Na sve ono što su napisale Anita i Zdenka nema se puno toga za dodati. Jedino bih se prisjetila onih vremena kad su majke bile domaćice, a pogotovo one koje su bile na selu. Budući da mi je baka prva generacija koja je došla živjeti u grad znam ponešto o toj tematici. Naime, majke su po cijele dane radile na polju, oko kuće, u vrtu, kuhale su, prale veš.... I mislim da im je zadnje na pameti bilo da pitaju dijete: "Kako si?". One koje su bile u gradskim aristokratskim obiteljima imale su dadilje i dojilje za svoju djecu koju su slale u internate diljem Europe. Mislim da ni jednom djetetu djetinjstvo nije bilo idilično u to doba.

Moji roditelji su radili iako se u to vrijeme moglo preživjeti s jednom plaćom. Mama i sad, u mirovini, čita stručnu literaturu, tata je još radno aktivan kao stručni savjetnik i prezadovoljna sam zbog toga jer ih to drži vitalnim i zadovoljnima. A zaista su svakog dana pitali: "Kako si?". Imala sam dovoljno pažnje i nježnosti, razgovora i vremena s roditeljima, a danas sam jako ponosna na njih jer su puno toga napravili i na intelektualnom, a i na materijalnom polju zahvaljujući svom radu.

Svoje dijete učim da je rad ispuni, da se veseli učenju, da uživa u pogledu na ono što je napravila: bio to kolač koji je ispekla uz moju pomoć ili pogled na petice u knjižici. U kupovinu je vodim zato jer želim da izabire ono što jede/pije/nosi/štogod , da mi pomogne ponijeti vrećice, da usput pričamo o svemu onom što vidimo, da podijelimo i te trenutke. Na slobodne aktivnosti ide zato jer to voli, a osmjeh s kojim se probudi i legne na večer kaže mi da odgajam sretno dijete.

I na kraju-meni se nekako čini da je patetika teksta namjenjena da majke vrati u kuću, da održi patrijarhat u društvu. Dovoljno je pogledati izvornik i tko objavljuje tekst. Zdravnom čovjeku je sve jasno.