Moj anđeo odlepršao je na nebo 11.9, nakon što sam o njemu snila i maštala 20 tjedana, tijekom kojih sam bila na nekoliko kontrolnih pregleda gdje su govorili sve u redu. U noći s 10 na 11 osjetila sam bolove u stomaku, koje nisam prepoznala kao kontrakcije budući da sam prvi put trebala postati mama. Kad sam došla do kupatila prokrvarila sam. Ruke su mi se počele tresti i osjetila sam da je kraj. Dok sam došla do bolnice, odnosno do doktora tekle su rijeke krvi, otišla je i plodna voda a moja beba, kojoj je još kucalo srce nije se mogla spasiti. Nitko nije bio nesretniji na svijetu od mene kada su mi pokazivali na ultrazvuku da je moja djevojčica živa te objašnjavali da ju se ne može spasiti. Uslijedile su inekcije, porod, protiv kojeg sam se u sebi borila svim silama. Silno sam željela da moje dijete ostane u meni, da ga ne izgubim. No nije... Nisam je vidjela. Nakon dva dana pustili su me kući. Bila sam mrtva, srce mi je bilo slomljeno, a duša kao da me je gledala odnekud sa strane. No ni tu nije stalo. Uveče se pojavila temperatura, vratila sam se u bolnicu u kojoj ostajem 20 dana. Temperatura se neda skinuti, moje tijelo želi umrijeti.Doktori u jednom trenutku kažu da je jedini izlaz da mi vade "maternicu". Tada sam po drugi puta umrla. Pitala nebo zbog čega sam se uopće i rodila i zar nije dosta što sam izgubila dijete, nego sad trebam ostati i bez nade da ću ikada imati djecu. Plakala sam danima, žaleći najviše svoga muža, koji je imao zlu sreću da oženi baš mene.Molila sam se i plakala, plačući molila i Bog me je čuo. Temperatura je počela spadati, nalazi se poboljšali. Sad me čeka "samo" operacija maternice, na kojoj imam miom 8,8 puta 8,7 centimetara. Sad čekam operaciju koja je zakazana za 1.12 i molim se, i umirem od straha...