neko vrijeme sam izbjegavala ovu temu jer sam željela nastaviti naprijed, bez da se osvrćem za sobom. najviše uz podršku žena s foruma uspjela sam prebroditi krizu.
intenzivno smo radili na drugoj trudnoći. sada sam 21+5 i svim silama se trudim opustiti i ne misliti na sve ono što sam već prošla. a to je jako teško. svaki dan je za sebe težak i svaki put kada me negdje nešto zaboli ja se pitam da li je to normalno ili da se idem javiti doktoru. kada odem na uzv osjećam se kao da čekam smrtnu kaznu.
teško je. svaka od nas se nosi s tim kako može. meni je puno značilo čitati vše postove ohrabrenja.
ne zamjerite mi, sad se selim na drugi topic.
svim ostalim mamama koje imaju svoje anđele gore na nebu želim im sve najbolje