 |
|||
gubitak
Drage moje cure,
nova sam na forumu. Koliko god mi je teško čitati vaše tekstove i vaše tužne priče, toliko mi i pružaju nadu i utjehu za dalje. Prije nekoliko dana izgubila sam toliko željenu bebuu 7 tjednu trudnoće. Psihički sam se pripremala da ću postati mama, kupila knjigu o trudnoći i počela je čitati, nosila sliku svoga malenoga anđela svugdje sa sobom......i onda mi se ovo dogodi. Imam osjećaj da mi se cijeli svijet srušio
Ne znam kako i što dalje.....
Julija,
život je nekada grub i oštar, i nekada piše tužne priče! ali poslije svake kiše dolazi duga...
dopusti sama sebi da se sada osjećaš loše i tužno, jer to će ti pomoći da se poslije osjećaš bolje!
pridruži nam se ovdje
sve cure su jako divne! s vremenom će biti bolje iako se znam da se to sada ne čini tako!
bzara prvotno napisa
Julijas vremenom će biti bolje iako se znam da se to sada ne čini tako!Julija žao mi je da moraš prolaziti kroz ovo. Daj si vremena i piši s nama, sigurno će ti biti lakše.
prolaze dani, al ne osjecam se nimalo bolje..
prije 5 dana bila sam na kiretaži u 12. tjednu, srce je prestalo kucati
to mi je 4. trudnoća: prva 5.12.2005. kiretaža u 10 tjednu, pa ljeto 2006 vjerojatno vanmaternična koje je "nestala" samo od sebe, nakon toga rodila sam D. u jesen 2007.
kad sam ovo ljeto saznala da sam trudna, moram priznati da me uhvatila lagana panika radi trenutacne situacije u kojoj se nalazimo, ali ubrzo smo s veeelikim oduševljenjem prihvatili da ce D. dobiti brata ili seku. I sve je bilo super, do malo smećkastog iscjetka i drugi dan kontrole... mislim da ne mogu više...
još mi je najgore što mi šogorica s kojom živim u istoj kući isto tako trudna i ima termin par dana prije mene. Skupa smo se radovali dvjema bebicama u kući. A sad... jako mi je teško slušati kako se raduju bebi, kako je boli ovo pa ono... jesam li grozna osoba radi toga? jer se tako osjećam..
a kirežu sam podnijela katastrofično...
ne znam mogu li podnijeti još jednu trudnoću, a mislim da bih htjela još djece. još je rano pa valjda zato imam tolko pomiješanih osjećaja
Julija
jedino se možemo jadati skupa, valjda
NN 24.ne znam kako bi te utješila i bar malo ti olakšala nekom riječi ali to nitko ne može..sad imaš još jednog malog anđela gore na nebu koji sigurno ne želi da ti bude loše i koji se zagovara za tebe da kreneš dalje
i ja sam izgubila bebu u 37 tjednu,par dana pred porod,sad je prošlo skoro pa 4 miseca,i neusporedivo mi je ono vrime posli poroda do ovog dana,mislila sam da ću umrit od tuge..i teško mi je bilo jer imam sestru blizanku koja je isto bila trudna i bile smo samo 3 tjedna razlike u terminu,ali nisam mogla dopustiti sebi da samo tonem od tuge i depresije..skupila sam snage i svu tu radost koju ja nisam mogla osjetiti svojim porodom,nadoknadila sam djeleći tu radost sa svojom sestrom i njezinom bebom u kojoj uživam noseći je i ljubeći duplo više..u njezinim očima vidim i svog anđela
nn24
još je jako rano, draga! daj si vremena, da se tijelo i duša oporave! uopće nisi grozna osoba, i tvoja reakcija je i više nego normalna! meni je trebalo skoro godinu dana da posjetim prijateljicu koja je rodila sina u vrijeme kad sam ja trebala roditi svog
draga imati ćeš ti još djece, treba vremena da srce prihvati što se dogodilo, i da glava to na neki način pohrani, a onda ćeš jedva dočekati dan kad će se pojaviti plusić na tom malom testu, i imati ćeš nas ovdje da te hrabrimo i da proživljavamo s tobom dan po dan...
Ovo od rijeći do rijeći potpisujem.nn24
još je jako rano, draga! daj si vremena, da se tijelo i duša oporave! uopće nisi grozna osoba, i tvoja reakcija je i više nego normalna! meni je trebalo skoro godinu dana da posjetim prijateljicu koja je rodila sina u vrijeme kad sam ja trebala roditi svog
draga imati ćeš ti još djece, treba vremena da srce prihvati što se dogodilo, i da glava to na neki način pohrani, a onda ćeš jedva dočekati dan kad će se pojaviti plusić na tom malom testu, i imati ćeš nas ovdje da te hrabrimo i da proživljavamo s tobom dan po dan...
I zaista treba jako puno snage za izdržati tuđu trudnoču kad je tvoja nedavno tako tužno završila. Nisi grozna niti malo, sve mi to osjetimo...ja mogu priznat da sam i sada ljubomorna kad vidim sretne parove s 1-2-3 djece kako se šetaju po gradu. Tako smo mogli i mi...sve je to ljudski i potpuno normalno. Daj si vremena
draga nn24 drži se, vrijeme će donijeti bar malo olakšanja; i ja imam sestričnu koja ima termin samo 1 tj. iza mog nekadašnjeg i jedva smognem snage kad je vidim pitati je kako je ?
5 mojih prijateljica i poznanica je bilo trudno u ono vrijeme kada sam rodila. Bilo mi je užasno teško prvi puta vidjeti tu djecu. Posebno što sam s jednom bliska i zvala me je da ih posjetim nekoliko dana od kada su došli iz rodilišta. I sada, kada vidim te dečkiće, povremeno pomislim takav bi bio i moj L.
ja i dan dans znam sebe uhvatit da mislim koliko bi imalo prvo da se rodilo, pa drugo, trece........... i kad neko djete vidim znam u sebi rec e i moje bi sada bilo toliko..... u uvik je tesko, s vremenom nekako drugacije ali meni je jedanko teško.........
Draga NN24,užasno mi je žao,polako živi dan za danom i utjehu nađi u svom djetetu koje imaš.
Mojoj prijateljici je umrla curica sa 22 mjeseca,uvijek zdrava,od SIDSa,a kad pričamo o njoj uvijek nam u očima suze,i uvijek će tako biti,al ona mi kaže da snagu i utjehu crpi u drugo dvoje djece,oni su joj snaga i pokretač da ide dalje.
Čuvaj se
nn24, jako mi je zao
Malo me je štrecnulo jer moja curica ima 21 mj. SIDS-a sam se bojala u prvim mjesecima. Nisam znala da se to može dogoditi i kasnije od godine dana. Sad me frče u želucu.....
pozdrav svima!
Evo i moje priče...
Nakon godina zajedničkog života, odlučili se vjenčati. sredili si život, posao,odredili datum vjenčanja...sve ko u bajci. ovo ljeto vratili se s mora i znam da trebam u nedjelju dobiti M,ali isto tako nešto mi govori da idem po test za trudnoću. prošla nedjelja, od M naravno ništa, u pon.napravim test i od sreće neznam šta napraviti. test pozitivan, odem gin, potvrdi trudnoću i našoj sreći nije bilo kraja. više nisam znala dal su mi važnije pripreme za vjenčanje ili trudnoća.
svaki dan sam se ustajala s radošću, veseljem, svaki dan mi je bio ispunjen, ništa mi nije bilo teško za napraviti. i tako 6 tjedana,....odem na kontrolu u pon., sve u redu, naručim se za 11 dana za ponovni pregled da vidimo otkucaje srca. i tako idu dani,nitko sretniji od nas.
dodje petak, predvećer js prokrvarim. krv mi se sledila u žilama. dragi me odveze u bolnicu, vele da je to normalno, dobim neke tablete i vele da se javim svojem gin. subota i nedjelja sve jače krvarenje. odem gin.,napravimo ultrazvuk, eto hematoma, beba od pon nije narasla niti milimetra. moj život se ugasio. dodjem na kiretažu, tamo dvije žene koje su došle napraviti pobačaje, meni hoće srce puknuti.
više ne vidim svjetlo dana, volje nemam za ništa, ništa ne jedem, jadna da bolje nemogu biti. svi me tješe, ali najbolje mi je dok sam sama sa svojim mislima i tugom. vjenčanje je za manje od mjesec dana, a ja nemam volje ni za život. vrijeme liječi sve, nadam se da će i ovo i da če dr.put biti više sreće.
tužna žao mi što si nam se morala pridružiti baš ovdje a ne na nekoj sretnijoj temi; nemam ti ništa pametno za reći : na žalost fizički oporavak za tren prođe, a psiha nas sviju pere mjesecima poslije i čini mi se da ćemo čitav život nositi tu patnju u sebi;
možda je i dobro što te čekaju pripreme za vjenčanje pa će ti malo skrenuti misli i oduzeti vrijeme;
daj sebi vremena, jednostavno moraš odtugovati
Xtužna žao mi što si nam se morala pridružiti baš ovdje a ne na nekoj sretnijoj temi; nemam ti ništa pametno za reći : na žalost fizički oporavak za tren prođe, a psiha nas sviju pere mjesecima poslije i čini mi se da ćemo čitav život nositi tu patnju u sebi;
možda je i dobro što te čekaju pripreme za vjenčanje pa će ti malo skrenuti misli i oduzeti vrijeme;
daj sebi vremena, jednostavno moraš odtugovati
Tuzna drzi se! I ja sam izgubila svoju prvu bebicu mjesec dana prije vjencanja i iako su mi to bili najtezi dani u zivotu upravo me gungula oko vjencanja spasila da ne padnem na dno. Ti i tvoj dragi potrazite snagu jedno u drugome a bebica ce doci u vase narucje,vidjet ces!
Ostale cure citam vas i saljem vam milijun vibri da sto prije dobijete svoje bebulince i da sva tuga ostane iza vas.
Moj anđeo odlepršao je na nebo 11.9, nakon što sam o njemu snila i maštala 20 tjedana, tijekom kojih sam bila na nekoliko kontrolnih pregleda gdje su govorili sve u redu. U noći s 10 na 11 osjetila sam bolove u stomaku, koje nisam prepoznala kao kontrakcije budući da sam prvi put trebala postati mama. Kad sam došla do kupatila prokrvarila sam. Ruke su mi se počele tresti i osjetila sam da je kraj. Dok sam došla do bolnice, odnosno do doktora tekle su rijeke krvi, otišla je i plodna voda a moja beba, kojoj je još kucalo srce nije se mogla spasiti. Nitko nije bio nesretniji na svijetu od mene kada su mi pokazivali na ultrazvuku da je moja djevojčica živa te objašnjavali da ju se ne može spasiti. Uslijedile su inekcije, porod, protiv kojeg sam se u sebi borila svim silama. Silno sam željela da moje dijete ostane u meni, da ga ne izgubim. No nije... Nisam je vidjela. Nakon dva dana pustili su me kući. Bila sam mrtva, srce mi je bilo slomljeno, a duša kao da me je gledala odnekud sa strane. No ni tu nije stalo. Uveče se pojavila temperatura, vratila sam se u bolnicu u kojoj ostajem 20 dana. Temperatura se neda skinuti, moje tijelo želi umrijeti.Doktori u jednom trenutku kažu da je jedini izlaz da mi vade "maternicu". Tada sam po drugi puta umrla. Pitala nebo zbog čega sam se uopće i rodila i zar nije dosta što sam izgubila dijete, nego sad trebam ostati i bez nade da ću ikada imati djecu. Plakala sam danima, žaleći najviše svoga muža, koji je imao zlu sreću da oženi baš mene.Molila sam se i plakala, plačući molila i Bog me je čuo. Temperatura je počela spadati, nalazi se poboljšali. Sad me čeka "samo" operacija maternice, na kojoj imam miom 8,8 puta 8,7 centimetara. Sad čekam operaciju koja je zakazana za 1.12 i molim se, i umirem od straha...
ruzicasta
joj draga ruzicasta tako mi je žao
Znam točno što proživljavaš. Meni je još sve svježe, prije 8 dana ostala sam bez dvije bebice. Kraj mene u boksovima su sretne žene rađale prekrasne zdrave bebice, a ja sam znala kad se porodim da će to biti moj najgori dan u životu. I dalje mi je teško, plačem svaki dan, ali ove prekrasne žene na pdf-u pomažu mi da lakše prebrodim bol i da pokušam pozitivno razmišljati o budućnosti.
Ostani s nama, piši, pomagat ćemo si međusobno utjehama i pozitivnim razmišljanjima.
Od srca ti želim da operacija što bolje prođe i da se brzo oporaviš.
Drži se draga
Ružičasta
suze su mi krenule kad sam počela čitati! jako mi je žao zbog vašeg gubitka, i kao što su cure rekle, tu smo za tebe, u svako doba. piši kad god poželiš, sve te razumijemo!
prvo ti od srca želim da operacija dobro prođe, samo hrabro i pozitivno! jaka si ti žena, sigurna sam u to!
a kad se oporaviš, od srca ti želim da što prije jedno malo
...evo nedjelja je. Cijeli dan primam posjete, ljude koji me dolaze vidjeti, a gledaju kroz mene. Nikome ne mogu objasniti što osjećam, imam napadaje panike, straha, tuge...Ne znam kako ću se, ja koja nemam ništa, vratiti na posao, među ljude koji imaju svoju svakodnevicu i svoju djecu. Muž me jako voli, bio je uz mene, plakao, ali sad mi je i on daleko. On jea jednostavan čovjek, koji je sve te stvari pospremio i odlučio krenuti dalje, a ja ne mogu. Tražim nešto od njega, a ne znam šta, pa se svađamo. Mučim ga. Pričam svaku večer s Bogom, katkad mi se čini da me čuje, katkad da je kilometrima od mene, da sam mu ja sporedna stvar. Ponekad se i nasmijem, pa se osjećam krivom zbog svoga smijeha, jer se nakon svega valjda ne bi smjela smijati...Ili da...I nisu to sve moje tuge. Imam oca koji boluje od karcionoma pluća, zadnji stadij. Želja mi je bila da prije smrti vidi svoju unučicu, kojoj sam htjela dati ime Sara. Sad će je sresti na nebu, samo je pitanje dana...Ne bojim se života, bojim se samo da ne poludim...Bojim se da je Bogu bila pokvarena vaga kad je dodijeljivao križeve, jer mi se moj sada čini preteškim...
Tvoja tuga je dvostruka, ti si imala dvoje snove i u svoju kuću i dušu smjestila dvije bebe. Al ćeš izaći iz svega i dvostruko jača, čuvaj se...joj draga ruzicasta tako mi je žao
Znam točno što proživljavaš. Meni je još sve svježe, prije 8 dana ostala sam bez dvije bebice. Kraj mene u boksovima su sretne žene rađale prekrasne zdrave bebice, a ja sam znala kad se porodim da će to biti moj najgori dan u životu. I dalje mi je teško, plačem svaki dan, ali ove prekrasne žene na pdf-u pomažu mi da lakše prebrodim bol i da pokušam pozitivno razmišljati o budućnosti.
Ostani s nama, piši, pomagat ćemo si međusobno utjehama i pozitivnim razmišljanjima.
Od srca ti želim da operacija što bolje prođe i da se brzo oporaviš.
Drži se draga
Re: pozdrav svima!
bit će još lijepih dana za tebe. Jedan od njih je i dan vjenčanja. On se nikada neće ponoviti. Tvoj bi anđeo zasigurno volio da mama taj dan bude sretna, a i tata...
draga naša
prepoznajem se u svakoj tvojoj rečenici! mislim da je našim muževima jako teško, vole nas, teško im je gledati nas kako smo tužne i jadne, a ne mogu nam pomoći! MM je također tip osobe, koji svu tugu potisne u sebe, i gura dalje! nakon što smo izgubili Zaru on je bio potpuno izgubljen u vremenu i prostoru, i nikako se nije znao nositi sa križem koji nam se spustio na leđa! s vremenom je naš brak postao još čvršći i jači, a nakon gubitka Matka, crpili smo snagu jedan iz drugog i to nas je guralo naprijed! zato ću ga uvijek voljeti!
draga, mi smo ovdje uz tebe! i povratak na posao će proći i ljudi će te neki iznenaditi svojom suosjećajnošću a neki svojom nepromišljenošću, ali će proći, jer život ide dalje! s vremenom ćete naučiti kako živjeti dalje, treba dati vremena glavi da to prihvati i srcu da se pomiri s onim što se dogodilo... bit će drugačije s vremenom!
Ruzicasta
Mm je također nakon gubitka Tije bio nekako izgubljen, nije se znao nositi s time, i ćinilo mi se da najviše pati zbog mene jer ja sve to moram proći, ali gubitak naše curice kao da nije doživljavao...nije me ljutilo jer sam bila potpuno tupa, nisam ni ja shvačala što se događa, isto kao i ti gledala sam kroz ljude koji su mi pružali utjehu, ništa mi nije značilo pišljiva boba. Moja utučenost nakon gubitka Tije trajala je dugo jer sam se zatvorila u sebe i nisam smatrala da mi je potrebna ičija pomoč, skoro 2 godine nisam htjela pomišljati na drugu bebu, a onda odjedan put u jedan dan sam skupila hrabrosti, sve je ponovno dobivalo smisao...
Kad su umrli Ivan i Oliver, nasljedila je duboka depresija i kod mene i mm-a, svađa s Bogom, želja da umrem, a i pored svega toga imala sam u sebi i smjeha i suza, i isto tako se pitala jeli "ispravno" da se smijem nakon svega, osječala sam krivicu a smijeh je dolazio kao neki ispušni ventil, čak sam se smijala dok sam koračala prema groblju na njihov sprovod...
Ali pored sve te duboke tuge brak nam je očvrsnuo, zaljubljenost i strast postali prava iskonska ljubav, mm je odrastao, ja sam postala neka druga osoba, iskreno mogu ti reći da nemam više ni 20% stare mene, iznenadila sam se koliko je jaka ta promjena i koliko stvarno kad ti Bog da ovako težak križ kakav je dao nama više nema povratka na staro, život gledamo potpuno drugačije.
Pišem ti sve ovo da bi ti pokazala da su to sve normalne faze i otuđenje od supruga je valjda najuobičajnije, uvijek očekujemo možda nešto više, očekujemo da znaju kako je to nositi maleno biće ispod srca i volit ga od prvog trenutka kao da je s nama več cijeli život...ali koliko god bili sretni da če biti očevi, i koliko god nas volili, ne mogu znati kako je to...za njih je beba najstvarnija onaj trenutak kad je uzmu u ruke, sve do tada je ćini mi se kao neka bajka, kao da gledaju predivan film...i vole se brinuti o nama i vole nas jer nosimo njihovo dijete i sve to, ali oni zapravo postaju očevi onaj tren kad se beba rodi, dok smo mi majke od trenutka od kad se ta mala mrvica ugnjezdi u nama.
Zajedno će te se naučiti nositi s tugom, a ja vam od srca želim jednu mrvicu što prije, da bar malo olakša svojoj mami i tati
potpisujem od riječi do riječi, MM- u je bilo najvažnije da sa mnom bude sve u redu, a meni da s bebom bude sve u redu, a meni što Bog da; s vremenom je i on počeo plakati zajedno sa mnom zbog izgubljene bebe a ne zbog toga što se meni moglo desiti u svemu tome, njima smo u tim trenucima prioritet mi kao žene; ne znam kako razgovaraš sa svojim M, ja razgovaram popuno otvoreno, ogolim dušu do kraja i plačem ko malo dijete kad god osjetim potrebu za tim, a onda plače i on i tako u krug; tuga se mora isplakati, a oni je bolje razumiju ako im je kažeš riječima, a ne samo suzama; vrijeme će donijeti olakšanje i manje će boljeti , samo treba imati beskrajno strpljenja i vjere ; želim ti najuspješniju operaciju , oporavak i da što prije prođe vrijeme čekanja i pretvori se u vrijeme planiranjaRuzicasta ali oni zapravo postaju očevi onaj tren kad se beba rodi, dok smo mi majke od trenutka od kad se ta mala mrvica ugnjezdi u nama.
Zajedno će te se naučiti nositi s tugom, a ja vam od srca želim jednu mrvicu što prije, da bar malo olakša svojoj mami i tati
Danas sam bolje, dosta bolje. Sinoć je bila neka kriza, pa sam plakala. Kako je divno i žalosno što me razumijete, kako je to lijepa stvar. Jednostavno mi je lakše otkad pričam s vama, lakše podnosim bol. Mislim da u ovome svemu, posle činjenice da si izgubio dijete, najviše boli što nitko nije na tvojoj razini boli i tuge, pa ni onaj kome si se zavjetovao u dobru i zlu. Danas ću moliti za sve vas. Molite i vi za mene. Meni bog pomaže, kroz ovaj sav jad izgrađuje me. Kad mi je najgore zatvorim oči i zovem ga. Čuje me i daje mi snage. Nikad neću shvatiti zašto je meni uzeo ono što drugima daje a da i ne pitaju. Možda to i ne moram shvatiti. U svojoj boli uočila sam da sam mnoge stvari ranije uzimala zdravo za gotovo, al valjda je bilo i drugih načina da to shvatim. Ne znam. Promijeniti se ništa ne može...
Draga ruzicasta neizmjerno mi je žao
Drago mi je da si danas malo bolje. Nažalost, bit će dana kada ćeš se užasno osjećeti, a i dana kada ćeš misliti ne bi se valjda sve to dogodilo da ne mogu izdržati. Nemoj sada puno zamjerati mužu. Svi se u svojoj boli ponašamo drugačije. Možda je njegov obrambeni mehanizam takav da ne može puno o tome pričati i ti možda pretpostavljaš da njemu nije dovoljno stalo. Stalo mu je, itekako ga je pogodilo, ali možda to ne može izraziti. Moj MM je zatvoreniji tip od mene i znam da pati koliko i ja, ali jednostavno nekada o L. ne može pričati. Kaže da mu je lakše kada ne misli. I ja sam to prihvatila i neizmjerno ga volim, ne mogu svoj život zamisliti s nikim drugim
Draga ruzicasta, u potpunosti potpisujem sve što je napisala franica. I moj dragi je zatvoreniji tip i teško mu je pričati o našim bebicama. Potiskuje to u sebi, a kad ga pitam kako je - obično odgovori da je razočaran i ljut. Svi mi drugačije reagiramo u takvim situacijama. Sigurna sam da je tvom mužu itekako stalo, samo nemože to izraziti. Ja kad vidim da u nekim trenucima dragi ne može razgovarati o bebicama, ne forsiram ga već pokušavam naći utjehu u molitvama, razgovorima sa Bogom i mojim anđelčićima. I cure na ovom pdf-u su prekrasne, uvijek pune razumijevanja tako da se odmah bolje osjećam.
Draga Roza, tako si me dirnula i rasplakala sa svojim postom. Cijelo vrijeme mislim na tebe i čekam da nam se javiš sa super vijestima. Nakon toliko boli i tuge, ti i dragi ste zaslužili to malo prekrasno čudo koje će vam unijeti radost u vaš život...
Moja rodica je nedavno imala spontani, a sad čuva trudnoću. Ima tu dvorogu maternicu... i nisu joj rekli što mi se desilo da joj ne otežaju situaciju. Sada mi šalje poruku i pita kad mi je termin i znam li spol. Odgovorila sam joj da je 27.1 i da ne znam šta je. Nato ona kaže da je najbitnije da je živo i zdravo. O moj Bože...
Moj je problem što se osjećam ko roba s greškom, ko ljuštura žene koja sam prije bila, kao da sam nešto izgubila, toliko veliko da taj gubitak i prazninu i fiziči osjetim...Rupu mogu napipati. Pitam se bi li moja curica ličila na mene ili na tatu ili na oboje. Pitam se kakav je osjećaj kada te neko zovne "mama", pitam se kakve bi oči imala, kakvu kosicu, kakav karakter...Mislim da nema ništa gore za ženu na svijetu nego kad iz nje iščupaju živo dijete, osim možda kada ga upozna pa onda izgubi. Pitam se i jesam li trebala dopustiti da ono što oni u bijelim kutama (koji čiste žene, s istim osjećajem s kojim mi žene čistimo prozore) nazivaju plodom odnesu na patologiju, da se na njemu obučavaju studenti. Jesam li trebala svog anđela(20 tj) sahraniti. Doktor je rekao da nisam, da "plod" tog doba ne treba sahranjivati, a ja nisam bila u stanju odlučiti. Pogledati je nisam mogla, iako sam je rodila sama u sobi i osjetila sam je između nogu(doktor je imao posla, pa sam sama rodila nakon inekcija). Uspjela sam samo upitati je li curica ili dečko i rekli su curica...
draga ruzicasta, i ja često razmišljam o tome kakvi bi bili moji blizići. Kad sam ih rodila odmah su ih zamotali i odnijeli tako da ih nisam uspjela vidjeti, a možda je tako i bolje. U glavi mi je ona zadnja slika za uzv-a kad su bili prekrasni, savršeni i takve ih se želim sjećati. Ja čak i ne znam kojeg su spola. Nisu mi odmah htjeli reći, već su mi rekli da će sve pisati u otpusnom pismu. Tada ćemo im dati i imena koja smo smislili za njih. Ni mi nismo mogli naše sahraniti, takva su nažalost pravila.... Lampaše i svijećice palimo za njih doma... Nemoj o sebi razmišljati kao robi sa greškom. Nisi ti kriva, tako je moralo biti. Jednostavno trebamo prihvatiti taj križ i pokušati pozitivno razmišljati da ćemo jednog dana držati naše malo zlato u rukama, a u srcu ćemo zauvijek čuvati uspomenu na naše anđele....
Draga ruzicasta žao mi je što svojoj rodici ne možeš reći istinu iako sam ja za to da joj kažeš koliko god bolno to bilo. Ali naravno sama odlučuješ što je ispravno i za vas kao obitelj bolje.
Znam da si sada očajna i da razmišljaš o sto scenarija koja su se mogla dogoditi i što si ti sve trebala napraviti, ali u tim groznim situacijama ne možemo razmišljati razumom i kasnije nam se uvijek čini da smo mogli bolje odlučiti. Trebamo pokušati izvući nešto pozitivno. To sada zvuči grozno i nemoguće. Kažeš da su tvoju curicu odveli na patologiju i da na njoj uče studenti. Neka tvoja razmišljanja o tome idu u smijeru napretka medicine i možda novih spoznaja. Ja više nisam ljuta na doktore koji na UZV-u nisu prepoznali L. bolest, ali se nadam da su iz toga nešto naučili i da se educiraju kako bi bili što bolji dijagnostičari i možda pomogli nekim budućim trudnicama i njihovoj djeci. Ali daleko od toga da sam im oprostila.
I molim te nemoj o sebi razmišljati kao o robi s greškom. Neke stvarri jednostavno ne možemo promijeniti.
Tibi osjećam pozitivnu notu u tvom postu... drago mi je
Sinoć sam legla, uzela da čitam Bibliju i u njoj našla sliku od 1.8 ove godine, prvu i zadnju ultrazvučnu sliku svoga anđela. Zaboravila sam da sam ju tu stavila da se ne pogužva. Možda sam ja svoga anđela davno, prije nego se sve ovo desilo tako i nesvjesno, ne sluteći ništa, predala Bogu. U mislima sam je krstila, dala joj ime Sara i predala je Isusu u ruke. Sad je zamišljam kako pjeva u raju i maše svojoj mami i mirnija sam otkako sam to učinila...Na to me nagnala knjiga koju sam pročitala...
[quote="franica"]Draga ruzicasta žao mi je što svojoj rodici ne možeš reći istinu iako sam ja za to da joj kažeš koliko god bolno to bilo. Ali naravno sama odlučuješ što je ispravno i za vas kao obitelj bolje.
Ta moja rodica ima tzv. dvorogu maternicu. Dijete je u manjem dijelu i rekli su joj 1 posto šanse da će ostati, a ima i miom. Leži i dani su joj ko godina. Samo bi joj pogoršla stanje, zato šutim. Bit će vremena da se isplačemo zajedno. Sa mnom je bilo šta je bilo, dao Bog da se barem ona izbori za svoje djetešce
ruzicasta drago mi je da nalaziš utjehu
Želim da se na kraju isplačete od sreće zajedno. Ako te imalo tješi, moja poznanica isto ima dvorogu maternicu i rekli su joj da su vrlo male šanse da će ikada imati dijete . Dogodilo se čudo - zatrudnila je (2 mjeseca nisu sumnjali ni oni ni dr. jer su mislili da je hormonalni poremečaj) i rodila je u TERMINU savršeno zdravu djevojčicu. Vjerujem da čuda postoje.
I ja vjerujem u čuda i vjerujem u anđele...
sinoć sam molila za sve vas, za sve vaše tuge...Osjetila sam mir. Treba moliti...
...sinoć sam završila na hitnoj. Srce mi je u dva navrata toliko lupalo da sam mislila da će iskočiti iz mene. Mislila sam da je u pitanju infrakt i da je to kraj, da uopće neću ni stići do bolnice. Dali su mi neku inekciju za smirenje, pa me vratili kući i rekli da dođem ujutro. Bila sam i doktorica kaže da je to logičan slijed svega što se dogodilo, da je to sada psihička reakcija na sve. Odjednom mi je i tlak skočio 140 sa 100. Je li tko imao slična iskustva???
ruzicasta svakakve tegobe su "normalne" nakon takve tragedije. Ja sam imala aritmije, iako nisam nikad išla na hitnu. Provaj uzeti normabel za smirenje, bez njih ja ne bi preživila, kad god mi je bilo baš ono užasno, i kao da se gušim, popila bi jedan od 5 mg i to bi me stvarno full umirilo. Samo nemoj svaki dan, nego baš kad ti je potrebno.
Ovo je jedan jako jako težak period i to jednostavno treba preživit, a svaki dan je kao da se utapaš. Doći če i malo malo bolji dani, provaj naći nešto što te okupira...iako mislim da je još vrlo rano, i ti i Tivi ste tek prošle kroz sve, i treba dati vremena da uopče dođe nekakva volja za povratkom u život, ili uopče volja za životom! Moli se ako te to smiruje, provaj šetati kroz prirodu, to je meni pomagalo, i predaj se tm-u nek te drži, i nek ti i on pomogne nosit taj težak teret.
tivi = tibi (tipfeler)
draga ružičasta, ja sam ljetos završila na hitnoj sa tlakom 200 sa 120! isto sam mislila da sam jako bolesna i da ću umrijeti, i onda sam skužila da kad popijem tabletu za smirenje da moji problemi prestaju! :/
meni je to jako dugo trajalo i prestalo je kad sam potražila psihološku pomoć, koju preporučujem svakome jer je meni žena pomogla da budem, ne ona ista osoba od prije već bolja! još nekad osjećam napadaje panike u nekim meni kriznim trenucima ali ih sada znam kontrolirati!
tvoja reakcija je skroz normalna! i bilo bi čudno da je drugačije! trebaš si ipak dati vremena da srce prihvati što se dogodilo!
iza mene su mjeseci i mjeseci od kad sam izgubila svoju dječicu, ali rana je i dalje tu, samo je sada drugačija, mogla bi reći da je "zrelija" i da više ne boli na taj način kako je boljela kada je bila friška! s vremenom će biti drugačije...vjeruj mi!
Ajme jadna ruzicasta, ne znam što bih ti rekla osim da mi je jako žao da imaš takve probleme. Je li ti doktorica što preporučila?
Meni se prije znalo uzlupati srce, skočiti tlak i bubnjati u ušima kad sam bila pod jakim stresom zbog posla. S vremenom sam uspjela prihvatiti i uspješno se nositi sa raznim situacijama, ali mi je i dosta pomoglo bavljenje nekim hobijima koji me ispunjavaju. Možda da i ti probaš odabrati neki hobi koji bi te veselio...
Kod mene pak toliko nizak tlak da mi se stalno vrti u glavi od kad sam došla doma iz bolnice. Danas sam išla u trgovinu i jedva sam došla do doma, mislila sam da ću se putem onesvijestiti. Ja to pripisujem nuspojavama lijeka koji moram piti, ali moguće da je i to na psihičkoj bazi. Uglavnom neki dan sam se odlučila upisati na vježbanje tako da krećem početkom 11. mjeseca...
Svim curkama veliki kiss
Ama ja sam uvijek imala nizak tlak ili 120/80. To što sam ja doživjela nije bilo obično lupanje srca(ranije sam doživljavala slično zbog kile) već kao da srce odjednom radi tristo na sat i hoće iskočiti iz mene. Potom se smirilo gotovo kao da prestaje raditi i onda opet. Bum, bum, bum sve brže i jače. Prekrstila sam se i počela moliti, mislila sam da ću umrijeti. Nisam plašljivica ali to u životu nisam doživjela. Prije toga me stiskalo u grudima. Kad sam malo proguglala shvatila sam da je to bio napad panike, valjda??? Doktorica mi je rekla da je to normalna reakcija nakon što sam bila korak od smrti(skoro je nastupila sepsa) a prije toga je bio pobačaj a sad me čeka operacija. Rekla mi je da se nastojim što je moguće više smiriti i preporučila mi leksilijum 1.5 mg. Pitala me i jesam li prije svega toga pričala nekome o tome što mi se dogodilo, a jesam. Baš tu večer bili su nam u gostima prijatelji, muž i žena koja treba roditi dvadestak dana prije nego sam trebala i ja...
meni je nakon svega štitnjača, koja je ionako jadna, podivljala, a i sada me samo guši i srce mi lupa za poludit, hvatam dah i ne mogu normalno disati; inače ne volim nikakve tablete za smirenje, ali kad mi je stvarno teško uzmem normabel od 2 mg i za par sati mi prestanu barem ti fizički simptomi, srce se smiri i lakše dišem, barem nešto
draga ružičasta, čitam tvoje postove, plačem i mogu zamisliti kako ti je
više puta se pitam: zašto baš mi? odgovor pronalazim u samo jednome - to je volja Božja i tako je trebalo biti... meni je molitva pomogla da se smirim i krenem polako dalje. imam predivnu nećakinju od 16 mj i svaki put kad je vidim i čuvam, osjećam neopisivu bol u grudima i malo nedostaje da se ne rasplačem.
draga, želim ti puno sreće na operaciji, drži se i samo hrabro. vjeruj u dragog Boga i pomoći će ti. nadam se da ćeš ubrzo doći sa sretnim vjestima i da svog malog andjela imaš u naručju! pusa
dnas sam ponovno bila na hitnoj. Snimili mi ekg, uredan, s tim što srce ubrzano radi. Dok sam došla do hitne napad prestao, tako da ni doktorica nije mogla ništa pametno reći pošto ekg pokaže nešto ako se snima dok traje lupanje. Poslala me da izvadim hormone štitnjače, kaže da može biti od toga. Meni ni kad popijem apaurin lupanje ne prestaje, pa mislim da uzrok nije psihički. A ***** mu više m.... Dosta mi je više i doktora i bolnica, hoću natrag svoj život...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom