koga je teže odgojiti?

[mama x1]

Baš su nam bili prijatelji, oni imaju 3 dečka, mi imamo curu. I potegne se pitanje/tvrdnja koju slušam od kad sam rodila curu.
Na svako njihovo neprihvatljivo ponašanje oni jednostavno pravdaju sebe tvrdnjom: lako je meni, cure su drugačije Kao mirnije po ponašanju, lakše ih je odgojiti. Meni to nikako ne drži vodu. Znam kakve borbe vodim dabi se ona ponašala pristojno, ne dira mobitele i daljinske zato što ju učimo da ne dira, a ne zato što je cura! I puno je takvih primjera, ali ona je takva zato što je cura, a ne zato što se mi trudimo.
Oko nas je puno dečki i uvjek čujem takve tvrdnje. Jedino se kuma i ja ne slažemo, zato što imamo cure, ona dvije. Sad me baš zanima vaše mišljenje, pogotovo roditelja koji imaju oba spola. Jel cure lakše odgojiti samo zato što su cure?
Ps. možda ovo što nosim bude dečko pa dokažem da se i oni mogu "dovesti u red" , a možda bude i divlja cura, ko zna

[bobaibeba]

Nema veze cura ili dečko,bar ja tako mislim.I naši prijatelji imaju 2 dečka i stoje im na glavi,ovi se deru na njih i ništa im ne znaju objasnit.I ja imam dečka i živahan je i znatiželjan ali prema ovih dva je zlatan.
Sad čekam curu i mislim da ju treba odgajat isto kao i dečka da ne bude izvan kontrole.

[aleksandra70vanja]

i ja bila žrtva te predrasude
i silno željela curicu, među ostalim jer su one kao mirnije, lakše odgojive
i imam curu, krasnu pametnu, najbolju na svijetu
moja bivša šefica, kad smo sjele na kavu, V je imala oko 2 godine mi je rekla, nakon što sam ja 100-ti put istrčala za njom iz kafića : ajme, moj mali nije nikad takav bio, ja bi u miru sjedila i pila kavu, on bi se igrao s autićima
jedan prijatelj, koji ima sina, je stalno govorio: a zašto je ona tako nemirna, ona je curica, ona bi trebala biti poslušnija
koliko puta smo čuli : ta mala je vragu iz torbe ispala
sad ima 4.5 godine i polako se smiruje, ali je i dalje tvrdoglava, sve mora biti "na njeno"
tako da to ne drži vodu
a što se tiče diranja mobitela naše je dirala, ali smo joj objasnili da se na to mora paziti, i nikad nije to oštetila (razbijeni televizor od 4000k ne računam , ali to je bio splet nesretnih okolnosti), tuđe nije dirala jer nismo dali

[Loli]

Ja imam tri sina i nekad mislim da svi gledaju samo u mene kak ih nisam dobro odgojila i kak su razmaženi, bučni i nemogući. Nekad sam najponosnija mama na svijetu jer su oni suradljivi, pristojni i predobri.

A ja - nekad sam živčana, bučna, razdražljiva, sve mi smeta. A nekad sam baš dobre volje, vesela, raspoložena, prijateljski raspoložena prema svima i ništa me ne može izbaciti iz takta.

Osim rečenice da su djevojčice lakše odgojive od dječaka.

Trudim se ne odgajati svoja tri sina jednako jer su oni tri različite osobe i kod svakoga pali nešto drugo. Principi i vrijednosti su svakako isti, ali način kako do njih mm i ja dolazimo je često vrlo različit.

Po mom mišljenju, nema to veze sa spolom. Svako dijete je osoba, jedinstvena i posebna, različita od svakog drugog djeteta, bilo dječak ili djevojčica.

[anek]

Svako dijete je osoba, jedinstvena i posebna, različita od svakog drugog djeteta, bilo dječak ili djevojčica.

slažem se.
po meni su to totalne predrasude;
a prema takvim duboko ukorijenjenim predrasudama puno ljudi i kroji svoje odnose i odgoj prema djeci određenog spola.
kao, očekuje se da su djevojčice mirnije i poslušnije, a da su dječaci življi, aktivniji i "teže odgojivi"...i onda ako primjer pokaže drugačije, to je kao iznimka
autići su za dječake, a lutkice za djevojčice, ili: djevojčice brže propričaju, i sl. - to mi sve spada u tu kategoriju društvenih predrasuda.

[anledo]

teze je odgajati tesko odgojivu djecu, nebitno kojeg spola

spolne predrasude su tu da uvrijede u dva smjera: prvo, vec si manje vrijedna ako si rodila curu, a k tome jos ti je i posao laksi

kajgodizam

tko ne vjeruje - nudim na par sati beskrajno umiljatu djevojcicu koja je takodjer ravno iz vrazje torbe izletjela 8)

[Sun]

lako odgojiva djeca rijetko mijenjaju svijet

[paci]

obično na komentar "lako je tebi, ti imaš cure" odgovaram "da, točno!" 8)
iako moram priznati da ih nisam baš puno čula.

[jazz]

Predrasude slažem se.
To je pitanje samog djeteta.
Npr. moje blizanke. Jedna je mirnija, poslušnija, igrala bi se s lutkicama, dok je druga nemirna, nemirna, nemirna i igrala bi se s "pucaljkama".

[Sun]

jazz jel su to curke iz avatara? jel crna nemirna, a plava anđelek ili je obrnuto?

[maria71]

jesu to one na slici ?

[aleksandra70vanja]

Predrasude slažem se.
To je pitanje samog djeteta.
Npr. moje blizanke. Jedna je mirnija, poslušnija, igrala bi se s lutkicama, dok je druga nemirna, nemirna, nemirna i igrala bi se s "pucaljkama".

ajmo pogađat
meni plavušica djeluje kao vražićak, a crnkica mirno

sljedeći

[dutka_lutka]

ajmo pogađat
meni plavušica djeluje kao vražićak, a crnkica mirno

sljedeći

[traktorka]

lako odgojiva djeca rijetko mijenjaju svijet

Onda ga moj bude ziher promijenio

[vitekova mamuška]

Ni mom ne gine titula revolucionara

[jazz]

[quote="aleksandra70vanja"]

Predrasude slažem se.
To je pitanje samog djeteta.
Npr. moje blizanke. Jedna je mirnija, poslušnija, igrala bi se s lutkicama, dok je druga nemirna, nemirna, nemirna i igrala bi se s "pucaljkama".

ajmo pogađat
meni plavušica djeluje kao vražićak, a crnkica mirno

Pogodak u sridu!

[tanjads]

Ja imam decka i spada u ono sto bi se zvalo teze odgojiva djeca-zivlji, uporan, voli grube igre, treba ga istrcati svaki dan ko cucka inace podivlja... Sto se tice interesa-prilicno je stereotipni djecak, za sobom vuce 25 svojih "prijatelja"-autica, spava s njima, a ni ja ni MM nismo zainteresirani za aute. Plicanci nam ne sluze nicemo, a lutku izbaci iz kolica da bih kolica divlje vozio po ulici. Ne mislim da je meni tesko, drago mi je sto je takav i mislim da je bas pravo dijete. Bilo bi lijepo da manje urla i manje se tuce-ali polako, to je na meni i MM-u, da ga tome poducimo. Zelja mi je usmjeriti dobro taj dio njegove osobnosti, a ne ugusiti to (u prijevodu SPORT, sto prije).
Mislim da ima teske djece i lake djece i među curicama i među djecacima manje-vise podjednako (teska i laka je prva kategorija osobnosti, a vezana je prije svega za temperament i podrazljivost zivcanog sustava-sto je ugl. urodjeno).

Ipak, ne bih sasvim odbacila ideju da su curice nesto mirnije, sva istrazivanja pokazuju da one pocnu dosta rano s drugacijim igrama-u paru (nasuprost vece grupe), vise finomotorickih igara (nasprot grubo-motoričkim igrama), rano pokazuju i vise zelje za suradnjom, a manje za natjecanjem. Eh, sad da ima puno nestereotipnih curica i nestereotipnih deckiju-znam to isto kao i svi. U prosjeku se ipak vide neke razlike, pa vjerojatno ima vise curica koje se ponasaju kao "curice" i djecaka koji se ponasaju kao "djecaci"-cak i kad bi ih sve isto odgajali (a s odgojem se to sve jos i pojaca).
Ugl. ne mislim da mi je teze jer imam decka, curice je podjednako lako ili tesko odgajati iako su lakse i teze stvari nesto drugacije, kao uostalom i za svako dijete.

[mamasch]

Ja imam curu i dečka trogodišnjake. :D

Cura je samopouzdana, hrabra, prefrigana (nagovara brata na pi...riju pa on pokupi kaznu a ona mirno odšeće - sad smo ju skužili pa joj te fore više ne prolaze), slaže slagalice ko velika, voli plesati i pjevati, voli se penjati i skakati na lopti, boji se vode i snijega.

Dečko je osjećajan, više ga pogađa nepravda, razbija igračke, baca se u vodu i snijeg naglavačke (ni ne gleda što radi), rastavlja sve što se može rastaviti, plače kad mu u noći ispadne duda iz usta, tješi me kad sam prehlađena, sa tatom nosi alat u garažu i non-stop su mu autići u rukama.

Oboje su druželjubivi, otvoreni, vole ljude i životinje, zaigrani su i pametni, jednako se vole maziti i paziti. Zajedno su u svemu

Spol nema nikakve veze sa odgojivošću i naravi djeteta.
Zvijezde i geni su odradili svoje, roditelji usmjeravaju a dijete izrasta u odraslu osobu.
I to je to.

[(maša)]

ma spol nema veze....svako dijete je priča za sebe.

neki su teži u djetinjstvu neki u pubertetu, sve se to nekako izjednači...

u svakom slučaju jednako je teško odgojit i curu i dečka....

[Sanja]

Ta teza je izgovor roditeljima koji su zakazali po pitanju odgoja svojih sinova - oni, naime, nisu divlji jer su neodgojeni, nego zato jer su dečki.

Naravno, na takvo se ponašanje gleda s popriličnom dozom simpatija, jer dečki i "moraju" biti divlji, zar ne? I tako, dečki divljaju, mame ih ponosno gledaju i komentiraju kako ih je teško odgojiti, jer su... dečki. A mame curica nemaju pravo glasa, jer su obdarene prirodno mirnom i već u maternici dobro odgojenom djecom.

[Anemona]

Imam dečka i poludim na takve komentare. Još dok je bio u trbuhu čuli smo komentare tipa: dečki su zločestiji. Ja to uvijek shvatim kao uvredu, jer poludim kad se djete još u trbuhu trpa u neke stereotipe.

[Zdenka2]

Ta teza je izgovor roditeljima koji su zakazali po pitanju odgoja svojih sinova - oni, naime, nisu divlji jer su neodgojeni, nego zato jer su dečki.

Naravno, na takvo se ponašanje gleda s popriličnom dozom simpatija, jer dečki i "moraju" biti divlji, zar ne? I tako, dečki divljaju, mame ih ponosno gledaju i komentiraju kako ih je teško odgojiti, jer su... dečki. A mame curica nemaju pravo glasa, jer su obdarene prirodno mirnom i već u maternici dobro odgojenom djecom.

Ne bih se upuštala u diskusiju je li teže odgojiti djevojčice ili dječake. Samo želim reći da roditelji mirne djece često sebi pripisuju u zaslugu ono što proizlazi iz naravi djeteta, a roditeljima nemirne djece često predbacuju da nisu odgojili svoju djecu. Ja kao mama jednog nemirnog dječaka moram reći da u njegov odgoj ulažem daleko više energije, truda i znanja nego roditelji mirne djece koje poznajem. Uopće si ne tražim izgovor kada kažem da mi je sin teško odgojiv, zahtjevan, motorički nemiran, impulzivan nego je to naprosto istina. I kada divlja, uopće ga ne gledam s ponosom, samo mi ga jednostavno nije lako smiriti, kao što je to mami nekog djeteta mirne naravi.

Ja odnedavno imam i curu, isto vražićkicu s kojom mi nije lako, ali mi je mnogo lakše nego sa sinom. Kod mene je tako, što ne znači da generalno mora biti tako.

[Sanja]

Ta teza je izgovor roditeljima koji su zakazali po pitanju odgoja svojih sinova - oni, naime, nisu divlji jer su neodgojeni, nego zato jer su dečki.

Naravno, na takvo se ponašanje gleda s popriličnom dozom simpatija, jer dečki i "moraju" biti divlji, zar ne? I tako, dečki divljaju, mame ih ponosno gledaju i komentiraju kako ih je teško odgojiti, jer su... dečki. A mame curica nemaju pravo glasa, jer su obdarene prirodno mirnom i već u maternici dobro odgojenom djecom.

Ne bih se upuštala u diskusiju je li teže odgojiti djevojčice ili dječake. Samo želim reći da roditelji mirne djece često sebi pripisuju u zaslugu ono što proizlazi iz naravi djeteta, a roditeljima nemirne djece često predbacuju da nisu odgojili svoju djecu. Ja kao mama jednog nemirnog dječaka moram reći da u njegov odgoj ulažem daleko više energije, truda i znanja nego roditelji mirne djece koje poznajem. Uopće si ne tražim izgovor kada kažem da mi je sin teško odgojiv, zahtjevan, motorički nemiran, impulzivan nego je to naprosto istina. I kada divlja, uopće ga ne gledam s ponosom, samo mi ga jednostavno nije lako smiriti, kao što je to mami nekog djeteta mirne naravi.

Ja odnedavno imam i curu, isto vražićkicu s kojom mi nije lako, ali mi je mnogo lakše nego sa sinom. Kod mene je tako, što ne znači da generalno mora biti tako.

Zdenka, oprosti ako si se na bilo koji način našla prozvanom mojim postom. I ja imam dvije vražićkice koje su življe od većine dečkiju koje znam, pa mi je jasno kakav se napor mora uložiti u prihvatljivo ponašanje takve djece.

Međutim, kad gledam u praksi kako reagiram na njihovo ponašanje i kako mame dečkiju (govorim o slučajnim susretima na mjestima gdje već možeš vidjeti nepoznate mame s djecom - npr. igraonice, čitaonice, parkovi, bilo koji javni prostor i sl.) reagiraju na identično ponašanje, vidim da ja za neku stvar svoje cure upozorim koliko god puta je potrebno, objašnjavam zašto se nešto ne smije raditi dok mi se jezik ne podere , a ako ništa ne pomaže, najozbiljnije kažem "ok, nećete slušati, sad idemo kući" (to ih obično smiri), no mame dečkiju (čast iznimkama - ovo što pričam je gruba generalizacija dobivena promatranjem slučajnog uzorka) upute možda jedno upozorenje na mojih pet (to bi bio realni omjer). Neku ozbiljniju reakciju poput "divljaš i to nije u redu, pa idemo odavde!" još nikad nisam čula. Na žalost, čula sam dosta prijetnji batinama. :/ No, gotovo redovito od takvih nepoznatih mama dobijem izjavu tipa "blago vama s vašim poslušnim curicama, pogledajte samo kakvog ja hahara imam".

To što ja svojim curicama objašnjavam i pričam u nedogled dok ona čita Gloriju i povremeno uputi neku prijetnju, to očigledno ne igra nikakvu ulogu. :/ U njezinim očima je "blago meni", jer imam mirne curice (iako uopće nisu mirne, nego je u njihovo ponašanje uloženo nevjerojtano mnogo pažnje), a sebe promatra kao "jadnu", jer ju je "zadesio" mali divlji dečko.

Zaista najiskrenije mislim da je generaliziranje prema kriteriju spola nešto najgore što se djeci može napraviti. Curice su ovakve, dečki onakvi... Not my cup of tea.

[Zdenka2]

Sanja, moj post nije bio zamišljen kao direktan odgovor na tvoj - tvoj post mi je bio samo povod da napišem ono što me inače tišti. Mnogo puta mi se događa da me ljudi poprijeko gledaju zbog toga što moj sin nije miran, misleći valjda da ga ne odgajam, a zapravo ulažem silno mnogo svih svojih resursa u njegov odgoj. Ovo što ti pišeš da mame ne upozoravaju dječake na njihovo ponašanje ne odobravam. Nikako se ne smije dići ruke od teško odgojive djece - za njihov je odgoj potrebno puno truda, ali se puno i vraća, jer su nemirna djeca često puna potencijala. Ali, moram reći da je moje iskustvo u odgajanju pokazalo da za mog sina neke granice moraju biti pomaknute. Da ne postupam tako našli bismo se pred zidom vrlo brzo. To pomicanje granica zapravo služi uspostavljanju i prihvaćanju granica, samo na način koji je za njega trenutno izvediv. E sad, pitam se kako to može izgledati nekome sa strane; možda promatrači mogu misliti da sam previše tolerantna, da previše dopuštam, ali ja znam što radim. Naravno, nikada ne dopuštam da svojim ponašanjem ugrožava druge.

Općenito, strašno me smetaju generalizacije o dječacima - "dječaci su zločesti" i slično. Kćer imam niti dva mjeseca, a već mi se puno puta dogodilo da smo negdje bili, da se djeca ponašaju otprilike jednako, ali pada komentar: "Pogledaj kako ti je seka dobra"!; "Seka je dobra, a on je zločest"! Dječaci su statistički (slažem se s onim što je napisala tanjads) nemirniji i agresivniji, ali me smeta što se to prevodi sa "zločesti", jer to nije isto. Taj moj nemirni, zahtjevni dječak je istovremeno mamina maza, nježna dušica, dijete plemenitoga srca koje puno traži, ali puno i daje.

[sirius]

Zdenka2,krasno si to napisala.
Kao majka živahnog,tvrdoglavog i samosvjesnog dječak znam kako to nije lak posao.

[tanjads]

Meni se cini da bi mi bilo teze (ne svakodnevno, vec sto se tice rezultata) odgajati lako dijete, jer bi bilo vise mogucnosti da se ne bavim djetetom. Kod Filipa se lako vidi kad mu nesto ne pase, nisam sigurna da bih tako lako uocavala teskoce kod nekog tiseg i samozatajnog djeteta. Doduse, takvo bih vjerojatno morala usvojiti, u obitelji nema samozatajnih i mirnih muskaraca ili zena vec generacijama (mozda kod MM?).

Osobno MRZIM kad neko dijete zovu zlocastim, jer meni nemirno i zivahno nije zlocasto-vec zdravo. Ja za sad nisam upoznala niti jedno zlocasto dijete. Nije mi drago ni kad nekog stalno etiketiraju kao dobro dijete-jer i to nosi svoje posljedice (koje znam iz osobnog iskustva "dobrog djeteta")-da se dijete osjeca primorano da se zrelije ponasa nego sto se osjeca, ili da je na usluzi ili nesto slico, jer je ono "dobro". Mislim da "Zlocest si" nisam nikad prevalila preko usana, dok mi se "dobar si" ili "budi dobar" ponekad zalomi, ali u barem 90% situacija govorim o (opasnom ili lijepom, ili tako nesto) ponašanju.

Ono sto vidim da je vazno kad discipliniram svoje dijete-u smislu da mora nesto sto ne zeli-jest da to ne smijem pretvoriti u borbu za moc, ako zelim uspjeti bez frke. Ako provucem ono sto hocu kroz salu, igru, natjecanje (tko ce prije)-onda sve prolazi. Ako se postavim "sad je dosta, moras ovo..." nastanu problemi.

[sandraf]

ja imam decka i curu.

decko je od rodjenja bio miran, tih, "lako odgojiv", prve suze smo vidjeli kad je navrsio 2 godine i zavrsio na sivanju glave, do tad smo se pitali jel mu sve u redu sa suznim kanalima

s vremenom je postao ziv pa smo mislili da nam je tesko...

onda sam rodila curicu

nema tu pravila. cak ni isti roditeljski pristup, odnosno iste osnove odgoja ne znaci da ce djeca biti ista, odnosno da ce curice biti "lakse" samo zato sto su njeznijeg spola. da njeznijeg....

[maria71]

teze je odgajati tesko odgojivu djecu, nebitno kojeg spola

poptis pod uvaženu gđu anledo

[Trina]

Ja imam dva sina i curu.Dečki šefici nisu ni do koljena što se tvrdoglavosti,živosti,energije i svojeglavosti tiče

[Anci]

Ja imam dvije cure za koje već sad mogu reći da su karakterno dosta različite. Starija je iznimno nježno dijete, strašno osjetljiva, ne bih rekla mirna, ali mirnija od svoje mlađe sestre. A mala je, što da kažem, pravi harambaša!

Primjer:dobile su neku igračku krokodila. Grize. Starija bježi od njega, a mala ga pogleda, ozbiljno onako i ugrize ona njega

Hoću reći isto što i svi vi- nema razlike, svako dijete je jedinka. Zar nismo svi?

[Lutonjica]

Meni se cini da bi mi bilo teze (ne svakodnevno, vec sto se tice rezultata) odgajati lako dijete, jer bi bilo vise mogucnosti da se ne bavim djetetom.

ovo mene muči
zara je jako "teška", marge je nevjerojatno "laka"
i koliko god marge bila beba, ja i dalje duplo više vremena i pažnje dajem zari nego margiti. jer zara tako glasno i jasno pokazuje da joj moja pažnja treba, a margita se tako tiho igra sama sa sobom i ništa ne traži.
jedino me tješi što sam toga svjesna i što pokušavam promijeniti situaciju :/

[NATTIE2]

uz narav djeteta kakva god ona bila ide obavezno tvrdnja da će dijete/djeca skakat roditeljima po glavi koliko oni to dopuste...i nema veze sa spolom

Imam curicu s iznimno teškom naravi, ali dobro je odgojena uz mnogo prilagodbi s moje i njezine strane i naravno bez batina.

[Anci]

margita se tako tiho igra sama sa sobom i ništa ne traži.
jedino me tješi što sam toga svjesna i što pokušavam promijeniti situaciju :/

Ako te to muči, neka te tješi da je i kod mene bilo u početku tako a sad je TOTALNO drukčije! Jelena (mlađa) je bila takva mirna beba, spavalica, znala se zabavljati sama...a onda se sve promijenilo. Sad je ona šefica!

[vitekova mamuška]

Meni se cini da bi mi bilo teze (ne svakodnevno, vec sto se tice rezultata) odgajati lako dijete, jer bi bilo vise mogucnosti da se ne bavim djetetom.

ovo mene muči
zara je jako "teška", marge je nevjerojatno "laka"
i koliko god marge bila beba, ja i dalje duplo više vremena i pažnje dajem zari nego margiti. jer zara tako glasno i jasno pokazuje da joj moja pažnja treba, a margita se tako tiho igra sama sa sobom i ništa ne traži.
jedino me tješi što sam toga svjesna i što pokušavam promijeniti situaciju :/

Ovako i meni, često si mislim: jadni moj Jan, gleda pola dana u plafon dok ja obuzdavam Vita po kući i smišljam aktivnosti da bude zadovoljan
A kad moja mama uzme starijeg u šetnju, toliko sam umorna da moj Jan i onda gleda u prazno, miran, tih i zadovoljan :/

[mama x1]

Ovaj post ću isprintati i kopirati! Ja vjerujem da se djeca mogu odgojiti u smislu da znaju granice. Jer kad mi dođu dečki u kuću i prevrnu sve, a tata i mama blijedo gledaju i onda komentar: ne znaš ti kakvi su dečki . To mi je super opravdanje. Ili kad mija šogi koja je rodila SINA (čitaj muško ti je vrijednije) opravdava to što mali sve dira i grabi bez obzira na opasnosti, veli pa on ti je gazda, mora . Znači da ja imam poruku koju je netko gore naveo, cur i ti koja si ju rodila su manje vrijedne . Pitam se kad će takvi ljudi shvatiti da na kraju krajeva muškarci određuju spol, a ne mi rađamo cure, ko da sam nešto kriva. Kod mene je MM čitavu trudnoću htio curu, ali kad to kažu niko mu ne vjeruje. Sad svi pitaju mali, a kad se treba braco roditi! Mislim koji braco, pa ni spol ne znamo. Ali moja pametna ženska lijepo veli: neće se roditi braco već beba!
Odoh od teme, ali drago mi je da vidim da i mame dečkiju muči ovo pitanje. Sad mi je malo lakše, juče sam baš bila ljuta.
Hvala cure

[Hana_Sara]

Meni se cini da bi mi bilo teze (ne svakodnevno, vec sto se tice rezultata) odgajati lako dijete, jer bi bilo vise mogucnosti da se ne bavim djetetom.

ovo mene muči
zara je jako "teška", marge je nevjerojatno "laka"
i koliko god marge bila beba, ja i dalje duplo više vremena i pažnje dajem zari nego margiti. jer zara tako glasno i jasno pokazuje da joj moja pažnja treba, a margita se tako tiho igra sama sa sobom i ništa ne traži.
jedino me tješi što sam toga svjesna i što pokušavam promijeniti situaciju :/

Ovako i meni, često si mislim: jadni moj Jan, gleda pola dana u plafon dok ja obuzdavam Vita po kući i smišljam aktivnosti da bude zadovoljan

isto :/

a kaj cete cure, asertivnija, glasnija i zivahnija djeca prirodno vise zaposle roditelje od njihove mirnije brace i sestara. meni je jos najgore sto mi se poklopilo tako "dobro" dijete sa tim sto je najstarija (od cetvero) pa dvostruko ispasta. em glumi mamu mladjima, em je toliko samozatajna da jedva znam za nju. ali se onda ja svjesno trudim posvetiti joj se i razgovarati, razgovarati, razgovarati... obratiti se SAMO njoj, a ne kolektivu itd...

a kaj se hahara tice, imam i takvog uf... isto ulozeno PUNO napora da ga se donekle upristoji, ali moram priznati da je sad pitomo janjesce u usporedbi na to kakav je bio kao trogodisnjak.

ono sto mene osobno JAKO smeta je bezobrazluk. zivahnost, nemirno vrpoljenje, zapitkivanje, prekidanje u razgovoru... to me ne dira ni pol posto, mala djeca funkcioniraju na drukciji nacin i moji je posao ne dovesti se u situaciju da ocekujem previse od njih. ali. kad se druzimo sa klincima nasih susjeda koji imaju dva decka (4 i 7 godina) koji iz objesti pljuju po mami, tuku mi malu plasticnim macevima i prkosno plaze jezike ako im prigovoris, stvarno mi dodje muka. to kod mene jednostavno ne prolazi. i zao mi je roditelja koji to sami sebi opravdavaju, bilo sa "ma to je musko" ili bilo kakvom drugom isprikom...

[sanja74]

Ne bih se upuštala u diskusiju je li teže odgojiti djevojčice ili dječake. Samo želim reći da roditelji mirne djece često sebi pripisuju u zaslugu ono što proizlazi iz naravi djeteta, a roditeljima nemirne djece često predbacuju da nisu odgojili svoju djecu. Ja kao mama jednog nemirnog dječaka moram reći da u njegov odgoj ulažem daleko više energije, truda i znanja nego roditelji mirne djece koje poznajem. Uopće si ne tražim izgovor kada kažem da mi je sin teško odgojiv, zahtjevan, motorički nemiran, impulzivan nego je to naprosto istina. I kada divlja, uopće ga ne gledam s ponosom, samo mi ga jednostavno nije lako smiriti, kao što je to mami nekog djeteta mirne naravi.

X
(samo se radi o kćeri)

Al ja sam zapravo jako sretna što K. nije mirno dijete.

[sofke]

to što je netko miran kao dijete ne znači da će biti tulav kasnije u životu..moja frendica koja je pola djetinjstva prosjedila na jednom mjestu vrteći krpicu u ruci sada bi se snašla i na Marsu, fakat je snalažljiva i cijela je šašava, a roditelji nisu ni skužili da je imaju

ovo s curicama je odvratan stereotip gdje se ženama pokazuje gdje im je mjesto još od najranijeg djetinjstva-mirne i poslušne, to je ono što se očekuje od djevojčica

[tridesetri]

protiv sam svih vrsti stereotpia ali ako me pitas za osobno iskustvo, imam i curu i decka i mogu reci da mi je kcer jedno 100 hiljada puta zahtjevnija od sina i to odkako se rodila.
zahtjevnija u smislu da je puno zivlja i spremna na razne rizike, psihicki izazovnija...u biti tocno ovo sto je zdenka2 rekla, vidim da u odnosu na druge roditelje moram ulazagati puno vise energije u nju.
takodjer me prati ovaj problem koji je opisala lutonjica, sin je uvijek nekako u drugom planu. negdje sam citala da je to ok, jer da prvo dijete ima pod normalno vece emocionalne potrebe, a da drugo pak ima veliku prednost jer ima drustvo prvog djeteta.
medjutim ja sam ipak stalno na nekakvom gult tripu oko toga. i onda mi se ponekad cini da je s kceri lakse, jer koliko god ona bila zahtjevnija, u svojim zahtjevima je potpuno transparentna i toliko je "jaka" da uopce ne postoji mogucnost da nesto zeznes. sto joj treba to ce i zatraziti i to prilicno glasno.

[krumpiric]

Ta teza je izgovor roditeljima koji su zakazali po pitanju odgoja svojih sinova - oni, naime, nisu divlji jer su neodgojeni, nego zato jer su dečki.

Naravno, na takvo se ponašanje gleda s popriličnom dozom simpatija, jer dečki i "moraju" biti divlji, zar ne? I tako, dečki divljaju, mame ih ponosno gledaju i komentiraju kako ih je teško odgojiti, jer su... dečki. A mame curica nemaju pravo glasa, jer su obdarene prirodno mirnom i već u maternici dobro odgojenom djecom.

Ne bih se upuštala u diskusiju je li teže odgojiti djevojčice ili dječake. Samo želim reći da roditelji mirne djece često sebi pripisuju u zaslugu ono što proizlazi iz naravi djeteta, a roditeljima nemirne djece često predbacuju da nisu odgojili svoju djecu. Ja kao mama jednog nemirnog dječaka moram reći da u njegov odgoj ulažem daleko više energije, truda i znanja nego roditelji mirne djece koje poznajem. Uopće si ne tražim izgovor kada kažem da mi je sin teško odgojiv, zahtjevan, motorički nemiran, impulzivan nego je to naprosto istina. I kada divlja, uopće ga ne gledam s ponosom, samo mi ga jednostavno nije lako smiriti, kao što je to mami nekog djeteta mirne naravi.
.

[krumpiric]

Ta teza je izgovor roditeljima koji su zakazali po pitanju odgoja svojih sinova - oni, naime, nisu divlji jer su neodgojeni, nego zato jer su dečki.

Naravno, na takvo se ponašanje gleda s popriličnom dozom simpatija, jer dečki i "moraju" biti divlji, zar ne? I tako, dečki divljaju, mame ih ponosno gledaju i komentiraju kako ih je teško odgojiti, jer su... dečki. A mame curica nemaju pravo glasa, jer su obdarene prirodno mirnom i već u maternici dobro odgojenom djecom.

Ne bih se upuštala u diskusiju je li teže odgojiti djevojčice ili dječake. Samo želim reći da roditelji mirne djece često sebi pripisuju u zaslugu ono što proizlazi iz naravi djeteta, a roditeljima nemirne djece često predbacuju da nisu odgojili svoju djecu. Ja kao mama jednog nemirnog dječaka moram reći da u njegov odgoj ulažem daleko više energije, truda i znanja nego roditelji mirne djece koje poznajem. Uopće si ne tražim izgovor kada kažem da mi je sin teško odgojiv, zahtjevan, motorički nemiran, impulzivan nego je to naprosto istina. I kada divlja, uopće ga ne gledam s ponosom, samo mi ga jednostavno nije lako smiriti, kao što je to mami nekog djeteta mirne naravi.
.

[Lutonjica]

jer koliko god ona bila zahtjevnija, u svojim zahtjevima je potpuno transparentna i toliko je "jaka" da uopce ne postoji mogucnost da nesto zeznes. sto joj treba to ce i zatraziti i to prilicno glasno.

točno takva je zara.
"mama, ja se sada ljutim na tebe jer već dugo držiš margitu. spusti je odmah na pod i mazi mene."
citirano od riječi do riječi.
neopisivo mi je drago što tako mala može tako dobro verbalizirati svoje osjećaje, njihove razloge, i svoje potrebe.

ma sad sam malo razmišljala, i sve manje se brinem za marge - ona je, pak, tako jednostavno vedra i vesela da osvaja tom svojom dobrom voljom. što je veća, što bolje komunicira, to više plijeni pažnju svih oko sebe sa svojim smijehom i veseljem.

ma bit će sve ok

[Anci]

I moja Lana je meni večeras prilikom našeg zajedničkog uspavaljivanja rekla: Pa prestani je više dojit, jel nije već zaspala?! Izvadi joj tu sisu iz usta!

Kako je Jeleni trebalo duže, stalno sam se prebacivala-malo s njene lijeve, malo s desne strane jer je dojila ležeći. A kako se ja prebacim, tako i Lana zamnom!

Ko roštilj

[krumpiric]

nego, inače, mišljenja sam da je teže odgajat djevojčice, jer je ženama još uvijek puno kompliciraniji život :/
Puno ih se češće sputava,blokira im se napredak,trpa ih se u neke "šablone",više se očekuje od žena...a djevojčicu treba naučit da se s tim svime nosi, a da ne misli da je normalno da joj je teže.
Koliko god mi mislili da nije tako, uvjerena sam da uglavnom jest.

[Zdenka2]

nego, inače, mišljenja sam da je teže odgajat djevojčice, jer je ženama još uvijek puno kompliciraniji život :/
Puno ih se češće sputava,blokira im se napredak,trpa ih se u neke "šablone",više se očekuje od žena...a djevojčicu treba naučit da se s tim svime nosi, a da ne misli da je normalno da joj je teže.
Koliko god mi mislili da nije tako, uvjerena sam da uglavnom jest.

Nasmiješila sam se čitajući ovo, jer mi to već godinama govori jedan moj dragi prijatelj koji ima kćer i sina. On kaže ovako: "Kaj? Dečka odgojit? Daš mu dve-tri upute, naučiš ga da se bori za sebe i to je to. Ali curu..."

[MGrubi]

meni kažu da je meni lako s Nerom kad je ona tako mirna i vesela

..
a ne pitaju se zašto je takva
samo narav? narav joj te tvrdoglava, uporna, zahtijevna , znatiželjna .....

takva je zato što ima ovakve roditelje
kod nekih drugih bi možda bila samo još jedno "divljo" dijete

ide mi na živce ta podjela na muško-ženski odgoj
smatram je temeljem svih predrasuda kasnije

ako se curica ponaša ko dečko .. onda je to cool
ali ako se dečko ponaša ko djevojčica ... onda se hvataju za glavu i slijede lekcije o ispravljanju "greške"

to je diskriminacija
dijete je dijete, bilo žensko, bilo muško

i svakom djetetu se treba pristupiti na razini pojedinca, bez ikakvih kalupa
dijete je mala kompletna osoba, samo bez nešto životna iskustva

iskreno mi ide na živce takva uspordbe: lako tebi, imaš žensko
kako lako?

zato jer se dopuštam mjenjati zbog njenog postojanja? jer povečavam samokontrolu? ne bježim od samoanalize i kritike? jer se ne bojim pročitati knjige o razvoju djece? jer joj pristupam s poštivanjem, nje i njenog osobnog prostora? jer imam razumijevanja? jer kopam po netu za odgovorima?
možda bi bilo pravilnije pitati; je li Neri lako sa mnom?

roditeljstvo nije jednosmjerna ulica

[lara01]

Moj dečko je "dobro dijete", po riječima ljudi sa strane.
I je, najbolji je Aktivan, živahan, znatiželjan ali u nekim situacijama nevjerojatno miran i skoncentriran na crtić koji ga zanima, slikovnicu ili neku igračku. Jednako juri autićem po parkiralištu, kao što se i mazi sa svojim plišancem.
A mi onda slušamo komentare tipa "kako nije divljak; nije zločest; baš je dobar i sretni ste što je takav jer eto ne morate ga tući...." :shock:
Najveće nebuloze i gluposti koje sam čula je da je dijete od rođenja takvo i da oni kao roditelji takvog djeteta jednostavno nemaju drugog rješenja nego ga tući. :shock: Opravdanja koja ste navele gore, dečko je i od rođenja je njegov karakter baš takav.
Ali definitivno najgora klasifikacija koju sam čula je na račun boje kose i očiju.
Moj dečko je svijetli, plave okice i plava kosica i zbog toga je posebno nježan i osjetljiv i moramo posebno paziti na njega

[krumpiric]

Valjda bi onda za mog svi ti rekli da ga treba mlatit.Ma strava.

[renci]

Slažem se sa svime što ste pisale, stvarno su svi individue za sebe i to nema veze s spolom nego s karakterom. Moje dvije djevojčice su jako različite, kada bih ih uguravala u neki kalup rekla bih da je Ema lako odgijiva i mirnija, a Iva je trebala biti dečko koliko energije ima i što joj sve pada napamet, a ima i sina, a on je...svoj. A ja se trudim da ih sve jednako odgojim, da i one i on znaju što je dobro a šte ne, a način na koji ih učim je- e to bi se dalo raspravljati- jer iz iskustva koje imam kao majka čak već 9 godina - ja sam ta koje se njima treba prilagoditi i način na koji im želim nešto reči moram njima prilagoditi i količinu informacija i ton, i ...
Uvijek mi je matematika dobro išla, ja sam neki tip "od brojeva", pa sam sebi to ovako objasnila; dakle 3×4 =12, ali i 2×6=12 a i 1×12=12, i tako dalje, a važno je da je u toj jednadžbi 12 moj cilj, prvi faktor je moje dijete, svako različito, a drugi faktor sam ja prilagodljiva prvom faktoru kako bi dobila željeni rezultat! Jasno ko dan, zar ne
(a u toj mat. operaciji stvarno nije važno jesu li brojevi parni ili neparni ili muški ili ženski )

[MGrubi]

renci
da, doći do 12

čitala sam da nije dobar onaj pristup u odgoju: ravnopravno , tj. na isti način
jer negira različitost djeteta
ne možeš se odnositi na isti način prem različitim osobama
zar ne?