Iz svoga djetinjstva pamtim i lijepe i, nažalost, tužne trenutke.
Da, mama je radila.
Da, išla sam u vrtić. Druge nije bilo. Ali pamtim mamine zagrljaje, priče, maženja, igre s bratom i sestrom... i da ne nabrajam. Ne idealiziram ništa, ali niti je sve tako crno.
Nije da se moje dijete ništa ne pita. Pita je se i odlučuje koliko dijete od 3.5 godine može odlučiti. Naravno da ne ide van na snijeg u japankama (što je htjela neki dan!), ali u mnogo pita se i nju- gdje bi željela ići- u grad ili kazalište ili bi bila doma isl.
U vrtić ide. Mi raditi moramo. Ali kad smo doma i na godišnjem, posvećeni smo samo njima
Mislim da su moja djeca sretna djeca. Možda nije sve idealno, ali kad je tako bilo? Trudimo se najbolje što možemo.

Niti želim niti mogu gledati na život onako kako je gore u ovom patetičnom postu opisano...