Prije nekih mjesec dana, kad sam čitala ovu temu i jako se rastužila zbog svih nas i naših anđelčića koje smo izgubile, nisam ni sanjala da ču uskoro opet tipkati ovdje...ali iz najgoreg mogučeg razloga.

Naši voljeni Ivan i Oliver su nas napustili 3 dana nakon rođenja, prije samo 10 dana , i sad kao što vidite u potpisu, imamo tri ljubavi na nebu, i iskreno se nadam da nas vide, i čuju nježne riječi koje im upučujemo svaki dan. Pokušavamo ne plakati, govore za malim anđelčićima ne treba plakati, oni su sad nešto puno više nego bi bili da su ostali sa nama. Ali kako da ne plačem kad mi je več troje dijece doslovce oteto od mene, i osječam se kao da mi je netko isčupao dijelove srca, jedino što mi je ostalo iznutra je užasna praznina koju nikako da pokrpam. 29 godina, 2 teška poroda, tri prekrasne bebe...a u rukama ništa.
Tijelo mi je izmoždeno, što od skoro 7 mjeseci ležanja, što od svih zahvata koje sam prošla u 3 tjedna, a i osječam se neprirodno, jer, ja sam doma, ležim, plačem, na cice mi idu nevjerovatne količine mljeka koliko god ga pokušavala zaustaviti svim i svačim, i umjesto da me usred noći bude moje prekrasne bebice, mm i ja u 03 ujutro tupo gledamo u Novu lovu i mislimo se kako je moglo biti.
Najteže nam je prešaltat se sada u skroz novi "film" i kako se reče "move on".

Srečom, mm i ja se beskrajno volimo i odlučni smo prebroditi i ovu patnju zajedno, ja se samo nadam da više nećemo morati sahranjivati svoje bebice i da budučnost donosi nešto lijepo i za nas.

Poljubac svim mamama anđela i ne zamjerite ovoliki post, negdje se trebam malo pojadat, pred svima "u živo" se pokušavam držati kao jako hrabra i jaka.