...evo nedjelja je. Cijeli dan primam posjete, ljude koji me dolaze vidjeti, a gledaju kroz mene. Nikome ne mogu objasniti što osjećam, imam napadaje panike, straha, tuge...Ne znam kako ću se, ja koja nemam ništa, vratiti na posao, među ljude koji imaju svoju svakodnevicu i svoju djecu. Muž me jako voli, bio je uz mene, plakao, ali sad mi je i on daleko. On jea jednostavan čovjek, koji je sve te stvari pospremio i odlučio krenuti dalje, a ja ne mogu. Tražim nešto od njega, a ne znam šta, pa se svađamo. Mučim ga. Pričam svaku večer s Bogom, katkad mi se čini da me čuje, katkad da je kilometrima od mene, da sam mu ja sporedna stvar. Ponekad se i nasmijem, pa se osjećam krivom zbog svoga smijeha, jer se nakon svega valjda ne bi smjela smijati...Ili da...I nisu to sve moje tuge. Imam oca koji boluje od karcionoma pluća, zadnji stadij. Želja mi je bila da prije smrti vidi svoju unučicu, kojoj sam htjela dati ime Sara. Sad će je sresti na nebu, samo je pitanje dana...Ne bojim se života, bojim se samo da ne poludim...Bojim se da je Bogu bila pokvarena vaga kad je dodijeljivao križeve, jer mi se moj sada čini preteškim...