, Noa, kako si me živo podsjetila na te sindikalne fešte, kad su se kriomice u hotelima iznajmljivale sobe za tu jednu noć... vidio svojim očima :shock:

No uglavnom htio sam samo reći da smo svi mi različiti, al vjeruj mi, do sad u svakoj vezi u kojoj sam bio, imao sam želju upravo feštat sa svojim boljim polovicama... baš sam živo želio da se zajedno provodimo i dijelimo zadovoljstvo skupa i osjećao bih se sigurno prazno da nisam to veselje mogao tako podijelit!

Neznam, možda je to afinitet moje naravi da sve dijelim s partnericom.. naravno da mi ostaju pića i muški razgovori s ekipom poslije nogometa, iza posla, nađemo se na kavi, odemo na tekmu i sl... al fešte, tulumi, slavlja, roštiljade pojam su mi definitivno za izlazak u paru! i nimalo se ne smatram neiživljenim da bih s frendovima trebao izlazit solo, niti znam kako bih se više mogao priviknut na takvu situaciju i što točno u njoj radit i na koji način realizirat taj osjećaj "slobode" za sebe... mislim da čovjek vremenom odrasta i ostvaruje neke nove potrebe, navike i razvija ozbiljnije interese... a opet vjerujem i znam da ima onih koji imaju potrebe izlazit solo, sa svojim društvom i ludirat se, al ne mogu još doprijeti do spoznaje, jel to stvar neiživljenosti i nespremnosti na zajednicu il naprosto način funkcioniranja i vječna životna potreba...

[MartinaK]

Pa to i ja Klia kažem, MM kaže meni i uvijek mi prigovara svjesno ili nesvjesno kad izađem s curama . Kao ti izlaziš! Ma ne mislim je da je to izlazak kad odem u pizeriu ispred kuće na pivo i pizzu i ćakulu! To mi je prigovarao...e sad izlazim kako spada, od 22 do 04! To ti je meni izlazak i tako bi izišla jednom ili dva put godišnje, kad bi bio neki rođendan ili sindikalna fešta u firmi, hebemu ježa! to je mene gušilo, ma pto ja znam više....zaista mislim da smo oboje pogriješili a sada se toga toliko nagomilalo da ne znam kako ćemo to riješiti...i ima li za to ljubavi!

Uh, Noa, kako si me živo podsjetila na te sindikalne fešte, kad su se kriomice u hotelima iznajmljivale sobe za tu jednu noć... vidio svojim očima :shock:

No uglavnom htio sam samo reći da smo svi mi različiti, al vjeruj mi, do sad u svakoj vezi u kojoj sam bio, imao sam želju upravo feštat sa svojim boljim polovicama... baš sam živo želio da se zajedno provodimo i dijelimo zadovoljstvo skupa i osjećao bih se sigurno prazno da nisam to veselje mogao tako podijelit!

Neznam, možda je to afinitet moje naravi da sve dijelim s partnericom.. naravno da mi ostaju pića i muški razgovori s ekipom poslije nogometa, iza posla, nađemo se na kavi, odemo na tekmu i sl... al fešte, tulumi, slavlja, roštiljade pojam su mi definitivno za izlazak u paru! i nimalo se ne smatram neiživljenim da bih s frendovima trebao izlazit solo, niti znam kako bih se više mogao priviknut na takvu situaciju i što točno u njoj radit i na koji način realizirat taj osjećaj "slobode" za sebe... mislim da čovjek vremenom odrasta i ostvaruje neke nove potrebe, navike i razvija ozbiljnije interese... a opet vjerujem i znam da ima onih koji imaju potrebe izlazit solo, sa svojim društvom i ludirat se, al ne mogu još doprijeti do spoznaje, jel to stvar neiživljenosti i nespremnosti na zajednicu il naprosto način funkcioniranja i vječna životna potreba...

Ja mogu "izaći" s frendicom na kavu, ali zaprav idemo skupa jer želim se veseliti sa njime i glupo mi je bez njega. Ja evo uživam u njemu i nakon trinaest godina i baš sam zato hepi. Mislim da mu ne bi bilo bed da odem sama, ali meni je to stvarno bezveze. Ja volim da skupa radimo, skupa se odmaramo, veselimo itd.

[klia]

Kad ja kažem izlazak onda mislim na 2-3 sata (u bilo koje doba dana ili pristojno doba večeri) provedena u društvu s prijateljicama i u razgovorima "o jajnicima" kako je to lijepo jednom opisao MM (dok sam ga još vodila na takve "žurke").
Međutim, kad sam skužila koliko ga to zapravo pila (jednako otprilike kao što mene pilaju razgovori njega i njegovih kompanjona o sportu kojim se kao hobijem bave), shvatila sam da smo i on i ja sretniji ako povremeno odemo svaki sa svojom ekipom.
Ni MM ni ja ne izlazimo solo ni u disko, niti na sindikalne fešte, vrhunac zabave su nam povremeni pirevi , a kao par nas više ispunjava onih par dana u godini kad izađemo zajedno (bez djece) na (više manje romantičnu 8) ) večeru.
I on i ja radimo posao s ljudima, on povremeno mora i otputovati (ja još ne želim zbog djece, premda mi je putovanje također uključeno u posao) ali ni u jednom trenutku ni on ni ja ne osjećamo strah da ćemo biti prevareni. A ta mi je sigurnost u braku primarna.
Da, postojji razlika između izlazaka kad se kuži da partneri jedno drugom iza leđa "love u mutnom" i ovih drugih kad naprosto ne želiš zanemariti svoje prijatelje iz razloga što si se bračno (ob)vezao.

I još jedna stvar - ako je moj partner prihvatio i zavolio mene, to nipošto ne znači da u paketu mora prihvatiti i zavoljeti i sve moje prijatelje. A to, pak, dalje ne znači da ih ja trebam iscipelariti i porušiti sve ono što smo izgradili do braka.

[Noa]

Ma nisu to zabave sindikalne tog tipa, niti bih takvo šti radila...ja sam tip koji je vjeran, kad to prestanem biti, ili kad mislim da bih to mogla prestati biti , radim ovo što upravo jesam-odvojim se i razvodim se. U mene nema tih sivih tonova koji mogu trajati vječnost, ili volim ili ne. Ali i ja bih njega voljela voditi u društva, samo to uvijek ispadne prepucavanje jer je on nadmena osoba koja misli da je uvijek u pravu, pa bi se i obiteljske fešte s njim svele na to da pazim što ću reći...ja se volim zezati na svoj račun, pa kad vidim da se on ljuti što sam takva ili tako slobodna, prođe me volja za ičim...ne znam, prerazličiti smo, ja ekstrovertirana, volim zezanciju do bola, a on ne i odmah nastaje konflikt....šala u najužem društvu o seksu ispadne iznmošenje intim ih detalja pred strancima....ja tako ne rezoniram! :?

[Tata!]

haha, a jel!?

šala u najužem društvu o seksu ispadne iznmošenje intim ih detalja pred strancima....ja tako ne rezoniram!

pa možda ti intimni detalji i još pored toga tvoje rado ismijavanje na svoj račun, ne idu njegovoj muškosti u prilog sorry al evo prvo mi je palo na pamet, naj kaj zamerit!

[klia]

Noa, TM nije jedini koji tako rezonira. I niste jedini ekstro-intro par. Ali takvi ste različiti bili i na početku, zar ne? Pa ste se ipak tada privukli.

[Noa]

Je bili smo otpočetka extro-intro par koji se očito više tolerirao...nemam iluzija da se ljudi mijenjaju...ja ću se uvijek tak šaliti ili ću tražiti društvo u kojem se mogu tako šaliti , u kojem neće biti MM. Ali on se uvijek ljuti i duri, to svi znaju, ali isto tako svi znaju i da se ja znam nepromišljeno izletiti pred svima...jednostavno me neke stvari ne vrijeđaju, pa mislim da se tako osjećaju i drugi...moram se i ja korigirati . Često kad me netko i naljuti, to me pogodi i ne mogu s tom osobom nastaviti komunikaciju kao da se nije ništa dogodilo...drugim riječima il volim il ne...

[Tata!]

nije to valjda ona kritična stvar koja vas je razdvojila, pa to je samo jedan sitan segment vaše društvene asimilacije, ništa strašno, čemu toliko fame oko toga?!

al zašto tolerantnost koja je prije funkcionirala u tome da se kao takvi poštujete, sad više ne funkcionira? nekako mi se čini da bi tolerancija s vremenom trebala biti samo veća, a ne nikako manja!

ja sam izgubio već nit oko vašeg statusa, zadnje što sam iščitao je da ste 3mj. razdvojeni, jel to sad onda samo još više mjeseci razdvojenosti ili idete u pravcu zbližavanja ili to više definitivno nije niti u interesu ikoga?

[Noa]

Mi smo se udaljili...ja živim potpuno samostalno bez njega, ne fali mi i tu vidim kako stvari stoje. A on je čini mi se tek sad shvatio il počeo shvaćati da je gotovo...trebalo mu je dva mjeseca i sad je ljut i kad sam mu predložila da popričamo napao me da što ćem pričati...vjerojatno ljut na činjenicu da ja izlazim, živim, ne znam, organizirala sam se i sad mi je ok. Želim uživati, a da lakše dišem to ti ne moram ni govoriti. Svađe su iscrpljujuće i ako nakon njih nisi jači viš'e ništa nema smisla....sad sam smirenija, veselija...posao, kuća,dijete, znaš kako to ide a znam da je njemu teško jer tog segmenta više nema, tj. nema mene, a dijete može uvijek uzeti i uzima ga.

[moomin mama]

Ja sam pred dilemom nastaviti po starom ili u ponedjeljak pokrenuti rastavu, nemam pojma gdje trebam otići, čime se međusobno prijetimo od početka braka! Koji traje već deset godina! Nije prošao ni jedan mjesec da nije bilo ozbiljnije svađe, često pred djecom. Kojih imamo troje! Sigurno mislite da nisam normalna, to i sama mislim. Jedno vrijeme sam posjećivala psihologicu i ona me navodila na rastavu i kada smo se privremeno rastali, nakon nekog vremena MM me molio da pokušamo opet, išli smo na savjetovanje itd. Ali opet po starom. MM je ljubomoran na svaku osobu u mojoj blizini, prekinula sam kontakte sa SVIM prijateljima i prijateljicama, osim zajedničkim, sumnjiči me i za šogora, otežava mi viđanje s roditeljima jer žive u drugom gradu, tj. ne dopušta da vodim djecu. Stalno me pokušava mijenjati, nameće svoj autoritet, kritizira, vrijeđa, omalovažava. S druge strane prema djeci je pun ljubavi, pažnje, brine se o njima.
Svi koji ga ne poznaju, osim mojih roditelja, zavide mi što imam tako pažljivog muža!
Sad pokušavam razmišljati praktično: ako se rastavimo, ja sam nezaposlena, moram se najprije zaposliti, moram se sama brinuti o djeci, financijama, bolestima, kućanstvu, a on će biti tata za igru, zabavu, izlaske, bez obaveza i žene koja mu inonako zagorčava život?
Ili da se vratim roditeljima u malo mjesto na opće zgražanje?
Ili da ostanemo živjeti zajedno i funkcioniramo samo kao roditelji, a ne muž i žena? Da li je netko uspio s ovim rješenjem?

[laky]

Ma nisu to zabave sindikalne tog tipa, niti bih takvo šti radila...ja sam tip koji je vjeran, kad to prestanem biti, ili kad mislim da bih to mogla prestati biti , radim ovo što upravo jesam-odvojim se i razvodim se. U mene nema tih sivih tonova koji mogu trajati vječnost, ili volim ili ne. Ali i ja bih njega voljela voditi u društva, samo to uvijek ispadne prepucavanje jer je on nadmena osoba koja misli da je uvijek u pravu, pa bi se i obiteljske fešte s njim svele na to da pazim što ću reći...ja se volim zezati na svoj račun, pa kad vidim da se on ljuti što sam takva ili tako slobodna, prođe me volja za ičim...ne znam, prerazličiti smo, ja ekstrovertirana, volim zezanciju do bola, a on ne i odmah nastaje konflikt....šala u najužem društvu o seksu ispadne iznmošenje intim ih detalja pred strancima....ja tako ne rezoniram! :?

Ja sam ista ovakva samo MM to shvata kao normalnu stvar i on se zeza ali zato zna u drustvu biti :shock: :shock:

Noa meni je drugi brak i vezano za naslo teme NIJE ISTINA DA SU SVI ISTI.Da budem jasna nije moj brak idealan imali smo padova itekakvih ali smo riješili sve ...I tko zna koliko će ih još biti :?

Imam dojam da si i ti tip žene koja se borila dok je smatrala da se ima za sto boriti a digla ruke onog trena kad si shvatila da se nemas za sto boriti.sorry ako griješim

[klia]

Moomin, nije mi baš fer od psihologice ako te nagovarala na rastavu. Bilo bi fer da te podržala ako si ti sama donijela tu odluku, nakon što si zbilja zaključila da više ne ide.
Ako možeš, odnosno, ako ti nije preindiskretno, odgovori mi jeste li u brak ušli bez djeteta na putu? (Ako je, ignoriraj )

Laky , tvoj post, odnosno perspektiva "druge prilike" potvrđuje moje mišljenje da je za brak potrebno emotivno sazrijeti. Netko to uspije od prve, netko iz druge. Ali, iskreno, bi li ulazila u brak i treći put?
(Ja ne bih ni drugi 8) )

[sorciere]

Ili da ostanemo živjeti zajedno i funkcioniramo samo kao roditelji, a ne muž i žena? Da li je netko uspio s ovim rješenjem?

kakav život u takvoj zajednici će imati djeca? :?

za početak, potraži posao. a onda ćeš vidjeti kako će se stvari dalje odvijati. rastati se uvijek stigneš .

[laky]

a nevjerujem ni ja da ću treći put .
Inače moj prvi brak je trajao jako kratko tako da ga se i nesjećam više.bila je to greška nas oboje(ex muz se opet ozenio i razveo ali to je druga priča).

[klia]

U mojoj široj okolini (među poznanicima) puno je rastava. Upravo smo neki dan razgovarali o tome. I onda je jedna moja prija (u braku od 1996.) rekla da dođe jedan period kad si na pragu da se rastaneš. I ako to uspijete progurati, onda možeš dalje do kraja.
Ja bih to nazvala nekakvom skretnicom. Ili tu zakočiš, ili se prebaciš na drugu prugu i ideš.

Ali od dvoje ljudi jedan je uvijek emocionalno jači, a drugi sklon odustajanju i dubljim padovima. Ja čak tu ne bih rekla da ovaj jači više voli, a ovaj slabiji manje, to je jednostavno činjenica s kojom (kad shvatiš da nema veze s ljubavlju prema tebi) se nastavlja živjeti.

Druga moja prija je rekla: Živjeti u braku ili sam ili sa starcima je jednostavno stil života. Možeš odabrati koji god hoćeš. Ali uvijek će ti netko sr....ti nad glavom

[klia]

Ovo što sam rekla da se ne bih 2. puta udavala - iskreno, nemam toliko energije za ponovno prihvaćanje i prilagođavanje. Imam iskustvo duge veze (s drugim likom) prije braka i tada sam dobro naučila neke životne lekcije 8) zbog kojih mislim da sada mogu zrelo funkcionirati u braku.

[moomin mama]

za početak, potraži posao. a onda ćeš vidjeti kako će se stvari dalje odvijati. rastati se uvijek stigneš .[/quote]

Baš sam sada to i odlučila i čekam poziv na jedan razgovor. Danas sam upisala dvoje mlađe djece u vrtić. Nazavala sam staru frendicu iz srednje škole i doznala da je uskoro proslava 20-godišnjice mature. (već sam tako stara?) Ranije bih se izvukla iz toga da mi MM ne prigovara, ali sad sam rekla da dolazim. MM je protiv toga, ali rekla sam mu idem... sad se jednostavno ne snalazi s mojim ponašanjem, ali šuti. Možda je vama normalnima ovo smiješno, ali za mene je to veeliki korak. Moram stalno sebi ponavljati: ne trudi se da svima udovoljavaš baš u svemu iz straha da će te odbaciti. Sve to ne bih uspjela da nisam danima i satima pratila ovaj forum i slinila po tipkovnici.
A što se tiče psihologice, nakon svega se sastala i s MM i njemu rekla dosta ružnih stavi o meni, tako da u njih više nemam povjerenja.

[klia]

Tako se to radi, moomin
Stvar u svoje ruke, pa da vidimo kako će se dotični prilagoditi novoj situaciji. Držim fige da te shvati ozbiljno i prihvati nova pravila igre. Možda se pozitivno iznenadiš.

[Crvenkapica007]

psihologica? njemu rekla dosta ružnih stvari o tebi? a to znaš kako? jer ti je on rekao? ili je on čuo što je htio čuti? ili ti je nešto rekao s namjerom da te povrijedi?

ne želim braniti psohologicu. nemam pojma koja je to. Ali posao psihologa nije da govori drugome stvari o prvome ni obratno već da te navodi na zaključke pokazujući ti nešto što sam kažeš iz više strana. Npr ja da sam psihologica, ja bih tebi rekla:
"Jeste li sigurni da ste baš sve svoje izlaske i prijateljske veze prekinuli zbog ljubomore vašeg muža? A zašto se on osjeća tako nesigurno u vašem braku?"

Onda bi ti mogla ić kući i mužu jednom u afektu kad poludiš i poželiš ga povrijediti kažeš mu "Ti si nesiguran i smotan i psihologica isto misli."

A možeš ići kući i pomisliti "pa jel to moguće da moj muž možda i nije sadist koji hoće imati kontrolu nada mnom već samo nesiguran u sebe? Kako mogu postić da bude siguran u moju ljubav a da istodobno imam i svoje prijateljice i 20godišnjicu mature?...."

e hebi ga, ja nisam psihologica
a baš sam se zalaufala

[koryanshea]

slazem se sa crvenkapicinim postom od glave do pete! ljudi koji nisu spremni na razgovore s psihologom često čuju ono što žele čuti. i onda prestanu s terapijom jer zaključe da su ionako bili u pravu i uopće nije problem u njima :shock:

[moomin mama]

Eto Crvenkapice, mislim da si ti postavila pravu dijagnozu , što psihologica nije uspjela ni nakon višemjesečne "terapije" samo je ponavljala kako je on sadist, a ja mazohist i da je našao lonac poklopac, a za sve su ionako krivi naši roditelji. Kasnije sam doznala da je ona završila psihologiju, ali nije pravi psihoterapeut- ne razumijem se u te sfere- i da je se drugi psihoterapeuti odriču- al svejedno fein zarađuje na crno. Pravo mi budi kad sam nasjela na prvu loptu- ali ženska ima svoju radioemisiju pa sam mislila da zna posao...

[koryanshea]

bilotko moze zavrsit studij psihologije, ali to ne znaci da je strucan psihoterapeut. psihoterapeutima je dio edukacije jako puno - psihoterapije! oni moraju puno, puno radit na sebi da bi mogli zbilja kvalitetno radit terapiju.
nemoj izgubit povjerenja u struku samo zbog jedne fušerice

[klia]

Potpisujem. No nažalost su vrsni psihoterapeuti užasno skupi i za osobu koja ne radi - možda nedostupni. A u državnim institucijama nam je psihološka skrb nikakva, možda su veliki gradovi tipa Zagreb, Rijeka iznimka, ali u mom gradu, iskreno, ne znam kome bi se s povjerenjem mogao obratiti čovjek u krizi i bez novaca.